Broj: P1-6710/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1/ I. B. O.: .. i pod 2/ Z. B. O.: .., oba s prebivalištem u S., oba zastupana po pun. S. M.-B., odvj. u S., protiv tuženika D. B. iz Ž., OIB: …, zastupan po pun. V. Ć., odvj. u S., radi diobe suvlasničke zajednice, i u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Ž., OIB: .., zastupan po pun. V. Ć., odvj. u S., protiv tuženika pod 1/ I. B. O.: .. i pod 2/ Z. B. O.: …, oba s prebivalištem u S., oba zastupana po pun. S. M.-B., odvj. u S., radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. lipnja 2015.g. u nazočnosti tužitelja – protutuženika pod 1/ osobno, te pun. stranaka, a na roč. od 30. srpnja 2015.g., zakazanom radi donošenja i objave presude,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pod 1/ i pod 2/ - protuženika, te se sudi:

 

Razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnina u suvlasništvu stranaka označenih kao čest. 3805/2 „U potok", upisana knjižnom ulošku 2280, k.o. Ž. i to civilnom diobom-procjenom, prodajom i raspodjelom prodajom dobivenog novca sukladno suvlasničkim dijelovima stranaka, odnosno svakome za po 1/3 dijela, dok se odbija tužbeni zahtjev tužitelja pod 1/ i pod 2/ u dijelu kojim je zatražena fizička dioba sporne nekretnine.

 

II Odbija se u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja, a koji glasi:

 

»Utvrđuje se da je tuženik - protutužitelj građenjem stekao vlasništvo za cijelo na posebnom dijelu zgrade u Ž., izgrađene na čest. zgr. … Z.0 Z.U… K.O. Ž. i to baš na stanu koji je u Elaboratu etažiranja biroa M. d.o.o. iz listopada 2014.g. označen slovom Sl i plavom bojom, a koji zauzima dio prizemlja te cijeli 1. kat i potkrovlje, a sastoji se u prizemlju od: stubišta, dva spremišta i priručne radionice, neto korisne površine od 66,87 m2, pripadajućeg dijela nadstrešnice ispred priručne radionice površine 7,53 m2, odnosno 1,88 m2, ukupne površine dijela stana S1 u prizemlju od 74,40 m2/68,75 m2, zatim na 1. katu od: stubišta, tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje i blagovaonice, dvije kupaonice, predsoblja, hodnika, neto korisne površine od 115,48 m2, sa pripadajućim balkonom i terasom ukupne površine od 45,02 m2/17,63m2, ili ukupne površine dijela stana Sl na 1. katu od 160,50 m9/133,11m2, a u potkrovlju od: stubišta i spremišta neto korisne površine od 121,87 m2/32,65 m2, ili sveukupne neto korisne površine stana S l, na svim etažama, od: 356,77 m2, odnosno 234,51 m2, a koji Elaborat etažiranja prileži ovoj presudi predstavlja njen sastavni dio.

II. Ovlašćuje se tužitelj da na temelju ove presude, Elaborata etažiranja biroa M. d.o.o te Potvrde nadležnog ureda državne uprave glede samostalnih uporabnih cjelina vezanih za posebne samostalne cjeline pobliže opisane i označe u točki I izreke ove presude u zemljišnoj knjizi kod nadležnog suda zatraži i postigne upis prava vlasništva istih na svoje za cijelo, uz istovremeno brisanje upisanih suvlasničkih prava sa imena tužitelja protutuženika.

 

III. Dužni su tužitelji-protutuženici naknaditi tuženiku-protutužitelj u prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe sa zakonskom zateznom kamatom uz uvećanje eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a koja na dosuđeni parnični trošak teče od presuđenja pa do isplate.« 

 

r i j e š i o   j e

 

I Prihvaća se prijedlog za izdavanjem privremene mjere slijedećeg sadržaja:

 

Nalaže se tuženiku – protutužitelju da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe omogući tužiteljima do pravomoćnog okončanja ovog postupka nesmetan suposjed i sukorištenje radionice koja se nalazi u prizemnom dijelu zgrade u Ž., označenoj kao čest. zgr.. k.o. Ž. uz predaju istim ključeve ulaznih vrata navedenog prostora jer se u protivnom tužitelji ovlašćuju to pravo temeljem ovog rješenja ostvariti ovršnim putem.

 

II Nalaže se tuženiku – protutužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima pod 1/ i 2/ - protutuženima parnični trošak u iznosu od 40.767,04 kn.

 

Obrazloženje

 

Dana 08. svibnja 2009.g. kod ovog suda zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke stvarni i zemljišnoknjižni suvlasnici, svaki za po 1/3 dijela nekretnina označenih kao čest. zgr. .., čest. zem. … sve K.O. Ž.. Na navedenim nekretninama da je izgrađen objekt, u naravi dvoetažni stambeno-poslovni objekt u Ž., anagrafske oznake …. Tuženik odbija sporazumno sa tužiteljima provesti diobu predmetne suvlasničke zajednice, te su tužitelji prisiljeni pokrenuti parnični postupak diobe, a nakon što su u izvanpamičnom postupku I R-…. Općinskog suda u Splitu pravomoćnim rješenjem upućeni sa zahtjevom u parnicu. Između stranaka postoji spor o visini suvlasničkih dijelova na predmetnim nekretninama, jer tuženik tvrdi da je njegov suvlasnički dio veći od 1/3 dijela. Povećanje suvlasničkog dijela isti temelji na tvrdnji da je predmetni objekt iz točke 2. tužbe gradio više od drugih suvlasnika. Međutim, takav zahtjev je u cijelosti neosnovan, jer da tuženik ulaganjem u zajedničke nekretnine, zajedno sa prednikom stranaka ocem M. B. i tužiteljima, ne može povećati svoj suvlasnički dio bez pristanka ostalih suvlasnika da se ulaganjem poveća njegov suvlasnički dio, a takav pristanak nije izjavljen. Tužitelji predlažu da naslovljeni sud odredi vještaka odgovarajuće struke koji bi svojim nalazom i mišljenjem dao varijante diobe suvlasničke zajednice nekretnina označenih u točki 1. tužbe. Slijedom svega gore navedenog, predlaže se da naslovljeni sud, po provedenom postupku, donese slijedeću presudu:

 

»Razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnina u suvlasništvu stranaka označenih kao čest. zgr. .., čest. zem. … sve K.O. Ž., i to: - fizičkom diobom, a podredno civilnom diobom-procjenom, prodajom i raspodjelom prodajom dobivenog novca sukladno suvlasničkim dijelovima stranaka.

2. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju cjelokupan parnični trošak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.« 

 

Tužitelji su konačno uredili tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 23. prosinca 2013.g. U navedenom podnesku tužitelji su izjavili da se numeracija nekretnina koje su predmet ovog postupka mijenjala, te sada nekretnine oznake čest. zgr. …, čest. zem. … sve k.o. Ž. su izmijenjene u oznaku čest .. ukupne površine 1061 m2, slijedom čega uređuju tužbeni zahtjev tako da isti glasi:

 

»Razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnina u suvlasništvu stranaka označenih kao čest. …, upisana knjižnom ulošku .., k.o. Ž. i to:

- fizičkom diobom, a podredno civilnom diobom-procjenom, prodajom i raspodjelom prodajom dobivenog novca sukladno suvlasničkim dijelovima stranaka, odnosno svakome za po 1/3 dijela.«

 

Dana 02. lipnja 2009.g. kod ovog suda zaprimljen je podnesak tuženika  -odgovor na tužbu, u kojem je tuženik naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja podmirenje parničnog troška. Da je netočno da su stranke suvlasnici svaki za po 1/3 dijela cjeline dvoetažnog stambeno-poslovnog objekta označenog kao čest.zgr. .., čest. zem.., K.O. Ž., a da to ne proizlazi ni iz isprava na koje se tužitelji pozivaju, budući da su stranke samo formalno uknjižene kao suvlasnici svaki za po 1/3 dijela cjeline na čest. zem. .., Z.U. .., K.O. Ž., a na temelju darovnog ugovora iz 1988. godine. Točnije, iako je doista 04. veljače 1988. god. zaključen Ugovor o darovanju između stranaka kao daroprimatelja s jedne strane i njihovih roditelja, kao darodavatelja, s druge strane, tužitelji nisu stekli suvlasništvo za po 1/3 dijela cjeline na izgrađenom dvoetažnom stambeno-poslovnom objektu, koji je u cijelosti, osobnim radom i sredstvima, izgradio tuženik, a u čemu mu je, i to samo u prizemnom dijelu, pomogao otac M. B.. Tužitelji koji su znali za gradnju, tome se nikada nisu usprotivili, niti su na bilo koji način u istoj sudjelovali. To znači da ni na koji način nisu mogli steći pravo vlasništva na objektu, a budući da je objekat izgrađen još 1991., a stambeni prostor na 1. katu doveden u potpunu funkciju 1992., kada se u isti uselio tuženik sa obitelji, to proizlazi da je nastupila zastara tražbine tužitelja. Riječ je o proteku roka od čak 17 godina. Stoga tužitelji ne mogu osnovano tražiti razvrgnuće navodne suvlasničke zajednice nekretnina na predmetnom stambeno-poslovnom objektu koji u zemljišnoj knjizi nije ni uplanjen. Dakle, odmah nakon izvršenog darovanja 1988. god., isključivo je tuženik svojim sredstvima i osobnim radom izgradio predmetni objekt, a u gradnji istog, i to njegovog prizemnog dijela, sudjelovao je i otac stranaka M. B.. U odgovoru na tužbu se dalje navodi da tužitelji ni na koji način nisu sudjelovali u gradnji, nisu je financirali ili osobnim radom doprinijeli izgradnji objekta, a niti su se toj gradnji ikada usprotivili. Objekat je izgrađen 1991. godine kada su završeni grubi građevinski radovi prizemlja i prvog kata. Tuženik je potom zajedno sa suprugom R. uredio te doveo u potpunu funkciju stambeni prostor na 1. katu u koji je zajedno sa obitelji uselio 1992. god. i od tada ga nesmetano koristi za stanovanje. Prizemlje objekta pretvoreno je u poslovni prostor u čiju su gradnju i uređenje uložena sredstva, kako osobno tuženika tako i njegovog oca M., o čemu se više od 10 godina vodio parnični postupak pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem IP-... Upravo je u tom postupku utvrđeno da je tuženik zajedno sa ocem otvorio zajednički obrt čiji su prihodi iz poslovanja uloženi u izgradnju kuće. Tuženik je pristupio obrtu 1987. godine, a u stan na 1. katu uselio je već nakon izvedbe grubih građevinskih radova, nakon čega ga je zajedno sa suprugom uređivao i doveo u potpunu funkciju. Dakle, nekretnina je predana na raspolaganje i u posjed tuženiku pod 1. koji je gradnjom stekao pravo vlasništva na cijelom 1. katu kuće te polovini prizemlja. Tužitelji su znali za gradnju od strane tuženika i činjenicu da je isti u cijelosti sagradio 1. kat i polovinu prizemlja kuće iz obrtnih sredstava u obrtu kojim se bavio zajedno sa ocem, a u čemu tužitelji ni na koji način nisu sudjelovali te su prihvatili pravo vlasništva tužitelja kako na stanu na 1. katu, tako i na polovinu prizemlja. Nikada nisu sudjelovali u gradnji ili je na bilo koji način financirali, niti iskazivali volju za vlasništvom. Dapače, parnični postupak radi ispražnjena predmetne kuće od strane tuženika te opoziv ugovora o darovanju od 03. i 04. veljače 1988. radi neharnosti pokrenuli su i vodili roditelji stranaka protiv tuženika. Samom činjenicom što su tužitelji daroprimatelji ugovora o darovanju, ne daje osnov za stjecanje vlasničkog prava na objektu koji je izgrađen, ponavlja se, nakon zaključenja ugovora isključivo radom i sredstvima tuženika. Konačno, objekt je izgrađen još 1992. godine, dakle prije 17 godina, što znači da je nastupila zastara prava tužitelja da iz osnova vlasništva traže predaju objekta, odnosno razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina, zbog čega se i ističe prigovor zastare. Tužitelji, naime, nisu stekli suvlasničko pravo na objektu, bez obzira na formalni upis prava vlasništva na zemljištu te ne mogu iz osnova vlasničkog prava bilo što potraživati. Ističe se da je pred ovim sudom u tijeku i parnični postupak pod posl. brojem IP …, između istih stranaka, radi nepačanja i isplate, a kojom tužitelji traže predaju u suposjed predmetni objekt uz naknadu iznosa iz osnova zakupnine za 2/3 dijela njegove vrijednosti. Predlaže se pribaviti taj spis radi pregleda, odnosno, u svrhu ekonomičnosti postupanja, a budući da se radi o istim strankama te sporovima iste, odnosno slične činjenične osnove, u kojima će se izvoditi gotovo isti dokazi, izvršiti pripajanje ovog spisa spisu IP-… zajedničkog raspravljanja i odlučivanja i time umanjenja troškova.

 

Dana 27. listopada 2014.g. kod ovog suda zaprimljen je podnesak tuženika u kojem je tuženik postavio protutužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

 

»Utvrđuje se da je tuženik - protutužitelj građenjem stekao vlasništvo za cijelo na posebnom dijelu zgrade u Ž., izgrađene na čest. zgr. … Z. Z.U… K.O. Ž. i to baš na stanu koji je u Elaboratu etažiranja biroa M. d.o.o. iz listopada 2014.g. označen slovom Sl i plavom bojom, a koji zauzima dio prizemlja te cijeli 1. kat i potkrovlje, a sastoji se u prizemlju od: stubišta, dva spremišta i priručne radionice, neto korisne površine od 66,87 m2, pripadajućeg dijela nadstrešnice ispred priručne radionice površine 7,53 m2, odnosno 1,88 m2, ukupne površine dijela stana S1 u prizemlju od 74,40 m2/68,75 m2, zatim na 1. katu od: stubišta, tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje i blagovaonice, dvije kupaonice, predsoblja, hodnika, neto korisne površine od 115,48 m2, sa pripadajućim balkonom i terasom ukupne površine od 45,02 m2/17,63m2, ili ukupne površine dijela stana Sl na 1. katu od 160,50 m9/133,11m2, a u potkrovlju od: stubišta i spremišta neto korisne površine od 121,87 m2/32,65 m2, ili sveukupne neto korisne površine stana S l, na svim etažama, od: 356,77 m2, odnosno 234,51 m2, a koji Elaborat etažiranja prileži ovoj presudi predstavlja njen sastavni dio.

II. Ovlašćuje se tužitelj da na temelju ove presude, Elaborata etažiranja biroa M. d.o.o te Potvrde nadležnog ureda državne uprave glede samostalnih uporabnih cjelina vezanih za posebne samostalne cjeline pobliže opisane i označe u točki I izreke ove presude u zemljišnoj knjizi kod nadležnog suda zatraži i postigne upis prava vlasništva istih na svoje za cijelo, uz istovremeno brisanje upisanih suvlasničkih prava sa imena tužitelja protutuženika. III. Dužni su tužitelji-protutuženici naknaditi tuženiku-protutužitelj u prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe sa zakonskom zateznom kamatom uz uvećanje eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a koja na dosuđeni parnični trošak teče od presuđenja pa do isplate.« 

 

Obrazlažući postavljeni protutužbeni zahtjev, tuženik je istakao da su dana 04. veljače 1988.g. majka i otac stranaka darovali svojoj djeci - strankama u ovom postupku, svakom po 1/3 dijela čest. zgr. i čest. zem., dok im je darovnim ugovorom od 03.02.1988.g., svakom po 1/3 dijela, otac darovao i čest. zem. i  sve K.O. Ž. U vrijeme darovanja, dakle, 1988.g, sve navedene nekretnine da su predstavljale neobrađeno zemljište. Gradnja opisane stambene zgrade na predmetnim nekretninama počela je 21.09.1988.g., što je vjerno zabilježio otac stranaka M. B. u troškovniku gradnje koji se nalazi u spisu IP .. i da su tek tog dana, dakle, postavljeni temelji kuće, a tada su tužitelji-protutuženi imali 17 godina (blizanci, rođeni u rujnu 1971.g). To dalje znači da ni na koji način, ni financijski, ni osobnim radom nisu mogli sudjelovati u gradnji kuće. Kuća je u grubim građevinskim radovima završena 20.06.1991.g., što je također potvrdio otac stranaka u svom iskazu u parničnom postupku I P ..., u vrijeme kada su blizanci tužitelji-protutuženi bili na odsluženju vojnog roka. Cijeli objekt izgrađen je iz sredstava obrta sa bivšom J. koji je otvoren isključivo na ime tuženika D. B. Taj je obrt sa plastikom otpočeo s radom početkom 1988.g. na predjelu V. u S., u prostoru od cca 60 m2. Obrt je vodio isključivo tuženik-protutužitelj sa svojim djelatnicima, a radio je danonoćno, u više smjena te isključivo od zarade ostvarene iz tog obrta financirao gradnju kuće, uz osobni rad. Na strojevima u predmetnom prostoru u vlasništvu bivše J. da je radio najviše tuženik - protutužitelj te njegovi djelatnici koje je uredno plaćao. Dok je obrt poslovao na V., tuženi nikada nisu radili na strojevima, jer su išli u srednju školu, a kasnije vojsku, a upravo je od rada obrta na V., financirana gradnja kuće. To znači da je isključivo od zarade iz obrta sa J., dok je još poslovao na adresi na V., izgrađena predmetna kuća. Tuženik je sa suprugom i djetetom koje se rodilo u rujnu 1992.g. uselio u kuću neposredno prije rođenja djeteta, a za vrijeme trudnoće supruge, živjeli su u kamp prikolici ispred kuće. U to vrijeme, kako je već kazano, tužitelji-protutuženi, odsluživali su vojni rok, a po odsluženju vojske, kraće su vrijeme radili u poslovnom prostoru u prizemlju kuće. Novac od zarade zadržavali su isključivo za sebe i to I. u cilju ukrcaja na brod i odlaska u SAD, što je realizirao 1993.g., a Z. za svoje osobne potrebe. Dakle, darovanje zemljišta, a ne zgrade, dogodio se od strane roditelja stranaka, strankama, iz razloga jer je u to vrijeme postojala opasnost od primjene tada važećeg zakona, popularno nazvanog „Imaš kuću, vrati stan", mada je u obitelji postojala volja da tuženik—protutužitelj za sebe izgradi stan na katu, što je i učinio, vlastitim sredstvima kojima je izgradio ne samo prvi kat, već zapravo cijelu kuću, uz neznatnu pomoć roditelja. Naime, točno je da je prilikom gradnje temelja kuće i prizemlja, u gradnji tuženiku-protutužitelju pomogao i otac, zbog čega je tužitelj u postupku I P .. i zatražio da ga sud utvrdi vlasnikom polovine prizemlja i cijelog stana na I katu, uz zabranu uznemiravanja prava vlasništva u odnosu na tužitelje u tom sporu M. i M. B. Međutim, sud je njegov protutužbeni zahtjev odbio uz obrazloženje da M. i M. B. nisu upisani suvlasnici nekretnine te da se u odnosu na njih zato i ne može tražiti utvrđenja vlasničkog prava. U ovom postupku, sud je izveo dokaz vještačenjem po sudskom vještaku mjerniku koji je utvrdio da je zgrada položena na 1/3 dijela predmetne parcele. Tužiteljima-protutuženima, tuženik-protutužitelj nikada nije zabranjivao nadogradnju ili dogradnju objekta što tužitelji-protutuženi nikada nisu ni pokušali učiniti, a sada samo zbog činjenice pogrešne uknjižbe u zemljišnoj knjizi, traže ukupno 2/3 dijela cjeline zemljišta i zgrade, odnosno u ovom postupku pokušavaju dobiti u vlasništvo objekt koji nikada nisu izgradili niti gradnju financirali niti u istoj na bilo koji način učestvovali, dakle, zapravo pokušavaju prisvojiti tuđe, isključivo zbog pogrešne uknjižbe. Što se tiče samog prizemlja kuće, prizemlje je odavno podijeljeno na način da tuženik-protutužitelj koristi cca polovinu prizemlja, a tužitelji-protutuženi imaju mogućnost koristiti drugu polovinu u kojem dijelu drže svoje stare stvari, motor, bačve i sl., što znači da, suprotno njihovim tvrdnjama u ovom sporu, imaju ključeve zapadnog dijela prizemlja koje neograničeno koriste. Dakle, kako je gradnja objekta u ovom slučaju započela u rujnu 1988.g., u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe čl. 24. do 26. Zakona osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN 53/91). Prema odredbi čl. 24. tog Zakona, osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U ovom slučaju tuženik-protutužitelj da je znao da na zemljištu ostvaruje suvlasničko pravo za 1/3 dijela cjeline pa je objekt i izgradio na 1/3 dijela ukupne površine zemljišta što je potvrdio vještak mjernik u ovom postupku, a što su znali i tužitelji-protutuženi, a nisu osporili niti su na bilo koji način zabranili ili onemogućili gradnju. Nisu ni sudjelovali u izgradnji, jer je objekt, kako .je već kazano, izgrađen isključivo osobnim radom tuženika-potutužitelja iz sredstava ili prihoda dobivenim od obrta sa bivšom J. čiji je nositelj bio tuženik. Tim je novcem izgrađeno prizemlje i cijeli I kat kuće te potkrovlje, a što je nedvojbeno dokazao cijeli do sada provedeni dokazni postupak. Na određeni način u gradnji prizemlja kuće sudjelovao je i otac stranaka M. B., ali svakako, ni na koji način tužitelji-protutuženi. Tužitelji-protutuženi kao suvlasnici za ukupno 2/3 djela zemljišta mogli su, da su htjeli, na tom drugom dijelu zemljišta dograditi objekt, pak postojeći nadograditi, što nikada nisu ni zatražili niti pokušali, a sada traže da im vlasništvo pripadne objekt koji je gradio vlastitim sredstvima isključivo tuženik. Dosljedno navedenom, a u smislu odredbe 24. ZOVO-a RH koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti, a budući da je u međuvremenu došlo do pripajanja darovanih nekretnina na način da je od istih formirana jedna jedinstvena i to kao čest. zem. K.O. Ž., to da tuženik-protutužitelj postavlja protutužbeni zahtjev.

 

U odnosu na postavljeni protutužbeni zahtjev, tužitelji su u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 18.11.2014.g. istakli da se istome u cijelosti protive. Naime, ovaj postupak se vodi radi razvrgnuća suvlasničke zajednice stranaka. U postupku je utvrđeno da je predmetnu nekretninu nemoguće fizički podijeliti, odnosno po nalazu i mišljenju vještaka jedino je moguća civilna dioba. Nakon takvog nalaza i mišljenja, o nemogućnosti diobe tuženik ustaje protutužbom na utvrđenje prava vlasništva kojega da bi stekao građenjem, te u istom protutužbenom zahtjevu vrši etažiranje kuće na način da sebi određuje stan oznake S1 i označen plavom bojom, a koji zauzima dio prizemlja kuće te cijeli 1. kat i potkrovlje, a upisani je suvlasnik za predmetnu nekretninu u 1/3 dijela, a pri tome nije moguće fizički podijeliti predmetnu kuću. Ipak, tuženik dijeli kuću na način da je gotovo cijelu pripisuje sebi, a suvlasnički udjeli su utvrđeni. Tuženik s ovakvim podneskom - protutužbom može jedino pokrenuti novi postupak, radi čega se predlaže da sud odvoji odlučivanje po protutužbi od ovoga postupka, te neka o istom odlučuje u drugom postupku.

 

Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanje, te su izvedeni dokazi pregledom izvatka iz zemljišne knjige od 14.08.2007.g. i 29.09.2008.g. za k.o. Ž., pregledom rješenja ovog suda br. IR-… od 16. ožujka 2009.g., presude Ž. suda u B. G.-1030/08 od 27. ožujka 2008.g., presude i rješenja Županijskog suda u S. G.-1983/05 od 4. veljače 2005.g., pregledom izvatka iz zemljišne knjige za k.o. Ž. od 30.10.2009.g., izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranka, svjedoka M. B., R. B., M. B., M. B., J. K., A. B., A. G., M. K., M. G., M. G., S. M., Z. M., I. R., M. R., N. P., D. Š., izveden je dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika A. D., izveden je dokaz pregledom vještva vještaka A. D., S., 27.06.2014.g., izveden je dokaz očevidom lica mjesta dana 26.09.2014. uz sudjelovanje vještaka građevinske struke R. M., izveden je dokaz pregledom nalaza i mišljenja vještaka R. M., izveden je dokaz dopunskim saslušanjem vještaka R. M., pregledom elaborata etažiranja M. d.o.o. S., biro, te je izveden dokaz pregledom ostale priložene dokumentacije.

 

Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP dalje: ZPP).

 

Tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika pod 1/ i pod 2/ djelomično je osnovan.

 

Protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja nije osnovan.

 

Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja – protutuženika za razvrgnućem suvlasničke zajednice nekretnine u suvlasništvu stranaka označene kao čest , upisane u zemljišno knjižnom ulošku  k.o. Ž., prijašnjih oznaka čest. zgr.  čest. zem. sve K.O. Ž., i to: - fizičkom diobom, a podredno civilnom diobom-procjenom, prodajom i raspodjelom prodajom dobivenog novca sukladno suvlasničkim dijelovima stranaka. Tužitelji – protutuženici naime tvrde da su stranke stvarni i zemljišnoknjižni suvlasnici, svaki za po 1/3 dijela nekretnina označenih kao čest. zgr. , čest. zem.  sve K.O. Ž., a koje čest. zem. danas nose jedinstvenu oznaku čest. zem. z.u.  k.o. Ž., na kojoj nekretnini da je izgrađen objekt, u naravi dvoetažni stambeno-poslovni objekt u Ž., a da tuženik-protutužitelj odbija sporazumno sa tužiteljima provesti diobu predmetne suvlasničke zajednice, te su tužitelji prisiljeni pokrenuti parnični postupak diobe,

 

Također, predmet spora jest zahtjev tuženika – protutužitelja da se utvrdi da je tuženik - protutužitelj građenjem stekao vlasništvo za cijelo na posebnom dijelu zgrade u Ž., izgrađene na čest. zgr.  Z.U. K.O. Ž. i to baš na stanu koji je u Elaboratu etažiranja biroa M. d.o.o. iz listopada 2014.g. označen slovom Sl i plavom bojom, a koji zauzima dio prizemlja te cijeli 1. kat i potkrovlje.

 

Člankom 47. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne Novine«, broj 91/96, 68/98, 173/99, 22/00, 73/00, 114/01. – dalje: ZVDSP) propisano je:

»(1) Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno; to mu pravo ne zastarijeva.

(2) Suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće u bilo koje doba, osim kad bi to bilo na štetu ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu drugih suvlasnika. O prigovoru da se ne može zahtijevati razvrgnuće odlučit će sud nadležan za vođenje postupka razvrgnuća.

(3) Suvlasnik se ne može valjano unaprijed odreći prava na razvrgnuće, ali može valjano ugovoriti ograničenja prava na razvrgnuće.

(4) Ugovor o ograničenju prava na razvrgnuće neće vezati nasljednike, ali zabilježe li se ograničenja prava na razvrgnuće u zemljišnim knjigama - vezat će svakoga.«

 

Člankom 50. st. 1. ZVDSP-a propisano je:

»Kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnoga posla ili zakona.«

 

Člankom 50. st. 2. ZVDSP propisano  je:

»Ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu stavka 1. ovoga članka, sud će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski.«

 

Člankom 53. ZVDSP-a propisano je:

»Ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničkenekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća, pa se na odgovarajući način i na nju primjenjuju pravila o razvrgnuću.«

 

Člankom 73. st. 2. ZVDSP-a propisano je:

»Niti jedan suvlasnik nekretnine ne može uskratiti svoj pristanak na uspostavu vlasništva posebnoga dijela drugom suvlasniku koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se uspostavom novoga vlasništva posebnoga dijela u korist toga suvlasnika ukinula ili ograničila prava koja njemu već pripadaju na temelju njegova prije uspostavljenoga vlasništva posebnoga dijela.«

 

Pregledom Ugovora o darovanju od 04. veljače 1988.g. sud je utvrdio da su roditelji stranaka, B. M. i B. M., rečenim darovnim ugovorom od 04. veljače 1988.g. darovali  svojim sinovima, strankama u ovom postupku, B. D., I. i Z. svakom 1/3 dijela čest. zgr. u naravi ruševina površine 101 m2, čest zem. u naravi mirina površine 43 m2, čest. zem. u naravi dijelom vrt, a djelom ledina površine  480 m2, te čest. zem. u naravi vrt površine 144 m2 sve KO Ž., položeno u Ž.

 

Pregledom Zapisnika sastavljenog povodom preoblikovanja zemljišne knjige od 08.07.2009.g., sud je utvrdio da su novom katastarskom izmjerom sporne nekretnine označene kao čest.zem. i dr. dobile novu jedinstvenu oznaku kat.čest., a što je na Grafičkom prikazu u vještvu stalnog sudskog vještaka A. D. označeno slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-A.

 

Očevidom na licu mjesta, te iz provedenih vještava sud je utvrdio da se na  predmetnoj nekretnini nalazi stambena zgrada anagrafske oznake sa dvije etaže: prizemlje i kat. Prizemlje se jednim dijelom koristi kao poslovni prostor, a dijelom je skladište i konoba. Kat se u cijelosti koristi kao stambeni prostor. (slika 1 i 2 vještva vještaka A. D.). Dalje je utvrđeno da se dio zemljišta koji se nalazi južno od stambene zgrade većim dijelom koristi kao vrt (slika 3 i 4). Istočno od stambene zgrade nalazi se kamena gomila i prirodna stijena (slika 5). Zapadno od stambene zgrade je betonirano dvorište (slika 6). Sjeverno od stambene zgrade se nalazi zemljano dvorište nastalo iskopavanjem i razbijanjem stijene, te neobrađeni i neuređeni dio zemljišta u sjeveroistočnom dijelu predmetne nekretnine (slika 7 i 8).

 

Pregledom zemljišnoknjižnog uloška u preoblikovanju broj k.o. Ž. utvrđeno je da kat.čest. ima ukupnu površinu 1061 m2, od čega stambena zgrada ima 137 m2, a dvorište 924 m2. Upisani vlasnici su B. D.., M., B. I., M. i B. Z., M., svaki za 1/3 idealnog dijela.

 

Pregledom Grafičkog prikaza vještva stalnog sudskog vještaka A. D. razvidno je da je da se stambena zgrada površine 137, m2 nalazi u sjevernom dijelu predmetne nekretnine označene kao kat.čest. k.o. Ž., a zajedno s pripadajućim zemljanim dvorištem sa sjeverne strane i betoniranim dvorištem sa zapadne strane, te pripadajućim prostorom uz južni i istočni rub zgrade (prostor ispod balkona), predstavlja 1/3 površine predmetne nekretnine (na Grafičkom prikazu označeno slovima A-B-O-P-R-S-N-A). U odnosu na nekretnine navedene u prvotnom tužbenom zahtjevu, čest.zem i čest.zgr. sve. k.o. Ž., stambena zgrada zajedno s pripadajućim zemljanim dvorištem sa sjeverne strane i betoniranim dvorištem sa zapadne strane, te pripadajućim prostorom uz južni i istočni rub zgrade (prostor ispod balkona), položajno se nalazi na čest.zem., čest.zgr., te na dijelovima čest.zem.

 

Iz iskaza saslušanih svjedoka te parničnih stranaka sud je utvrdio da je koncem 1988.g počela gradnja kuće u Ž., te da je tijekom 1989.g. bilo gotovo prizemlje.

 

Iz iskaza parničnih stranaka, te saslušanih svjedoka sud je utvrdio da stambenu zgradu koja se nalazi na navedenim čest. zem. koristi isključivo tuženik – protutužitelj sa svojom obitelji.

 

Pregledom vještva ovlaštenog sudskog vještaka i procjenitelja za graditeljstvo R. M. zaprimljenog kod ovog suda dana 16. listopada 2014.g., sud je utvrdio da je mišljenje vještaka da, uvažavajući tlocrtnu dispoziciju objekta, te činjenicu da se radi o jednom stambeno-poslovnom objektu, nije moguće izvršiti fizičku diobu objekta, zbog čega je vještak predložio civilnu diobu nekretnine. Pregledom vještva vještaka R. M., sud je utvrdio da vrijednost nekretnine iznosi 213.344,25 € ili 1.629.950,07 kn. Pregledom vještva vještaka M., te očevidom na licu mjesta, dalje je utvrđeno da se objekat sastoji od prizemlja, kata i tavana.

 

U svom usmenom vještvu na roč. od 05. veljače 2015.g. vještak M. je istakao da je moguća i fizička podjela kuće ukoliko se stranke suglase i ako postoje samostalne uporabne cjeline.

 

Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja pod 1/ i 2/ - protutuženika osnovan u pogledu zahtjeva za civilnom diobom uparničene nekretnine, dok nije osnovan u dijelu kojim je zatražena fizička dioba nekretnine.

 

Kao odlučne činjenice sud je cijenio činjenicu da su tužitelji pod 1/ i 2/ - protutuženici i tuženik protutužitelj u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici na spornoj čest zem. koja sada nosi oznaku Z.U. K.O. Ž., svaki za po 1/3 dijela.

 

Pri tome je sud utvrdio da između suvlasnika nije zaključen bilo kakav ugovor o diobi kojim bi stranke odredile da nekoj od njih pripada točno određeni dio sporne nekretnine, slijedom čega nije od značaja tvrdnja tuženika – protutužitelja da se sporna kuća nalazi na jednoj trećini čest. zem. koja pripada upravo njemu. Da je takav ugovor postojao, tada zasigurno ovaj postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice ne bi bio potreban.

 

Pravni osnov stjecanja prava suvlasništva na spornoj nekretnini jest darovni ugovor od 4.02.1988.g., pregledom kojeg je sud utvrdio da roditelji stranaka, svakom od sinova nisu darovali neku posebnu čest. zem. ili neki posebni dio sporne nekretnine, već da su svakom od sinova, strankama u ovom postupku, darovali po 1/3 u to vrijeme svih čest. zem. Temeljem takovog ugovora, stranke su se knjižile kao suvlasnici svaki za 1/3 svih čest. zem., a ne kao vlasnici pojedinih čest. zem., a danas su uknjiženi kao suvlasnici za po 1/3 dijela čest. zem.  koja je obuhvatila sve čest. zem. koje su bile predmet ugovora o darovanju.

 

Dakle, tvrdnje tuženika – protutužitelja da bi on bio vlasnik dijela nekretnine gdje se nalazi sagrađena kuća nisu osnovane.

 

U konkretnom slučaju stranke su suvlasnici nekretnina koje su predmet postupka, koje su nekretnine tijekom trajanja ovog postupka dobile zajedničku oznaku čest. zem. Z.U. K.O. Ž., sve sukladno odredbi čl. 36 ZV, pa se radi o suvlasničkoj zajednici nekretnina i strankama kao suvlasnicima u smislu odredbe čl. 47 ZV pripada pravo na razvrgnuće suvlasništva, a način razvrgnuća (diobe) nekretnina određen je odredbom čl. 50 st. 2 ZV, pa je u postupku sudskog razvrgnuća, ukoliko ne postoji sporazum stranaka o načinu razvrgnuća, sud dužan nekretnine podijeliti geometrijski, osim ako utvrdi da takva dioba nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost, u kojem slučaju će sud odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).

 

Sud je, dakle, tijekom postupka bio dužan utvrditi da li se nekretnine koje su predmet zahtjeva za diobu, mogu geometrijski podijeliti u skladu sa suvlasničkim omjerima pojedinih suvlasnika, te u tom slučaju nekretnine podijeliti geometrijski, a tek u slučaju ako geometrijska dioba nije moguća, odrediti civilno razvrgnuće, sukladno odredbi čl. 50 st. 4 ZV.

 

U konkretnom slučaju sud je iz vještva vještaka građevinske struke R. M. utvrdio da se da se nekretnina ne može fizički podijeliti, zbog čega je vještak predložio civilnu diobu. Vještak je u svom usmenom vještvu iznio mogućnost i fizičke diobe, ali pod pretpostavkom da se stranke oko toga sporazumiju. No, s obzirom da se stranke do zaključenja glavne rasprave nisu sporazumjele, to proizlazi da u konkretnom slučaju nije moguća fizička dioba, radi čega je sud odlučio da se izvrši civilna dioba, cijeneći pri tome činjenicu da je vještak već izvršio procjenu vrijednosti nekretnine.

 

Potrebno je navesti da je sud utvrdio da je tuženik – protutužitelj uložio znatna sredstva u izgradnju i uređenje kuće koja je sagrađena na spornoj nekretnini koja danas nosi oznaku čest. zem. Z.U. K.O. Ž. To proizlazi iz iskaza čitavog niza saslušanih svjedoka. Međutim, pravno shvaćanje ovog suda jest da se ulaganjem u tuđu nekretninu ne stječe pravo vlasništva, odnosno da se ulaganjem u zajedničku nekretninu ne povećava suvlasnički dio vršitelja ulaganja na istoj nekretnini. Dakle, izvršeno ulaganje u tuđu nekretninu nije pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na toj nekretnini, a izvršenim se ulaganjem od strane jednog suvlasnika u zajedničku nekretninu ne povećava suvlasnički dio toga suvlasnika na zajedničkoj nekretnini.

 

U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika – protutužitelja, za navesti je da je čl. 47. st 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno; te da mu to pravo ne zastarijeva. S obzirom da je izričito propisano da pravo na razvrgunuće ne zastarijeva, to je sud odbio prigovor zastare kao neosnovan.

 

Nije osnovan ni prigovor aktivne legitimacije. Pregledom vlasničkog lista sud je utvrdio da su tužitelji zajedno s tuženikom suvlasnici nekretnine k.o. Ž., slijedom čega tužitelji imaju pravo, sukladno odredbi čl. 47 st 1 ZVSD-a, tražiti razvrgnuće suvl. zajednice.

 

Dakle, sud je odbio sve prigovore tuženika – protutužitelja, a prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja pod 1/ i pod 2/ u dijelu kojim je zatražena civilna dioba iz razloga jer je sud iz rezultata provedenog postupka, a posebno iz vlasničkog lista i ugovora o darovanju od 04.02.1988.g. utvrdio da su stranke suvlasnici svaki za 1/3 dijela uparničene nekretnine, slijedom čega isti mogu, sukladno odredbi čl. 47 st 1 ZVSD-a tražiti razvrgnuće suvlasništva, te sukladno pisanom vještvu vještaka građevinske struke koji je utvrdio da nije moguće provesti fizičku diobu, već da se može provesti civilna dioba, a da je fizička dioba moguća jedino ukoliko se stranke dogovore. Pri tome je sud kao odlučnu smatrao i činjenicu da se stranke nisu sporazumjele oko fizičke diobe, te činjenicu da tuženik – protutužitelj svojim ulaganjem u uparničenu nekretninu ne može povećati svoj suvlasnički dio.

 

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u toč. I izreke presude.

 

U pogledu protutužbenog zahtjeva tuženika – protutužitelja za navesti je slijedeće:

 

Stjecanje prava vlasništva građenjem reguliraju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je u primjeni od 1. siječnja 1997. godine. Prije stupanja na snagu navedenog zakona, ovo pitanje regulirano je odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN br. 53/91 - u daljnjem tekstu ZOVO), koji zakon je bio u primjeni od 1. rujna 1980. godine, a prije tog zakona pravna pravila paragrafa Općeg građanskog zakona.

 

Iz rezultata provedenog postupka sud je utvrdio da je gradnja predmetne kuće započeta koncem 1988.g., a da je prizemlje završeno tijekom 1989.g.

 

S obzirom na prednje utvrđenje ovog suda, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Tuženik – protutužitelj svoj zahtjev za utvrđenje vlasništva temelji na odredbi čl.24 st.1 ZOVO-a kojom je propisano da osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu toga građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

 

Da bi tuženik - protutužitelj kao graditelj mogao steći pravo vlasništva na zemljištu na kojem je taj objekt sagrađen te na zemljištu koje je neophodno za njegovu redovnu uporabu sukladno zakonskoj odredbi iz čl.24 st.1 ZOVO-a on treba biti savjesni graditelj (ne zna niti je mogao znati da gradi na tuđem) a vlasnik zemljišta je nesavjestan (znao za izgradnju ali nije se odmah usprotivio) a građevinski objekt mora biti izgrađen što znači da pravni učinci građenja na tuđem zemljištu nastupaju završenom izgradnjom građevinskog objekta kada je objekt faktično doveden u stanje da se može upotrebljavati prema svojoj namjeni.

 

Po ocjeni ovog suda tuženik – protutužitelj prilikom gradnje nije bio savjestan, jer je znao da zemljište na kojem gradi ne pripada samo njemu, već i njegovoj braći, tužiteljima pod 1/ i 2/  - protutuženicima, dakle, da gradi i na tuđem zemljištu. Kao odlučne činjenice sud je pri tome cijenio darovni ugovor od 04. 02. 1988.g. kojim ugovorom su roditelji parničnih stranaka nekretnine na kojoj je tuženik protutužitelj gradio darovali svoj trojici sinova, a ne samo tuženiku – protutužitelju. Tuženik – protutužitelj je taj ugovor potpisao zajedno sa ostalom dvojicom braće, tako da je imao saznanja da se sporna zemlja ne daruje samo njemu, već i tužiteljima – protutuženicima pod 1/ i pod 2/, pa je sukladno tome imao saznanje da gradi na tuđoj zemlji. Osim toga, sve vrijeme su i tuženik – protutužitelj i tužitelji  -protutuženici u zemljišnjim knjigama bili upisani kao suvlasnici za po 1/3 dijela predmetnih nekretnina, i to u vrijeme dok se predmetna nekretnina sastojala od nekoliko čestica, tako i u vrijeme kada su te čest. prešle u jedinstvenom broj. Već je istaknuto da između stranaka nije zaključen bilo kakav ugovor o diobi kojim bi strankama pripali točno određeni djelovi nekretnine.

 

Što se tiče ponašanja tužitelja, sud je iz rezultata provedenog postupka utvrdio da tužitelji – protutuženici do podnošenja ove tužbe nisu poduzimali bilo kakve radnje protiv tuženika – protutužitelja. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi međutim da je otac stranaka, M. B. ustao tužbom protiv tuženika – protutužitelja 1994.g. radi ispražnjena i 1995.g. radi razvrgnuća ugovora, dakle da se on usprotivio gradnji koju je poduzeo tuženik, međutim, iz rezultata provedenog postupka proizlazi da on u tim tužbama nije uspio.

 

Dakle, utvrđenje ovog suda jest da su se otac stranaka, podnošenjem svojih tužbi, a potom i tužitelji pod 1 i 2 – protutuženici podnošenjem ove tužbe usprotivili radnjama koje je poduzeo tuženik – protutužitelj.

 

Potrebno je navesti da je sud utvrdio da je tuženik – protutužitelj uložio znatna sredstva u izgradnju kuće koja je sagrađena na spornoj nekretnini koja danas nosi oznaku čest. zem.  Z.U. K.O. Ž. To proizlazi iz iskaza čitavog niza saslušanih svjedoka. Međutim, pravno shvaćanje ovog suda jest da se ulaganjem u tuđu nekretninu ne stječe pravo vlasništva, odnosno da se ulaganjem u zajedničku nekretninu ne povećava suvlasnički dio vršitelja ulaganja na istoj nekretnini. Dakle, izvršeno ulaganje u tuđu nekretninu nije pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na toj nekretnini, odnosno izvršenim se ulaganjem od strane jednog suvlasnika u zajedničku nekretninu ne povećava suvlasnički dio toga suvlasnika na zajedničkoj nekretnini.

 

Dakle, u konkretnom slučaju tuženik – protutužitelj ulaganjem u predmetnu nekretninu nije mogao povećati svoj suvlasnički udio na zajedničkoj nekretnini, a kada bi sud prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja, tada bi upravo došlo do povećanja suvlasničkog dijela tuženika – protutužitelja na štetu tužitelja – protutuženika.

 

Slijedom svega iznijetog i obrazloženog, ocjena je ovog suda da protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja nije osnovan prvenstveno iz razloga jer je tuženik – protutužitelj bio nesavjestan graditelj, a potom što tuženik – protutužitelj ne može gradnjom povećati svoj suvlasnički dio na štetu tužitelja  -protutuženika, radi čega je sud odbio protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja i odlučio kao u toč II izreke presude.

 

U pogledu prijedloga za izdavanjem privremene mjere, za navesti je slijedeće:

 

Člankom 346. st. 1 Ovršnog zakona propisano je:

 

Radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim:

1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili

2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

 

Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda da je zahtjev za izdavanjem privremene mjere osnovan.

 

Kao odlučne činjenice sud je pri tome cijenio činjenicu da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine, da u kući živi i da kuću isključivo koristi tuženik – protutužitelj, dok tužitelji –protutuženici nemaju pristupa predmetnoj kući. Navedeno proizlazi i iz potvrde PU S.D. od 16. kolovoza 2012.g. gdje su djelatnici policije naveli da je tuženik D.B. policijskim službenicima rekao da u kući stanuje već 20 godina i da u istu ne želi nikoga puštati  dok se sudski ne riješi podjela imovine. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da su stranke suvlasnici sporne nekretnine, a što se tiče prizemlja u kojem se nalazi radiona, između ostalog i sam tuženik – protutužitelj navodi da su prizemlje gradili po pola on i otac. Dakle, u situaciji kada tuženik – protutužitelj nije isključivi vlasnik nekretnine, i kada, po iskazu tuženika, tuženik nije sam izgradio radionu koja se nalazi u prizemlju, to tuženik ne može sprečavati ostale suvlasnike da imaju pristup u radionu. Osim toga razvidno je da je u nekoliko navrata intervenirala i policija, pa je osim činjenice da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine, sud prihvatio prijedlog za izdavanjem privremene mjere i radi sprečavanja nasilja, radi čega je odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 3 Zakona o parničnom postupku, a tužiteljima je zastupanim po punomoćniku priznat trošak sastava tužbe od 08.05.09.g. 1000,00 kuna, kojem iznosu je dodan daljnji iznos od 100,00 kn na ime 10%-uvećanja za zastupanje dvije stranke, te daljnji iznos od 242,00 kune na ime 22% PDV-a koliko je iznosio PDV u razdoblju do 01.08.2009.g., dakle u vrijeme kada su tužitelji imali navedeni trošak, što sveukupno iznosi 1.342,00 kn.

 

Tužiteljima je dalje priznat trošak sastava podneska od 05.11.09.g.- očitovanje na odgovor na tužbu 1000,00 kn, za pristup na ročište od 15.02.10.g., 19.01.11.g, 13.07.11.g., 14.09.11.g. i 26.10.11.g., po 1.000,00 kuna, za pristup na ročište od 14.04.10.g. i 12.04.11.g. po 250,00 kuna, za pristup na ročište od 06.07.10.g., 03.11.10.g., te za sastave prijedloga za donošenje privremene mjere i za sastav podneska od 18.01.11. po 500,00 kuna, što ukupno iznosi 7.500,00 kuna, kojem iznosu je dodan daljnji iznos od 750,00 kn na ime 10%-uvećanja za zastupanje dvije stranke, te daljnji iznos od 1.897,50 kn na ime 23% PDV-a koliko je iznosio PDV u razdoblju od 01.08.2009.g. do 01.03.12.g., dakle u vrijeme kada su tužitelji imali navedeni trošak, što sveukupno iznosi 10.147,50 kn.

 

Tužiteljima je dalje priznat trošak pristupa na ročište od 03.04.12., 21.05.12., 12.09.12., 20.11.12., 26.02.13., 04.06.13., 18.07.13., 25.10.13., 21.02.14. (očevid), 21.07.14., 26.09.14. (očevid), 05.02.15., 16.02.15., 01.06.15. po 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 18.11.14. 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 23.12.13. 500,00 kuna, za pristup na ročište od 14.01.14.g., 01.09.14.g., 20.11.14.g. i 18.12.14. po 500,00 kuna što sveukupno iznosi 18.000,00 kuna, kojem iznosu je dodan daljnji iznos od 1.800,00 kn na ime 10%-uvećanja za zastupanje dvije stranke, te daljnji iznos od 4.950,00 na ime 25% PDV-a, koliko je iznosio PDV u razdoblju nakon 01.03.12.g., kada su navedene radnje obavljene, što iznosi 24.750,00 kn.

 

Kada se zbroje iznosi od 1.342,00 kn (na koje troškove je obračunat PDV od 22%) iznos od 10.147,50 kn, na koje troškove je obračunat PDV od 23%, iznos od 36.239,50 kn (na koje troškove je obračunat PDV od 25%), iznos od 2.452,50 kn na ime troškova vještačenja vještaka R. M., iznos od 375,04 kn na ime izlaska suda na lice mjesta, zatim iznos od 850,00 kn na ime sud. pristojbe tužbe, te iznos od 850,00 kn na ime sud. pristojbe na ovu presudu, to proizlazi da trošak tužitelja iznosi 40.767,04 kn. Za ostale radnje tužiteljima nije priznat trošak iz razloga jer iste nisu bile od značaja za meritorno rješenje ovog spora. Tužitelji pod 1/ i 2/ - protutuženici nisu uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu zbog čega nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud istima, sukladno odredbi čl. 154. st 3 ZPP-a u cijelosti dosudio parnični trošak. Priznati trošak u bodovima je sukladan vrijednosti predmeta spora kao i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne Novine« br. 91/04, 148/2009, 142/12, 103/14 i 118/14).

 

Radi iznijetog odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

 

U Splitu, 30. srpnja 2015.g.