- 1 -              Rev 3642/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3642/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V. V., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnica J. Č.-Ž. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika T. T., T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. F., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1060/18-2 od 28. kolovoza 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-311/16-13 od 29. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika u odnosu na odluku o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem od 22. studenoga 2016. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na poslove VKV radnika 2. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.500,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju tuženika i preinači pobijanu presudu, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tuženika drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja te pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji.

 

Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja od 22. studenog 2016. i vraćanje tužitelja na posao.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje:

 

- da je tužitelj u vrijeme donošenja pobijane odluke bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 1. ožujka 2013. i da je radio na radnom mjestu VKV radnik 2,

 

- da je taj ugovor otkazan prethodno spominjanom Odlukom o redovitom otkazu od 22. studenoga 2016. uz obrazloženje:

 

(1.) da je zbog neopravdanog odbijanja rada 1. i 2. rujna 2016. tuženik došao u nemogućnost izvršiti radove i poštovati rok završetka radova po narudžbenici br. 090816-1-AP od 09. kolovoza 2016. kojom je poduzeće S. d.o.o. od tuženika zatražilo uslugu izrade i ugradnje panel ograde dimenzija 3000x2430mm, a sve to temeljem Ugovora o nabavi radova ugradnje panel ograde na istočnoj strani novog putničkog terminala br. 53/2016 koji je zaključen 8. kolovoza 2016. između tvrtke M. Z. d.d. (dalje: M.) i tvrtke S. d.o.o. (narudžba je stornirana 2. rujna 2016.),

 

(2.) da je takvim ponašanjem tužitelja tuženiku prouzročena šteta u iznosu od 321.132,50 kuna i

 

(3.) da je radnik izložio poslodavca ali i njegove stranke mogućem pokretanju sudskih postupaka i povredi poslovnog ugleda,

 

- da tužitelj nije pisano upozoren na povrede obveze iz radnog odnosa, niti mu je omogućeno iznošenje obrane,

 

- da je protiv odluke poslodavca pravovremeno podnesen zahtjev za zaštitu prava, kao i tužba u ovom parničnom predmetu,

 

- da je točno da tužitelj nije radio 1. i 2. rujna 2016., ali da nije dokazano da je odbio raditi, već da je dokazano da nakon što je 1. rujna 2016. izvršio zadatak popravaka stroja koji mu je dao nadređeni više nije dobivao daljnje radne zadatke budući da su svi radnici prestali s radom zbog činjenice nezadovoljstva visinom isplaćene plaće,

 

- da je dokazano da tužitelj niti nije bio radnik koji je radio neposredno na poslovima izrade elemenata po prethodno spomenutoj narudžbenici, odnosno u odjelu proizvodnje već je radio na poslovima u odjelu održavanja,

 

- da nije dokazano zašto bi neizvršavanje poslova koje je tužitelj inače obavljao u odjelu održavanja dovelo do neizvršavanja obveze prema naručiocu unutar zadanog vremenskog roka, posebice jer iz provedenih dokaza proizlazi da je zadatke koji su mu dani 1. rujna 2016. tužitelj izvršio, a nakon toga nije dobivao nikakve zadatke jer nije radio u odjelu proizvodnje,

 

- da se stoga, iako tužitelj stvarno nije radio, ne može govoriti o odbijanju izvršenja posla, budući da je posao tužitelja vezan uz rad proizvodnog odjela,

 

- da nije dokazano niti da bi prekid rada navedena dva dana bio opravdani razlog storniranja spominjane narudžbenice (rok je bio 19. rujan 2016.), a svjedok Z. I., voditelj odjela kod tuženika, naveo je da je unatoč činjenici da se kod tuženika nije radilo 1. i 2. rujna 2016., bilo moguće narudžbu odraditi u tom roku, kao i jer iz Sporazuma o raskidu Ugovora o nabavi radova ugradnje panel ograde na istočnoj strani novog putničkog terminala br. 53/2016, ne proizlazi iz kojih razloga izvršitelj nije u mogućnosti nastaviti s izvršenjem radova i poštovati ugovorene rokove,

 

- da time nije dokazano niti da je zbog toga što je 1. i 2. rujna 2016. odbio raditi na nekim neodređenim poslovima tužitelj tuženiku prouzročio štetu u iznosu od 321.132,50 kuna,

 

- te da tuženik nije dokazao da su, s obzirom na sve rečeno, postojale takve okolnosti zbog kojih ne bi bilo opravdano očekivati od tuženika da upozori tužitelja na obveze iz radnog odnosa i ukaže mu na mogućnost otkaza odnosno da mu omogući iznošenje obrane prije otkazivanja, tim više što ne proizlazi da se radi o radniku kod kojeg je i ranije evidentirano da krši obveze iz radnog odnosa i da je za to već upozoravan.

 

Zbog navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetni otkaz ugovora o radu nedopušten, slijedom čega je pozivom na odredbe čl. 115. st. 1. t. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14. - dalje: ZR) u vezi s čl. 119. st. 1. i 2., čl. 135. st. 3. i čl. 150. st. 1. i st. 3. t. 2. toga Zakona prihvatio predmetni tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanje tužitelja na posao.

 

Drugostupanjski sud je, prihvativši činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a u vezi s čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrdio prvostupanjsku odluku.

 

Sporno je bilo tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja radnika.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 3. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), a prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a teret dokazivanja da postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu.

 

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili prethodno navedene relevantne činjenice (kojima je ovaj sud vezan) na temelju kojih su izveli zaključak da tuženik nije dokazao niti jedan od razloga za otkaz ugovora o radu navedenih u odluci o otkazu ugovora o radu. U navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Valja imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje provedenih dokaza, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Pored navedenog, uslijed drugačijeg činjeničnog utvrđenja u ovom predmetu, ne može se govoriti o nepodudarnom pravnom shvaćanju u odnosu na odluke na koje se poziva revident u reviziji (odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-312/18 od 17. travnja 2018. i Gž R-1056/18 od 4. rujna 2018., Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-135/18 od 3. svibnja 2018., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-632/18 od 6. rujna 2018. i Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-364/18 od 20. rujna 2018.).

 

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

Revizija u odnosu na odluku o trošku je nedopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a reviziju tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.