- 1 -              Rev 551/2014-2

 

 

 

 

Broj: Rev 551/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović – Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D. iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik iz P., protiv tuženice I. A. iz P., koju zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3425/12-2 od 11. studenog 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1779/09-34 od 17. lipnja 2011., u sjednici održanoj 11. ožujka 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

1. Revizija tužitelja G. D. protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3425/12 od 11. studenog 2013., odbija se kao neosnovana.

 

2. Revizija tužitelja G. D. protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3425/12 od 11. studenog 2013., odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja G. D. protiv rješenja o parničnim troškovima, odbacuje se kao nedopuštena

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1779/09 od 17. lipnja 2011. suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 219.732,75 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.01.2009.g. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu i trenutno iznosi 9 % za pet postotnih poena kao i da mu nadoknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

              II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od  20.264,00 kune, u roku 15 dana.“

 

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3425/12 od 11. studenog 2013., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja dok je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3425/12 od 11. studenog 2013., odbačena dopuna žalbe tužitelja kao nepravovremena i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja te odluke o trošku tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova preinače i usvoji tužbeni zahtjev, odnosno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja uz naknadu troškova postupka.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija protiv drugostupanjske presude i rješenja nije osnovana .

 

              Revizija protiv odluke o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

              U odnosu reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

U obrazloženju revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka tužitelj upire na postojanje apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene pred prvostupanjskim sudom jer prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom na to da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da je istu povredu počinio je i drugostupanjski sud jer „ (…) ne analizira provedene dokaze“.

 

S obzirom na to da revizijski prigovori bitnih povreda odredaba parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom predstavljaju ponovljene žalbene prigovore te da ih je sve pravilno, s potpunim i jasnim razlozima obrazloženja, otklonio drugostupanjski sud, to po ocjeni ovog revizijskog suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Naime, prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, u odluci povodom pravnog lijeka (žalbe) drugostupanjski sud je dužan ocijeniti sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a suprotno tvrdnjama tužitelja, obrazloženje pobijane drugostupanjske presude sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti zbog čega žalbeni prigovori bitnih povreda postupka nisu osnovani, kao i tome na kojim činjeničnim utvrđenjima i materijalnopravnim shvaćanjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe.

 

Potrebno je naglasiti da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 1. i 2. ZPP). Koje će činjenice nakon tako provedenog dokaznog postupka uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Time što nije prihvatio neki ili svaki od dokaznih prijedloga stranaka sud ih nije onemogućio u raspravljanju pred sudom (tako Vrhovni sud republike Hrvatske u Rev 5/99 od 6. srpnja 2002. i dr.), a nije počinio ni bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa pretežni revizijski navodi kojima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Tužitelj podnosi revizija i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U konkretnom slučaju nije ostvaren ni ovaj revizijski razlog.

 

U ovom sporu za isplatom 219.732,75 kuna među strankama je sporno je li tužitelj tuženici darovao navedeni iznos (protuvrijednost iznosa od 30.000,00 EUR) ili joj je ovaj iznos dao u zajam, te je li tuženica u obvezi vratiti tužitelju navedeni iznos.

 

Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili:

 

- da su od 2004 do 2008., s prekidima, stranke bile u emocionalnoj vezi;

- da je tužitelj tijekom 2007., predao tuženici iznos 30.000,00 EUR za plaćanje zakupnine i uređenje poslovnog prostora u P. (cafe bar B. A.);

- da stranke nisu sklopile pisani ili usmeni ugovor o zajmu.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi zaključuju da je tužitelj uložio iznos od 30.000,00 EUR u otvaranje ugostiteljskog objekta tuženice da bi joj u budućnosti osigurao bolji život, odnosno „(…) da počne raditi za sebe i ostvaruje veću zaradu“. Sudovi su, nadalje, zaključili da su novčana sredstva predana tuženici bez obveze vračanja, odnosno da se radilo o darovanju za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Zbog navedenog, sudovi smatraju da nema obveze tuženice na povrat uloženih sredstava.

 

Ovaj sud je suglasan sa zaključcima nižestupanjskih sudova i ocjenjuje neosnovanima tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna sredstava predstavljala novčani zajam koji je dao tuženici.

 

Naime, ugovorom o zajmu, prema odredbi čl. 499. do 508. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO) obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Na primljenim stvarima zajmoprimac stječe pravo vlasništva. Dakle, zajam je konsenzualan ugovor jer nastaje samim sporazumom stranaka te neformalan ugovor jer se ne traži poseban oblik za njegovo sklapanje. Nadalje, zajam je dvostranoobvezan ugovor, jer tim ugovorom nastaju obveze za obje ugovorne strane tj. i za zajmoprimca i za zajmodavca.

 

              Nasuprot tome, odredbom čl. 479. ZOO propisano je da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.

 

Imajući u vidu sve navedeno te protivno revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili kako tužitelj tijekom ovog postupka, uz sve dokaze koje je predložio, nije dokazao postojanje ugovora o zajmu, a niti postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 493. i 494. ZOO na temelju kojih bi mu tuženica bila dužna isplatiti (vratiti) utužene novčane tražbine.

 

U odnosu na tvrdnje tužitelja o eventualnom postojanju ugovora o ortakluku, drugostupanjski sud je pravilno naglasio kako sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva ali je vezan za činjeničnu osnovu te da je tužitelj u tužbi izričito naveo da se radi o ugovoru o zajmu (i za takvu tvrdnju naveo odgovarajuću činjeničnu osnovu), dok postojanje ugovora o ortakluku prvi put spominje u žalbi (i sada ponavlja u reviziji).

 

Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Slijedom izloženog, po ocjeni ovoga suda, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao izreci presude pod točkom 1.

 

U odnosu revizije protiv drugostupanjskog rješenja:

 

Odredbom čl. 400. st. 2. ZPP,propisano je da je revizija uvijek dopuštena protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje.

             

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. 

 

              Iz pobijanog rješenja proizlazi:

 

              - da je punomoćnik tužitelja primio prvostupanjsku odluku 27. srpnja 2012.;

              - da je protiv prvostupanjske presude punomoćnik tužitelja izjavio žalbu koja je na sudu zaprimljena 16. kolovoza 2012.;

- da je 19. rujna 2012., nakon isteka roka od petnaest dana za žalbu protiv prvostupanjske presude, tužitelj neposredno sudu predao podnesak naslovljen kao „dopuna žalbe protiv presude“.

 

              Tužitelj ničim u predmetnoj reviziji ne dovodi u pitanje navedena utvrđenja, niti ističe bilo kakav određeni prigovor ovome rješenju.

 

              Stoga je ovaj sud odlučio kao u izreci ove presude pod toč. 2 (temeljem odredbe čl. 393. u vezi s čl. 400. st. 4. ZPP) i odbio kao neosnovanu reviziju tužitelja protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbačena njegova nepravovremena žalba (dopuna žalbe) podnesena 19. rujna 2012.

 

U odnosu na reviziju protiv odluke o troškovima postupka:

 

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, kao i rješenje o odbacivanju žalbe kao nepravovremene, prije svega, potrebno ocijeniti imaju li takva rješenja karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.