1

 

Poslovni broj Gž-1313/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1313/2019-2

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz M., OIB:..., zastupanog po punomoćniku A. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika O. P., OIB: ..., zastupanog po zastupniku D. L. te generalnoj punomoćnici D. V. odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-344/19-5 od 12.travnja 2019. u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

1. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 15 P-344/19-5 od 12. travnja 2019. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva, i to za cijelo (1/1), nekretnine na geodetskom snimku lica mjesta G. d.o.o. od 7.veljače 2019. godine označene kao dio k.č.br. ... k.o. M., označene linijama koje povezuju točke označene slovima A-B-C-D-A, površine 4753 m2, koji geodetski snimak lica mjesta je sastavni dio presude, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelj upiše za cijelo (1/1) pravo vlasništva na novoformiranoj nekretnini, po provedenoj parcelaciji, u zemljišnim knjigama za k.o. M. na svoje ime, uz upis brisanja istog s imena tuženice, u roku od 15 dana."

 

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.971,87 kn (slovima: tisućudevetstosedamdesetjednakunaosamdesetsedamlipa) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine koja je na geodetskom snimku lica mjesta G. d.o.o. od 7.veljače 2019. označena kao dio k.č.broj ... k.o. M., linijama koje povezuju točke označene slovima A-B-C-D-A površine 4753 m2, koji geodetski snimak lica mjesta je sastavni dio presude te je tuženik obvezan trpjeti da tužitelj upiše pravo vlasništva na novoformiranoj nekretnini, po provedenoj parcelaciji, u zemljišnim knjigama za k.o. M. na svoje ime, uz upis brisanja imena tuženika, u roku od 15 dana.

 

              Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

 

              U žalbi navodi da su razlozi presude nejasni i proturječni te da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, u čemu nalazi postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tvrdi da je sud propustio dati ocjenu svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno pa je tako olako zaključio da posjed djeda tužitelja M. S. datira još iz vremena diobe državnog zemljišta u M. 30-ih godina prošlog stoljeća, iako niti jedan materijalni dokaz ne upućuje na takav zaključak. Također da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je posjed oca tužitelja J. S. vidljiv u podacima o uzurpacijama i uzurpantima od 28. listopada 1954. i 28. rujna 1961., budući da priložena preslika isprave pod nazivom "Iskaz broj 1" ne upućuje na takav zaključak. Smatra da na strani tužitelja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ni u pogledu određene kakvoće posjeda niti u pogledu zakonom određenog neprekidnog vremena posjedovanja prema Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV).

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti  i odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu nadoknade troška žalbenog postupka.

 

              Žalba tuženika je osnovana.

 

              U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Međutim, na utvrđeno činjenično stanje je sud prvog stupnja pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je nekretnina koja je predmetom ovog postupka upisana u z.k.ul. 856 k.o. M., da ima površinu od 33328 m2, da je kao vlasnik upisana O. P.., te da tužitelj tvrdi da je vlasnik dijela nekretnine i to dijela označenog slovima A-B-C-D-A na geodetskom snimku lica mjesta trgovačkog društva G. d.o.o. od 7.veljače 2019. u površini od 4753 m2, s tim što je vlasništvo stekao nasljeđivanjem svog oca J. S., koji je tu nekretninu stekao uzurpacijom.

 

              Prema stajalištu suda prvog stupnja posjed prednika tužitelja, J. S. je vidljiv u podacima o uzurpacijama Komisije za uzurpacije Narodnog odbora Z. od 28.listopada 1954. i 28.rujna 1961. prema kojima je evidentiran prednik tužitelja na površini od 4867 m2 te se prednik tužitelja pojavljuje i kao posjednik u podacima vezanim za eksproprijaciju zemljišta potrebnog za gradnju Jadranske ceste na dionici P.-M. 1957. kada mu se oduzima površina od 610 m2. Iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđuje da se prijepor nalazi odmah uz Jadransku magistralu te da je prije tužitelja prijepor posjedovao njegov otac J..

 

              Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zauzima stajalište da su ispunjene zakonske pretpostavke na strani tužitelja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u skladu s odredbom čl. 159. st. 1. ZV-a, s tim što ocjenjuje da je posjed tužitelja zakonit jer se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi, nasljeđivanju i diobi u obitelji S., a pored toga da je posjed pošten, jer tužitelj nije znao niti je imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Osim toga posjed da je i istinit, jer nije stečen silom, potajno te prijevarom pa je tužitelj protekom roka od 20 godina, u razdoblju od 1999. do 2019. stekao vlasništvo prijepora.

 

              Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da su u nazočnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju redovne dosjelosti.

 

              Naime, prema odredbi čl. 159. st. 4. ZV-a samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. tog članka. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe ju dosjelošću protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (stavak 2), a posjednik kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (stavak 3).

 

              Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed).

 

              Tužitelj tvrdi da ima zakonit posjed, jer je prijepornu nekretninu stekao nasljeđivanjem iza svog oca J. S., međutim, takva tvrdnja bila bi osnovana jedino pod pretpostavkom da je otac tužitelja bio vlasnik iste nekretnine, što međutim, tužitelj u ovom postupku nije dokazao.

 

              Naime, glede tvrdnje o stjecanju vlasništva uzurpacijom, valja istaći da je tužitelj priložio isprave iz kojih bi proizlazilo da je prijeporna nekretnina bila razmatrana u postupku uzurpacije na zemljištu općenarodne imovine te je predloženo da priznanje uzurpacije bude odbijeno, pri čemu su na ispravi navedeni brojevi predmeta Komisije za uzurpacije Narodnog odbora Kotara Z. 5/54 i 87/61. U navedeno vrijeme pitanje uzurpacije bilo je normirano Uredbom o organima i postupku za raspravljanje odnosa nastalih uzurpacijom (zauzećem) zemljišta općenarodne imovine ("Narodne novine" broj 8/54-dalje Uredba) i Zakonom o uređenju imovinskih odnosna nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini ("Narodne novine" 31/58, 20/77, 34/79 i 58/93 dalje: Zakon o uzurpaciji), s tim što je stupanjem na snagu tog Zakona prestala vrijediti narečena Uredba. Priznanje prava vlasništva na zauzetom zemljištu moglo se ishoditi isključivo u upravnom postupku na temelju konačnog rješenja Komisije za uzurpacije tadašnjeg kotarskog narodnog odbora, a postupak se pokretao ili na zahtjev posjednika zauzetog zemljišta ili po službenoj dužnosti (čl. 16. Zakona o uzurpaciji). Komisija za uzurpacije je bila nadležna za provođenje odgovarajućeg dokaznog postupka, a rješenjem je odlučivala o priznavanju odnosno nepriznavanju prava vlasništva na zauzetom zemljištu, o davanju u zamjenu odnosno na besplatno korištenje drugog zemljišta iz općenarodne imovine, o određivanju visine naknade za trajne kulture na zauzetom zemljištu kao i o roku u kojem je posjednik kojemu se ne priznaje pravo vlasništva dužan napustiti zauzeto zemljište (čl. 22. Zakona o uzurpaciji).

 

              Tužitelj nije pružio dokaz da je njegovom predniku u upravnom postupku priznato pravo vlasništva na prijepornoj nekretnini, jer očigledno takvo rješenje nije ni doneseno pa je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj nasljeđivanjem svog oca mogao steći vlasništvo prijepora. Naime, postojanje prava prednika je pretpostavka stjecanja stvarnog prava sljednika pa tužitelj nije nasljeđivanjem mogao steći pravo koje nije pripadalo ostavitelju. Utoliko se posjed tužitelja na prijeporu ne može smatrati zakonitim posjedom u smislu odredbe čl. 18. st. 1. ZV-a.

 

              Glede stjecanja prava vlasništva dosjelošću, tužitelj je stoga trebao dokazati pošten posjed prijepora u razdoblju od 40 godina nakon 8. listopada 1991., u skladu s odredbama čl. 159. st. 3. i 4.i čl. 388. st. 4. ZV-a, koje pretpostavke u nazočnom slučaju u korist tužitelja nisu ostvarene.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

              Kako je tuženik uspio u sporu, pripada mu pravo na nadoknadu parničnog troška, pri čemu treba istaći da tuženik nije zahtijevao nadoknadu troška prvostupanjskog, već isključivo žalbenog postupka. Taj trošak odnosi se na nagradu odvjetnika za sastav žalbe prema Tbr. 10. točka 1  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12; dalje Tarifa) u iznosu od 937,50 kn te iznos PDV-a prema Tbr. 43. Tarife od 234,37 kn, odnosno ukupno 1.171,87 kn te na iznos sudske pristojbe za žalbu od 800,00 kn, odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.971,87 kn.

              Odluka o trošku je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 11. ožujka 2020.

             

                                                                                                                         PREDSJEDNICA VIJEĆA

                                                                                                                      Helena Vlahov Kozomara, v.r.

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Ljiljana Parčić