- 1 -              Rev 2691/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2691/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović- Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o., OIB: …, M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u V., protiv I. tuženika I. Š. OIB.: …, iz M., II. tuženika M. C., OIB: … iz M., III. tuženika D. C. OIB.: … iz M., IV. tuženika M. Š., OIB: … iz M., i V. tuženice A. Š., OIB: …, iz M., svi zastupani po punomoćniku Ž. R., odvjetniku u M., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-439/2018-2 od 24. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-95/2017 od 26. veljače 2018., u sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 439/2018-2 od 24. svibnja 2018. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-95/2017 od 26. veljače 2018. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 439/2018-2 od 24. svibnja 2018. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-95/2017 od 26. veljače 2018. kojom je odbijen tužbeni zahtjev na raskid Ugovora o radu od 6. lipnja 1997. zaključen između pravnog prednika tuženika – sada pok. B. Š. i tužitelja P. d.o.o. M. s danom 10. travnja 2004. (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da I. do V. tuženicima nadoknadi parnične troškove od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama obračunatima od 26. veljače 2018. do isplate (točka II. izreke).

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navedenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude otklonio kao neutemeljene tvrdnje tužitelja u žalbi da je prvostupanjski sud pogriješio kada nije ispitao razloge o osnovanosti zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu zaključenog 6. lipnja 1997. između B. Š. i tužitelja s danom 10. travnja 2004. pozivajući se na činjenicu da je tužitelj zahtjev za raskid ugovora o radu postavio na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. rujna 2010., dakle, nakon što je B. Š. preminuo (…), smatrajući da je ugovor o radu sklopljen između tužitelja i sada pok. B. Š. prestao po sili zakona na temelju odredbe čl. 103. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, 35/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 137/04-pročišćeni tekst i 65/05 - dalje: ZR) i to smrću B. Š. te prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj iz navedenog razloga neutemeljeno traži raskid nepostojećeg ugovora.

 

Izloženo shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti.

 

Predmet spora je zahtjev poslodavca za donošenje odluke o sudskom raskidu ugovora o radu sklopljenog 6. lipnja 1997. između tužitelja i B. Š. i to s danom 10. travnja 2004.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da postupak koji se vodio po tužbi B. Š. (pravnog prednika I. – V. tuženika) protiv tužitelja radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, a u tijeku kojeg je tužitelj umro, a u njegovu pravnu poziciju stupili su njegovi nasljednici, pravomoćno dovršen, s pravnim sljednicima B. Š. kao tuženicima, presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžp-756/13 od 28. studenoga 2013. Njome je utvrđena nedopuštenom pobijana odluka o otkazu ugovora o radu te naloženo P. d.o.o. da slijednicima B. Š. isplati na ime naknade plaće za razdoblje od 13. ožujka 2003. do 31. prosinca 2005. iznos od 133.374,32 kn.

 

              Pravilno je sud u postupku koji se vodio u navedenom radnom sporu po tužbi B. Š. protiv P. d.o.o. M. postupio kada je, nakon smrti tužitelja, postupak nastavio s njegovim pravnim slijednicima.

 

Naime, kada do stranačke nesposobnosti dođe tijekom parnice, bilo smrću fizičke osobe bilo prestankom pravne osobe, parnica se prekida po sili zakona i eventualno nastavlja s nasljednicima fizičke odnosno pravnim slijednicima pravne osobe ako su predmet spora prava koja na njih prelaze (čl. 212. st. 1. t. 1. i čl. 4. u vezi s čl. 215. ZPP). Kako zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i zahtjev za isplatu naknade plaće prelazi na nasljednike, nije bilo zapreka, unatoč smrti tužitelja tijekom postupka, da se o njegovim zahtjevima, u dijelu u kojem su sljednici tužitelja na njima ustrajali, donese presuda.

 

U konkretnom slučaju valja imati u vidu odredbu čl. 6. ZR kojom je propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava.

 

Prema odredbi čl. 336. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05 - dalje: ZOO) ugovor ima učinak i za univerzalne pravne slijednike ugovornih strana, osim ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz naravi samog ugovora.

 

Odredbom čl. 213. ZOO propisano je da smrću dužnika ili vjerovnika prestaje obveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika.

 

Što se pak tiče načina prestanka ugovora o radu (radnog odnosa) izričito su navedeni u odredbi čl. 103. ZR pa u tom dijelu nema mjesta primjeni općih odredbi obveznog prava. Prema navedenoj odredbi čl. 103. ZR određeno je sedam način prestanka ugovora o radu: smrću radnika; istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme; kad radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore; dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog nesposobnosti za rad; sporazumom radnika i poslodavca; otkazom te naposljetku odlukom nadležnog suda (sudski raskid).

 

Uz osnovno i odlučno shvaćanje da odluka o otkazu ugovora o radu nije zakonita tako da su (slijedom toga) i zahtjevi slijednika tužitelja na utvrđenje i isplatu osnovani, sud je u tom postupku u cijelosti odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu, dok je postupak o postavljenom zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu razdvojio. S obzirom da je sud u tom radnom sporu, a s kojim je ovaj postupak povezan, odlučivao o osnovanosti otkaza ugovora o radu u vrijeme kada je tužitelj već bio preminuo (2012.), onda, prema shvaćanju ovog suda nije bilo mjesta otklanjanju odlučivanja o prestanku ugovora o radu sudskim raskidom tog ugovora po zahtjevu poslodavca u traženom trenutku (10. travnja 2004.) jer taj trenutak prethodi smrti prvotnog tužitelja, dana 1. lipnja 2009. Naime, nije odlučan za odluku o tom zahtjevu trenutak u kojem je tijekom postupka zatraženo donošenje odluke o sudskom raskidu ugovora, kada dan zatraženog raskida prethodi smrti radnika, u čiju su pravnu poziciju u postupku stupili njegovi nasljednici.

 

Naime, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i postupak po tom zahtjevu osmišljen je kao adhezioni postupak onom postupku koji se vodi povodom odluke o otkazu ugovora o radu. Poslodavac može zahtijevati sudski raskid ugovora o radu do zaključenja glavne rasprave u sporu koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i to s onim danom kada on smatra da su nastupile okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa između radnika i poslodavca, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, više nije bio moguć (čl. 116. ZR). U slučaju da sud nađe taj zahtjev osnovanim s danom koji predlaže poslodavac, ili bilo kojim drugim danom koji prethodi smrti radnika, ugovor o radu bi prestao tim sudskim raskidom, a ne smrću radnika. Budući da se ne radi o pravima koja ne bi prelazila na nasljednike radnika s kojim je tužitelj imao zaključen ugovor o radu, to je tužitelj u odnosu na nasljednike radnika mogao staviti sve one zahtjeve koje je mogao postaviti i u odnosu na njihovog pravnog prednika.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da je u konkretnom slučaju ugovor o radu sklopljen između tužitelja i prednika tuženika B. Š. prestao ex lege, tijekom trajanja parničnog postupka i to smrću prednika tuženika 1. lipnja 2009. pa da u takvoj situaciji tužitelj ne može nakon prestanka ugovora o radu osnovano zahtijevati prestanak tog ugovora jer on više ne egzistira i nije ga moguće raskinuti, ostalo je neraspravljeno jesu li bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti za sudski raskid ugovora o radu iz čl. 116. ZR.

 

Stoga je valjalo presude sudova prvog i drugog stupnja ukinuti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, raspraviti sve odlučne činjenice za rješenje spornog odnosa među strankama i potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.