- 1 -

Broj:Jž-257/2020

 

 

 

                                      

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe XX d.d., zbog prekršaja iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 130/11, 74/13, 69/17, 46/18, 66/19, 53/20), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe XX d.d., podnijete protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Sućurcu, poslovni broj: 33. Pp J-1891/2019 od 5. studenog 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2020.,

 

      p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe XX d.d. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ , broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15,70/17, 118/18) okrivljena pravna osoba XX d.d. obvezna je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje             

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Sućurcu, poslovni broj: 33. Pp J-1891/2019 od 5. studenog 2019., okrivljena pravna osoba XX d.d. proglašena je krivom zbog prekršaja iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, za koji joj je na temelju tog zakonskog propisa izrečena novčana kazna od 23.000,00 kuna koju je dužna platiti u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, a koja je upozorena da ako u navedenom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne da će se smatrati da je ista u cijelosti plaćena i koja je obvezna naknaditi trošak prekršajnog postupka od 200,00 kuna.

 

Protiv navedene presude okrivljena pravna osoba XX d.d. pravodobno je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava i zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji te troškovima postupka, s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od plaćanja novčane kazne ili da se izrekne najniža moguća novčana kazna propisana odredbama Prekršajnog zakona navodeći u bitnome da je u tijeku postupka utvrđeno kako je za predmetnog putnika bila izdana Schengen viza tipa C valjana za jedan ulazak, a da su djelatnici okrivljenika postupali sukladno priručniku TIMATIC, a koje se odredbe različito tumače između djelatnika MUP-a, MVEP-a i okrivljenika koje su nejasne i podložne različitoj interpretaciji, slijedom čega je žalitelj bio u zabludi,  te da prvostupanjski sud ne u obrazloženju ne iznosi valjane razloge zbog kojih je okrivljenik proglašen krivim ne uzimajući u obzir postupanje policijskih službenika države iz koje je putnik putovao kao i da nije vodio računa o odredbi Uredbe Europske unije 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. 3. 2006. temeljem koje (čl 2.1.2.) prema kojoj putnici koji se ukrcavaju za unutarnji let podliježu ulaznoj kontroli u odredišnoj zračnoj luci leta iz treće zemlje, što su u konkretnom slučaju znali policijski službenici u Münchenu i koji su vršili provjeru i pustili prometnog putnika u Republiku Hrvatsku, dok je žalitelj primijenio svu dužnu pažnju pa ne postoji namjera ili nehaj, te u tom smislu postoji zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost propisana u članku 30. stavku 3. Prekršajnog zakona, da je žalitelj snosio troškove povratka stranca te da nije nastupila šteta, kao i da je velika konkurencija sa drugim aviokompanijama na tržištu, te da je RH 97% vlasnik, a praksa je njemačkih, belgijskih, finskih i nizozemskih sudova kao i drugih sudova da se počinitelji u takvim slučajevima ne kažnjavaju odnosno da se ne pokreću postupci, a što je važno i za razvoj hrvatskog gospodarstva.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, niti povrede odredaba prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao i da su žalbeni navodi žalitelja neosnovani koje je trebalo u cijelosti odbiti te da je stoga pobijana odluka na zakonu osnovana.

 

Razmatrajući žalbene navode okrivljenika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona budući da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i krivnji okrivljenika, ovaj sud je utvrdio iz stanja spisa da su u pobijanoj presudi detaljno i jasno izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku i da su utvrđene sve odlučne činjenice na temelju valjano provedenih dokaza, a koje je prvostupanjski cijenio sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona i o čemu su dani valjani razlozi u obrazloženju pobijane presude. Prvostupanjski sud je argumentirano iznio razloge na kojima temelji odluku o krivnji okrivljene pravne osobe vodeći računa o kažnjivoj odredbi iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima koja kao kažnjivu radnju sankcionira propust prijevoznika da obavlja prijevoz stranca bez valjane vize, a što u konkretnom slučaju okrivljena pravna osoba ne spori i to je nesporno utvrđeno, bez obzira na sadržaj Uredbe Europske unije 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. 3. 2006. temeljem koje (čl 2.1.2.) putnici koji se ukrcavaju za unutarnji let podliježu ulaznoj kontroli u odredišnoj zračnoj luci leta iz treće zemlje, kao i bez obzira na postupanje policijskih službenika u Münchenu koji su vršili provjeru i pustili prometnog putnika u Republiku Hrvatsku, koje okolnosti ne isključuju protupravnost, kako pravilno i osnovano zaključuje prvostupanjski sud, pa je trebalo iz navedenih razloga odbiti žalbu okrivljenika u tom smislu.

 

Žalbom se ističe da je u ovom postupku zrakoplovom okrivljene pravne osobe doputovao u Republiku Hrvatsku jedan putnik kojem je bila izdana schengen viza tipa C za jedan ulazak na „Schengen područje“. Žalbom se ističe da je iz navedenog za zaključiti da se postupanje djelatnika okrivljene pravne osobe u ovom konkretnom predmetu može kvalificirati kao zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost predmetnog prekršaja sukladno odredbi članka 30. stavka 3. Prekršajnog zakona, tim više što su propisi koji reguliraju predmetnu problematiku nejasni i dvosmisleni, pa se često pogrešno interpretiraju i od samih djelatnika ministarstava nadležnih za unutarnje i vanjske poslove. Ističe kako je navedeni stranac ranije prošao policijsku kontrolu budući je isti doputovao iz Njemačke, pa u slučaju nevaljanosti putne isprave ne bi bio pušten na zrakoplov, slijedom čega je okrivljena pravna osoba u okviru važećih zakona RH primijenila dužnu pažnju te pustila putnike za koje se mjerodavne policijske vlasti utvrdile da imaju važeće isprave te u tom smislu žalitelj nije imao nikakvih pobuda za činjenjem prekršaja niti je postajala namjera ili nehaj. Nadalje, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je pravna osoba vezano uz ovaj prekršaj snosila sve troškove prijevoza putnika do mjesta od kuda su otputovali, čime je sanirala štetu koja je mogla nastati, a koja u konkretnom slučaju nije nastupila. Podnositelj žalbe ističe da je postupala s dužnom pažnjom, pa nije postojala namjera niti nehaj, kao i da je okrivljena prava osoba poslovala sa gubicima zbog čega je proveden postupak rekonstruiranja, da se mora voditi računa o likvidnosti i konkurentnosti sa drugim međunarodnim avio kompanijama te da je RH u većinskom vlasništvu okrivljene pravne osobe (97%), pa će se plaćanjem kazne nepotrebno opteretiti državni proračun, kao i da je u praksi međunarodnih sudova zastupljeno nekažnjavanje, npr. finski sudovi odustaju od kažnjavanja avioprijevoznika ako isti dokaže da je postupio uobičajenom pažnjom u gospodarskom poslovanju, dok se u Velikoj Britaniji prijevoznik ne kažnjava ukoliko dokaže da osigurava sigurnosne uvjete pri ukrcaju putnika te određenu razinu kooperacije s drugim organima. Podnositeljica žalbe ističe da je RH članica Europske unije, te upućuje na navedene stavove europskih sudova radi ujednačavanja sudske prakse, a sve u cilju oslobađanja obveze plaćanja novčane kazne, a posljedično tome rastu i razvoju hrvatskog gospodarstva. 

 

U smislu čl. 30. st.3. Prekršajnog zakona nema prekršaja iako je njegova propisana obilježja počinitelj ostvario s namjerom, ako je u vrijeme počinjenja prekršaja pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi djelo bilo dozvoljeno da su one stvarno postojale, dok stavak 4. navedene odredbe propisuje da će se počinitelj kazniti za počinjenje prekršaja ako je bio u zabludi koja isključuje protupravnost iz nehaja. Okrivljena pravna osoba ne osporava odlučnu činjenicu da je u inkriminirano vrijeme kao zrakoplovni prijevoznik iz Munchena, dovela stranca, nositelja putne isprave Indije, koji nije posjedovao valjanu vizu za ulazak u RH. Iz navedenih razloga nisu prihvaćeni navodi žalbe o postupanju okrivljene pravne osobe u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost, jer po stajalištu ovog suda u opisanoj situaciji nisu postojale nikakve okolnosti za koje je okrivljena pravna osoba pogrešno smatrala da postoje, a zbog kojih bi, da su stvarno postojale, u Republiku Hrvatsku mogla dovesti osobe za koje posjeduje takvu vizu.

 

Nadalje, okrivljena pravna osoba u žalbi ističe da je nesporno da djelatnici okrivljenice, kao i djelatnici svih ostalih avio prijevoznika postupaju sukladno priručniku TIMATIC. Međutim, navedeni priručnik je relevantan za zračne prijevoznike radi izbjegavanja plaćanje rigoroznih kazni zbog prijevoza putnika bez ispravnih ili obaveznih prijevoznih dokumenata za određenu državu. Bitno je naglasiti kako je Timatic sustav osmišljen i implementiran za zračne prijevoznike, zračne luke i putničke agencije, odnosno nije osmišljen za privatnu korisničku uporabu. Cijena Timatic sustava je 499 EUR godišnje unutar kojeg se dobiva 500 besplatnih transakcija. Transakcijom se smatra svaki unos zahtjeva za pretraživanje Timatic sustava u svrhu pronalaska dokumentacije za realizaciju putovanja putnika. (Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Jelena Karlović: Uloga TIMATIC baze podataka u procesu prijave putnika za let, str. 23.)

 

Dakle, radi se o priručniku koji koriste zračni prijevoznici i dostupan je jedino njima, a sadrži informacije o zahtjevima država u vezi obaveze posjedovanja dokumenata i viza za ulazak, dok okrivljena u obrani, kao niti u žalbi, ne osporava odlučne činjenice da je u inkriminirano vrijeme kao zrakoplovni prijevoznik iz Münchena, doveo stranca, nositelje putne isprave Indije, koji nije posjedovao valjanu vizu za ulazak u RH. Iz navedenih razloga nisu prihvaćeni navodi žalbe o postupanju okrivljene pravne osobe u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost, jer po stajalištu ovog suda u opisanoj situaciji nisu postojale nikakve okolnosti za koje je okrivljena pravna osoba pogrešno smatrala da postoje, a zbog kojih bi, da su stvarno postojale, u Republiku Hrvatsku mogla dovesti osobe za koje posjeduje takvu vizu.

 

Vlada Republike Hrvatske je na temelju čl. 2. i 3. Odluke br. 565/2014/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. na sjednici održanoj dana 10. srpnja 2014. donijela Odluku o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, dok je točkom 1. Odredbe II. navedene odluke propisano da se kao jednakovrijedna hrvatskoj vizi za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koje su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava priznaje jedinstvena viza koja vrijedi za područje država Schengenskog prostora, valjana za dva ili više ulazaka.

 

Stoga, odlučna činjenica da je pravna osoba postupila protivno Zakonu o strancima je činjenica da putnik, nositelj putne isprave Indije, broj xxx, kojeg je okrivljena pravna osoba dovezla u Republiku Hrvatsku u Zračnu luku u Kaštel Štafiliću, nije posjedovao vizu potrebnu za ulazak u Republiku Hrvatsku.

 

Iz navedenih razloga, po ocjeni ovog suda, u ovoj situaciji na strani okrivljene pravne osobe ne postoji zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost, sukladno odredbi čl. 30. st. 3. Prekršajnog zakona.

 

Nadalje, navodima žalbe kojima navodi praksu ostalih zemalja u Europi, žalitelj nije doveo u sumnju odluku prvostupanjskog suda, a imajući u vidu činjenicu da navedena praksa nije potvrđena presudama ESLJP, niti suda u Luksemburgu, te činjenicu da u Republici Hrvatskoj ne postoji dogovori između nadležnih institucija i prijevoznika o primjeni Zakona o strancima, već se primjenjuje Zakon o strancima.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je okrivljenoj pravnoj osobi za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 23.000,00 kuna, a za navedeni prekršaj je propisana kazna u točno propisanom iznosu od 23.000,00 kuna za svakog prevezenog državljana treće zemlje koji nema valjanu vizu ili odobrenje boravka, tako da je prvostupanjski sud izrekao pravilnu i zakonitu novčanu kaznu za jednog državljana treće zemlje, a nije utvrdio osnove za ublažavanje izrečene kazne.

 

Razmatrajući stanje spisa ovaj je sud nedvojbeno utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje osnove za primjenu instituta oslobođenja od kazne propisanim odredbom članka 38. Prekršajnog zakona, a što okrivljenik neosnovano ističe u žalbi, budući da je u odredbi članka 42. Zakona o strancima propisano da u slučaju kad državljanin treće zemlje nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj i nema sredstava za povratak, troškove povratka državljanina treće zemlje, dužan je snositi organizator turističkih ili poslovnih putovanja u Republici Hrvatskoj, u čijoj je organizaciji državljanin treće zemlje došao, ako se utvrdi da je do nezakonitog boravka došlo zbog propusta organizatora putovanja. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o naknadnom ispunjenju obveze koju je skrivila okrivljena pravna osoba svojim propustom i koja je u tom slučaju zbog navedenog propusta bila dužna osigurati povratak državljanina treće zemlje.

 

Nadalje, pobijajući odluku o troškovima prekršajnog postupka, ovaj je sud iz stanja spisa utvrdio da je prvostupanjska odluka u odnosu na dosuđene troškove na zakonu osnovana uzimajući u obzir duljinu i složenost prvostupanjskog postupka, budući da je visina paušalne svote određena u visini donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13) i koji iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda RH kada je odluku donio kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. St. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ , broj:18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka, te imovno stanje okrivljenika.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, dana 11. ožujka 2020.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljeniku pravnoj osobi i ovlaštenom tužitelju.