- 1 -              Uzz 2/2014-7

 

 

 

 

 

Broj: Uzz 2/2014-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja S. S. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u S., protiv rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Z., Klasa: UP/I-342-01/10-01/47, Urbroj: 530-04-10-3 od 20. rujna 2010., radi obavljanja poslova posredovanja pri zapošljavanju pomoraca, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj poslovni broj GZ-DO-158/2013-4 od 23. siječnja 2014., protiv presude Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-11869/2010-7 od 6. lipnja 2013., na sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-11869/2010-7 od 6. lipnja 2013. uvažena je tužba tužitelja S. S. d.o.o. te je poništeno rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Klasa: UP/I-342-01/10-01/47, Urbroj: 530-04-10-3 od 20. rujna 2010. Tim rješenjem tužitelju je oduzeta dopusnica za obavljanje poslova posredovanja pri zapošljavanju od 4. siječnja 2008., te mu je naloženo ispunjavati sve obveze koje kao posrednik ima pri zapošljavanju pomoraca sukladno Pravilniku o posredovanju pri zapošljavanju pomoraca u odnosu na sve pomorce koji su na dan donošenja rješenja zaposleni posredovanjem tužitelja.

 

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ga Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati, ukine pobijanu presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti osporio navode zahtjeva, predloživši Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ga, kao neosnovanog, odbije.

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

 

Pobijana presuda ispitana je, na temelju odredbe čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 27/92 – dalje: ZUS), koji se na ovaj spor primjenjuje na temelju odredbe čl. 90. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10), samo u granicama zahtjeva.

 

Polazeći od toga da je tužitelj, suprotno odredbi čl. 18. Pravilnika o posredovanju pri zapošljavanju pomoraca („Narodne novine“, broj 120/07 – dalje: Pravilnik), posredovao pri zapošljavanju na tri broda (T., S. S. i G. I.) koja ne udovoljavaju standardima sigurnosti plovidbe, zaštite mora od onečišćenja te životnih i radnih uvjeta pomoraca, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture mu je, na temelju čl. 28. st. 1. Pravilnika, oduzelo dopusnicu koja mu je izdana za obavljanje poslova posredovanja pri zapošljavanju pomoraca.

 

Suprotno shvaćanju upravnog tijela o tome da je tužitelj, posredujući pri zapošljavanju pomoraca na navedena tri broda postupao protivno odredbi čl. 18. Pravilnika, prema stajalištu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske do takve povrede nije došlo, uzimajući u obzir s jedne strane činjenicu da su sva tri navedena broda imala međunarodne certifikate -Document of Complience (DOC) i Safety Management Certificate (SMC), izdane od država čiju zastavu ti brodovi viju i koji jamče da brodovi udovoljavaju standardima plovidbe, a s druge strane činjenicu da svi nedostaci koji su utvrđeni na tim brodovima raznim inspekcijskim nadzorima i koji su pojedinačno navedeni u obrazloženju rješenja upravnog tijela upućuju na zaključak da se radi o takvim nedostacima koji nastaju redovitom uporabom broda (primjerice nesipravnost električnih instalacija, problem s osiguravanjem vode i hrane, problemi u vezi potraživanja vlasnika tereta prema brodovlasniku, problemi s pregrijavanjem motora i havarijom motora i sl.) na koje posrednik pri zapošljavanju ne može utjecati.

 

Iz činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio ovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti proizlazi kako su na brodu T. pri inspekcijskom nadzoru 2. lipnja 2009. u luci S. J. (SAD) utvrđeni nedostaci vezani uz neispravne električne instalacije, dok je pri nadzoru 15. ožujka 2010. u luci C. (Italija) utvrđeno niz nedostataka vezanih uz životne i radne uvjete pomoraca na tom brodu, uključujući nefunkcioniranje ventilacije u životnim prostorima pomoraca. Jednako tako, iz primopredajnog zapisnika koji je potpisao upravitelj tog stroja utvrđeno je da su postojale i određene tehničke neispravnosti tog stroja. Taj je brod, prema stanju spisa, iz plovidbe trajno povučen u lipnju 2010.

 

U odnosu na brod S. S. utvrđeno je da su postojali određeni problemi oko osiguravanja kvalitetne hrane i vode članovima posade.

 

U odnosu na brod G. I utvrđeno je, kao i u odnosu na preostala dva broda, da plaća pomorcima nije isplaćivana na vrijeme.

 

Nije sporno da je tužitelj, na temelju dopusnice od 4. siječnja 2008., bio posrednik pri zapošljavanju pomoraca na tim brodovima u razdoblju od ožujka do rujna 2010., a prema priznanju samog tužitelja (zapisnik o izjašnjavanju stranke od 16. rujna 2010.), osim uloge posrednika pri zapošljavanju pomoraca na tim brodovima, tužitelj je imao ulogu i managera (poslovođe) tih brodova.

 

Nije sporno niti to da su sva tri broda u relevantnom razdoblju posjedovala uredne certifikate SMC i DOC, prema kojima su u formalnom smislu ti brodovi udovoljavali standardima sigurnosti plovidbe.

 

Podnositelj zahtjeva smatra da navedeni certifikati ne jamče da se u svakom trenutku, za vrijeme njihova važenja, poštuju standardi sigurnosti plovidbe, odnosno životnih i radnih uvjeta pomoraca, već da je baš to podložno provjeri od strane inspektora države luke ili države zastave broda.

 

Stoga, smatra da svi zapisnici o provedenom inspekcijskom nadzoru dokazuju da su tri sporna broda, unatoč formalnom udovoljavanju tih uvjeta/standarda, imala takve nedostatke za koje tužitelj, kao posrednik, ne odgovara, ali tužitelj, kojemu ti nedostaci kao poslovođi brodova nisu mogli ostati nepoznati nije smio, prema kogentnoj odredbi čl. 18. Pravilnika, posredovati pri zapošljavanju pomoraca na te brodove.

 

Neosnovano podnositelj zahtjeva ističe kako sud u pobijanoj odluci nije uzeo u obzir sve dokaze, jer upravo iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je pitanje udovoljavanja tri sporna broda standardima sigurnosti plovidbe, zaštiti mora od onečišćenja te životnih i radnih uvjeta pomoraca na tim brodovima cijenjeno na temelju svih dokaza u spisu, ne samo na temelju činjenice da su ti brodovi imali formalno jamstvo da udovoljavaju standardima sigurnosti plovidbe (SMC i DOC).

 

Naime, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da sud nije prihvatio stajalište tužitelja da su dokumenti SMC (koji se izdaje za brod) i DOC (koji se izdaje brodskoj kompaniji) jedini relevantni dokumenti prema kojima se procjenjuje udovoljavanje sigurnosti plovidbe, zaštite mora od onečišćenja te životnih i radnih uvjeta pomoraca, jer je, neovisno o postojanju tih dokumenata, cijenio sve one nedostatke koji su inspekcijskim nadzorima država luka  utvrđeni na tim brodovima.

 

Upravo je ocjena suda o tim nedostacima bila takva da je sud zauzeo shvaćanje da utvrđeni nedostaci nisu takve prirode da bi tužitelj posredovanjem pri zapošljavanju na njih postupio protivno odredbi čl. 18. Pravilnika.

 

Okolnost što je brod T. u lipnju 2010. povučen iz plovidbe i prodan ne dokazuje sama po sebi činjenicu da je isti prodan zbog nedostataka koji bi bili od utjecaja na sigurnost plovidbe ili ostale relevantne okolnosti iz čl. 18. Pravilnika, a sud je, upravo s obzirom na činjenicu da je na tom brodu u jednoj europskoj državi (Italiji) svega par mjeseci nakon što je isti takav inspekcijski nadzor proveden u SAD-u (gdje je nađen samo jedan nedostatak) utvrđen čitav niz novih/drugačijih nedostataka, procijenio da su kriteriji procjene standarda sigurnosti plovidbe različiti od države do države, pa da se samim time ne može ni tužitelju stavljati na teret što je, unatoč pojedinim utvrđenim nedostacima na tim brodovima, posredovao pri zapošljavanju pomoraca na tim brodovima. Pritom je sud posebno cijenio činjenicu da većina utvrđenih nedostataka predstavlja takve nedostatke koji nastaju redovitom uporabom broda (problemi s električnim instalacijama, ventilacijom životnih prostora pomoraca, nedostaci kvalitetne vode i hrane i sl.) ili se radilo o nerazriješenim odnosima između vlasnika tereta i brodovlasnika.

 

U takvim činjeničnim utvrđenjima, koje podnositelj zahtjeva svojim prigovorima i navodima nije uspio dovesti u pitanje i koja prihvaća i ovaj sud, neodlučna je okolnost što je tužitelj, osim obavljanja poslova posrednika, obavljao i poslove upravitelja (poslovođe) broda, jer se ne radi o takvim nedostacima zbog kojih bi mu bilo zabranjeno posredovati pri zapošljavanju pomoraca.

 

Isplata plaća pomorcima je načelno obveza brodovlasnika, a prema odredbi čl. 16. Pravilnika obveza je posrednika osigurati pomorcu prije upućivanja na brod da ima potpisan individualni ugovor o radu, obavijestiti ga o njegovim pravima i obvezama koja proistječu iz ugovora o radu te mu uručiti njegov primjerak ugovora o radu prije ukrcaja na brod.

 

Stoga se eventualna neisplata plaća pomorcima, u situaciji kada nije dokazano da bi isplata plaća bila (i) obveza posrednika, ne može posredniku stavljati na teret kao kršenje odredbe članka 16. Pravilnika, jer su tim člankom propisane obveze posrednika u vezi zasnivanja radnog odnosa pomorca, ali ne i ispunjenja obveza iz tog ugovora.

 

Kako, dakle, nije utvrđeno da bi tužitelj posredovanjem pri zapošljavanju pomoraca na brodovima T., S. S. i G. I. u razdoblju od ožujka do rujna 2010. postupao protivno odredbi čl. 15., 16., 18. ili 20. Pravilnika, pravilno je sud u pobijanoj odluci primijenio materijalno pravo iz čl. 28. Pravilnika, kada je utvrdio da nisu bili ispunjeni uvjeti da se tužitelju, kao posredniku, oduzme dopusnica koju mu je 4. siječnja 2008. izdalo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture.

 

Slijedom izloženog, primjenom odredbe čl. 50. st. 1. ZUS-a, zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan pa je o njemu valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.