- 1 -              Revr 27/2017-2

 

 

 

 

Broj: Revr 27/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. Š. i M. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Z. d.o.o., P. Z., Z., kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-369/16-2 od 29. rujna 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4384/14-25 od 17. lipnja 2016., u sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja M. R. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4384/14-25 od 17. lipnja 2016. suđeno je:

 

" I. Utvrđuje se da je nezakonita odluka tuženika Z. d.o.o., P. Z., br. 270-IO-100/14 od 12.06.2014. br. 270-IO-100/14 kojom je tužitelju M. R., sl.br. ..., vozaču autobusa u P. D., izvanredno otkazan Ugovor o radu ne neodređeno vrijeme od 16.05.1997. i odluka predsjednika Uprave tuženika br. 270-IO-100/14  od 02.07.2014. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava radnika i potvrđena odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 16.05.1997., pa je slijedom toga tuženik Z. d.o.o., P. Z., dužan vratiti tužitelja M. R., na radno mjesto vozača autobusa u P. D. koje je obavljao prije donošenja osporenih odluka, u roku od osam dana.

 

II. Tuženik Z. d.o.o., P. Z. dužan je isplatiti tužitelju M. R., na ime razlike između potencijalne bruto plaće i ostvarene plaće kod drugog poslodavca za razdoblje od 18.06.2014. do 31.07.2015. iznos od 125.793,02 kn sa zateznom kamatom i to od 11.07.2014. do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose:

 

-   5.347,42 kn od 11.07.2014. do isplate,

- 12.295,56 kn od 11.08.2014. do isplate,

- 10.401,68 kn od 11.09.2014. do isplate,

-   8.804,12 kn od 11.10.2014. do isplate,

-   9.464,40 kn od 11.11.2014. do isplate,

-   8.211,80 kn od 11.12.2014. do isplate,

- 10.147,35 kn od 11.01.2015. do isplate,

-   8.751,48 kn od 11.02.2015. do isplate,

-   7.363,05 kn od 11.03.2015. do isplate,

-   9.284,45 kn od 11.04.2015. do isplate,

-   9.155,00 kn od 11.05.2015. do isplate,

-   9.414,99 kn od 11.06.2015. do isplate,

-   8.848,71 kn od 11.07.2015. do isplate,

-   8.303,02 kn od 11.08.2015. do isplate, sve u roku od osam dana.

 

Na utvrđenu razliku bruto plaćen tuženik je dužan uplatiti obvezne doprinose, porez i prirez, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o porezu na dohodak.

 

III. Tuženik Z. d.o.o., P. Z. dužan je isplatiti tužitelju M. R., na ime ostalih primanja (božićnica, regres, dar u naravi) iznos od 2.900,00 kn sa zateznim kamatama i to od 16.12.2014. do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose:

 

- 1.000,00 kn od 16.12.2014. do isplate,

- 1.500,00 kn od 08.09.2015. do isplate,

-    400,00 kn od 06.04.2015. do isplate, sve u roku od osam dana.

 

IV. Tuženik Z. d.o.o., P. Z. dužan je tužitelju M. R. naknaditi parnični trošak u iznosu od 15.425,00 kn, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućoj od donošenje prvostupanjske presude 17.06.2016. do isplate, u roku od osam dana."

 

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-369/16-2 od 29. rujna 2016. preinačena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4384/14-25 od 17. lipnja 2016. te je odbijen tužbeni zahtjev, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.406,25 kuna kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kuna:

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je, podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev odnosno ukine drugostupanjsku odluku i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. te pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Obrazloženje pobijane drugostupanjske presude sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovi utvrdili te radi kojih je odbijen predmetni tužbeni zahtjev tužitelja. Tako drugostupanjski sud na jasan i potpun način ukazuju da je tuženik imao valjan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju jer da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o radu sa tuženikom upotrijebio (predao tuženiku) lažni dokument o stručnoj spremi i kvalifikaciji.

 

U ovom slučaju tužitelj kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se revizija tužitelja sadržajno iscrpljuje). Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju jer je na temelju lažne svjedodžbe neistinito prikazivao da ima završni ispit škole iz B. čime je svjesno doveo poslodavca u zabludu o stečenoj stručnoj spremi.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika od 16. svibnja 1997. kao vozač autobusa u P. D.;

 

- da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu;

 

- da je tužitelj prilikom zaposlenja kod tuženika priložio svjedodžbu M. iz B.;

 

- da iz dopisa škole B. od 26. svibnja 2014. u vezi provjere vjerodostojnosti svjedodžbi, proizlazi da svjedodžba tužitelja nije pronađena u evidenciji,

 

- da iz očitovanja škole B. od 18. veljače 2015. proizlazi da nije moguće identificirati imena i prezimena članova ispitne komisije.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je tužitelj prilažući nevjerodostojnu svjedodžbu tuženiku, svjesno doveo tuženika u zabludu da posjeduje stručnu spremu višu od one koju zaista ima čime je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja što predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz navedenog proizlazi da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz iz čl. 108. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) zbog čega je neosnovan zahtjev za vraćanje na posao i isplatu razlike plaće.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj vidi u tome da činjenica da svjedodžba nije pronađena u evidenciji škole, samo po sebi ne znači da svjedodžba nije vjerodostojna, odnosno da je tuženik još 1997. godine do danas mogao po ovlaštenom vještaku utvrditi radi li se o krivotvorini.

 

Odredbom čl. 108. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Stručna sprema dokazuje se odgovarajućim svjedodžbama koje predstavljaju javne isprave (čl. 138. st. 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u srednjoj školi – "Narodne novine", broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12 i 34/13). Njima se dokazuje istinitost onoga što se u takvoj ispravi potvrđuje ili određuje, a kako je to propisano odredbom iz čl. 230. st. 1. ZPP. Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava neispravno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP).

 

U okolnostima konkretnog slučaja, i prema ocjeni ovoga suda presumpcija istinitosti i vjerodostojnosti javne isprave – tužiteljeve svjedodžbe je oborena, ne samo time što u evidenciji škole iz B. nije pronađena već time što temeljem drugih izvedenih dokaza (očitovanje škole u B. od 15. veljače 2015. –list 56 spisa) je utvrđeno da se nije mogla identificirati tužiteljeva svjedodžba te imena i prezimena profesora koji su na svjedodžbi navedeni kao članovi ispitne komisije., a nakon što su kontaktirali profesore koji u tom razdoblju bili zaposleni u školi u B.

 

I prema shvaćanju ovog suda upis zanimanja u radnu knjižicu- vozač motornih vozila na temelju lažne svjedodžbe te upotrebe takve svjedodžbom kako bi lažnim prikazivanjem doveo i održao poslodavca u zabludi i time ga naveo na zasnivanje radnog odnosa, predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stanaka nastavak radnog odnosa nije moguć jer je poslodavac izgubio povjerenje u radnika. (tako i ovaj sud u odluci Revr-1605/16 od 15. svibnja 2018).

 

Činjenica da je tužitelj bio dugogodišnji, vrijedan i dobar radnik, ne utječe na pravilnost odluke o otkazu.

 

Naime, otkaz ugovora o radu svodi se na činjenicu da je tužitelj zloupotrijebio tuženikovo povjerenje kada mu je predočio lažnu svjedodžbu da posjeduje stručnu spremu, odnosno stručni ispit koju zapravo nema.

 

Budući da iz svega navedenog proizlazi da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kada je odbijen i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad te zahtjev za isplatu razlike plaće.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji tužitelj ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.