- 1 -              Rev 2204/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2204/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. G. iz P., OIB ..., zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku u B. n. m. protiv tuženika I. H. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku K. L., odvjetniku u Z., radi brisanja uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-295/17-2 od 16. svibnja 2017., kojima je preinačena presuda i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-3320/15 od 17. listopada 2016., na sjednici održanoj 11. ožujka 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-295/17-2 od 16. svibnja 2017., odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-295/17-2 od 16. svibnja 2017., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„I. Određuje se u z.k.ul.br. 5902, a koji se sastoji od k.č.br. 129/1, u naravi vinograd u B., površine 412 m2, i z.k.ul.br. 7090 k.o. P., a koji se sastoji od k.č.br. 129/3, u naravi zgrada u P. 24 m2 i dvorište u P. 62 m2 i k.č.br. 129/2, u naravi kuća površine 60 m2 i dvorište 164 m2, uspostava zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije provedbe rješenja Z-653/09 od 06.04.2012. godine, tako da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama sa imena tuženika H. I. te zabilježba da je upis izvršene radi osiguranja novčane tražbine, uz istovremeni upis navedenih nekretnina u vlasništvo tužiteljice J. G. iz P.

 

II. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

U toč. III. izreke naloženo je tužiteljici tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 23.750,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Prvostupanjskim je rješenjem odbijen prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere od 27. svibnja 2013. kao neosnovan.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-3320/15 od 17. listopada 2016. tako da se sudi:

 

1. Određuje se u z.k.ul.br. 5902, a koji se sastoji od k.č.br. 129/1, u naravi vinograd u B., površine 412 m2, i z.k.ul.br. 7090 k.o. P., a koji se sastoji od k.č.br. 129/3, u naravi zgrada u P. 24 m2 i dvorište u P. 62 m2 i k.č.br. 129/2, u naravi kuća, površine 60 m2 i dvorište 164 m2, uspostava zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije provedbe rješenja Z-653/09 od 06.04.2012. godine, tako da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama sa imena tuženika H. I., te zabilježba da je upis izvršene radi osiguranja novčane tražbine, uz istovremeni upis navedenih nekretnina u vlasništvo tužiteljice J. G. iz P.

 

2. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 37.937,50 kn, sve u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskim je rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje o privremenoj mjeri.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio reviziju, navodeći da istu podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presude preinači, a podredno ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u dijelu u kojem je podnesena protiv presude nije osnovana, a u dijelu u kojem je podnesena protiv rješenja nije dopuštena.

 

Kako vrijednost pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, pobijana presuda ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Navodi revizije u kojima revident, kroz revizijski razlog počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije ocjene od ocjene drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke (osobito u pogledu toga jesu li stranke zapravo htjele sklopiti ugovor o zajmu ili ugovor o građenju), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom stadiju postupka. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na revizijske navode kojima revident suštinski ističe da drugostupanjska presuda nije donesena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, ali to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja pobijane presude i izvedenih dokaza.

 

Predmet postupka je zahtjev tužiteljice, kao ranije upisane vlasnice u zemljišnoj knjizi, za brisanje upisanog prava vlasništva tuženika i upisom njenog prava vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu, pri čemu tužiteljica tvrdi da Ugovor o kratkoročnom zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva sklopljen između stranaka 7. srpnja 2008., ali potpisan samo po tužiteljici te je istoga dana solemniziran, a na temelju kojega se je tuženik upisao u zemljišnoj knjizi, kao vlasnik predmetne nekretnine, ne ispunjava uvjete za predmetnu uknjižbu.

 

U nižestupanjskom postupku je utvrđeno da tuženik nije dokazao da je ispunio svoju obvezu isplate 55.000,00 EUR, 2.000 EUR i 25.000 EUR zajma tužiteljici iz predmetnog Ugovora, kao i da predmetni Ugovor nije sklopljen radi zajma, već radi izvođenja građevinskih radova od strane tuženika (izgradnja kuće u P.), a cijena tih radova bi tuženiku bila nadoknađena prijenosom prava vlasništva predmetnih nekretnina naznačenih u predmetnom Ugovoru.

 

Na temelju tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je ugovor pravno valjan jer da, iako nije potpisan od strane tuženika, ima ovjereni potpis tužiteljice te je ispunjen time što je tuženik obavljao radove na tužiteljičinoj kući. Kako je prijedlog za upis spornog Ugovora u zemljišne knjige podnesen 19. ožujka 2009., a tužiteljica 6. kolovoza 2012. zaprimila rješenje o upisu, nakon čega je tužbu u ovom postupku podnijela 28. svibnja 2013., primjenjujući odredbu čl. 129. st. 2. toč. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13 i 60/13 - dalje ZZK) prvostupanjski sud ocjenjuje tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim, obrazlažući da je tužiteljica podnijela brisovnu tužbu nakon proteka roka od tri godine od dana zatražene uknjižbe. Ujedno odbija kao neosnovan i prijedlog za donošenje privremene mjere, obrazlažući da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine, a niti opasnost od nastanka štete u smislu čl. 344. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12 i 23/13).

 

Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnom primjenu odredbe st. 2. čl. 129. ZZK, kojom su propisani prekluzivni rokovi za podnošenje brisovne tužbe protiv osobe koja je, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženog, ali neistinitog (nevaljanog) prava prednika, jer da se, u konkretnom slučaju, ne radi o takvoj brisovnoj tužbi, već o brisovnoj tužbi nositelja knjižnog prava, čije je upisano pravo u zemljišnim knjigama povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, kako to propisuje odredba st. 1. čl. 129. ZZK, a u kojem slučaju brisovna tužba nema prekluzivnog roka osim nastupa činjenica na temelju kojih bi povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drugačije određeno. Stoga ocjenjuje da je tužba tužiteljice pravodobna, odnosno dopuštena. Pored toga, sporni Ugovor ocjenjuje prividnim (simuliranim) pravnim poslom, u smislu st. 1. čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO), obrazlažući da stranke nisu jasno izrazile volju za preuzimanje prava i obaveza u smislu st. 1. čl. 499. ZOO pa takav ugovor ne proizvodi pravne učinke, dok stvarno sklopljenim pravnim poslom (disimuliranim ugovorom) smatra ugovor o građenju u smislu čl. 620. st. 1. ZOO, koji, pak, nije ispunjen pa nije niti konvalidirao prema čl. 294. ZOO. To iz razloga što, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, nije dovoljno „raditi na kući“ da bi kuća bila izgrađena i graditelj svoje obaveze ispunio, već za takvu ocjenu treba utvrditi da su radovi doista izvršeni i građevina odnosno ugovoreni predmet predat naručitelju, a što ovdje nije slučaj. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan, jer da je pravo vlasništva tuženika na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama preneseno na ime tuženika bez valjane isprave, što je protivno odredbi čl. 52. st. 1. ZZK.

 

Ujedno je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku odluku o privremenoj mjeri, s obrazloženjem da samim time što je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen kao osnovan, svrha izdavanja predložene privremene mjere više ne egzistira.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, odredbom čl. 499. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

 

Odredba čl. 285. st. 1. ZOO propisuje da prividan ugovor nema učinka među ugovorenim stranama, a st. 2. istog članka propisuje da ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

 

Nadalje, odredbom čl. 620. st. 1. ZOO je propisano da se ugovorom o građenju izvođač obvezuje, prema određenom projektu, izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu, a st. 2. istog članka je propisano da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku.

 

Ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo (čl. 290. st. 1. ZOO), a kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane, kako je to propisano čl. 292. st. 1. ZOO, a st. 3. istog članka propisuje da je za sklapanje ugovora dovoljno da obje strane potpišu istu ispravu ili da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.

 

Odredbom čl. 294. ZOO je propisano da ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

 

Kako iz činjeničnih utvrđenja, u koje ovaj revizijski sud nije ovlašten ulaziti niti ih preispitivati, proizlazi da prava volja stranaka nije bila sklopiti ugovor o zajmu, već ugovor o građenju, koji nije ispunjen, pravilno je, primjenom materijalnog prava odnosno odredbi čl. 285., čl.290. st. 1., čl. 292. st. 1., čl. 620. i čl. 294. ZOO, prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Pritom valja napomenuti da je pretpostavka svakog stjecanja prava vlasništva valjani pravni temelj za to stjecanje (valjani pravni naslov stjecanja, pravna osnova, iustus titulus acquirendi), u smislu postojanja mogućnosti u pravnom poretku da se stekne (ima) pravo vlasništva. Pravni temelj stjecanja mogu biti pravni poslovi kojima je cilj (causa) stjecanje prava vlasništva, odluke vlasti (sudske ili upravne) usmjerene na stjecanje prava vlasništva, nasljeđivanje i neposredno zakon, što zapravo znači – činjenice koje su zakonom određene kao pretpostavke stjecanja tih prava.

 

Kako je ugovor o zajmu s osiguranjem tražbine prijenosom prava vlasništva na tužiteljičinoj nekretnini utvrđen simuliranim i time bez učinka, a ugovor o građenju koji je stvarno sklopljen između stranaka u ovom konkretnom postupku nema za cilj (causu) stjecanje prava vlasništva na nekretnini, odnosno nije utvrđeno da bi predmetni ugovor o građenju sadržavao takav cilj (causu), već je on sklopljen s jedinim ciljem izgradnje tužiteljičine nekretnine i plaćanja tih radova, sve da je i bilo utvrđeno da je tuženik ispunio svoju obvezu po takvom ugovoru o građenju, i dalje takav ugovor, zbog same svoje cause (izgradnja građevine, a ne stjecanje prava vlasništva nekretnine), ne bi predstavljao valjani pravni posao na temelju kojega se može steći vlasništvo nekretnine.

 

Stoga, suprotno revizijskim navodima, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na revizije tuženika izjavljenu protiv rješenja o privremenoj mjeri, valja reći da je tuženik u tom dijelu uspio u nižestupanjskom postupku pa nema pravnog interesa za pobijanje predmetnog rješenja.

 

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP reviziju u dijelu kojim se pobija rješenje o privremenoj mjeri valjalo odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.