- 1 -              Rev 4380/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4380/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. u likvidaciji, Z., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, drugotuženika H. c. d.o.o. Z., te trećetuženika H. T. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4287/2018-2 od 8. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5409/11-134 od 25. travnja 2018., u sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate 425.120,54 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže određene u izreci presude (st. I. izreke); naloženo je tuženicima nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 55.452,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke); a tužitelju je naloženo nadoknaditi prvotuženici parnične troškove u iznosu 33.634,32 kn (st. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod st. I. i III. izreke (st. I. izreke); dok je uvažena žalba trećetuženika i prvostupanjska presuda ukinuta u odluci o parničnim troškovima u odnosu na tog tuženika, u kojem dijelu je zahtjev tužitelja da mu trećetuženik nadoknadi troškove parničnog postupka odbačen (st. II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba, tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju tužitelja.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Jednako tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 12. u vezi čl. 375. st. 1. i 5. ZPP, na koju sadržajno ukazuje tužitelj.

 

Naime, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da drugostupanjski sud nije posebno obrazlagao presudu jer je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava (što mu je dopušteno prema odredbi čl. 375. st. 5. ZPP), a pobijana prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, iz kojih razloga se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Iznimno od navedenog pravila, čl. 375. st. 5. ZPP, propisano je ovlaštenje drugostupanjskog suda, ako presudom žalbu odbija, da posebno ne obrazlaže svoju presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

 

U konkretnom slučaju, koristeći se upravo ovlaštenjem iz čl. 375. st. 5. ZPP, drugostupanjski je sud odbio žalbu tužitelja te se u obrazloženju svoje presude pozvao na razloge prvostupanjske presude u pogledu svih onih odlučnih činjenica u primjeni materijalnog prava iz čl. 189. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), pa kako je obrazloženje pobijane presude sačinjeno u skladu s odredbama čl. 375. st. 1. i 5. ZPP, nije ostvaren revizijski razlog iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. i 5. ZPP.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za naknadu štete s osnove izmakle koristi koju je tužitelj mogao ostvariti radom njegova stroja (rovokopača – utovarivača) da nije oštećen u štetnom događaju od 6. studenoga 1997., kada je taj stroj naišao na minsko eksplozivnu napravu prilikom izvođenja radova na iskopu rova za polaganje svjetlovodnog telefonskog kabela uz cestu O.-D., slijedom čega je tužitelj bio primoran sve do osposobljavanja stroja za upotrebu, a radi ispunjenja svoje obveze iz Ugovora sklopljenog s prednikom trećetuženika 20. kolovoza 1997., kao i radi obavljanja drugih ugovorenih poslova, koristiti usluge drugih osoba.

 

Polazeći od utvrđenja:

 

- da je tužitelj, u vrijeme kada je njegov stroj oštećen, izvodio radove na temelju Ugovora sklopljenog 20. kolovoza 1997. s prednikom trećetuženika (H. – H. p. i t., T. C. G.),

- da je tužitelj ugovorene radove trebao izvršiti vlastitim radnim strojem,

- da su radovi po tom ugovoru trebali biti završeni od 30. listopada 1997., uz mogućnost produljenja tog roka pod uvjetima predviđenim tim Ugovorom,

- da je ukupna vrijednost izvršenih radova, prema okončanoj situaciji od 12. ožujka 1998., iznosila 1.396.338,80 kn,

- da je tužitelju u cijelosti plaćena vrijednost izvršenih radova,

- da je od 18 utuženih računa na ukupan iznos od 425.120,54 kn samo njih pet ispostavljeno prije okončane situacije od 12. ožujka 1998., od čega se samo u jednom računu spominje gradilište iz Ugovora od 20. kolovoza 1997.,

- da je popravak stroja trajao do 1. listopada 1998.,

 

prvostupanjski sud zaključuje da bi tužitelj ostvarivao pravo na naknadu izgubljene koristi  zbog nemogućnosti korištenja uništenog stroja u razdoblju od 6. studenoga 1997. (kada je njegov stroj uništen) pa do 1. listopada 1998. (kada je stroj popravljen), pod uvjetom da je dokazao koji su radovi u tom razdoblju i na kojem dijelu trase izvođeni, odnosno da je dokazao visinu troškova unajmljenog stroja.

 

Budući da sud, na temelju izvedenih dokaza, nije mogao sa sigurnošću utvrditi opseg i visinu štete koja je tužitelju nastala zbog nemogućnosti korištenja uništenog stroja, primjenom odredbe čl. 221.a u vezi čl. 219. st. 1. ZPP, prvostupanjski je sud odbio, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Naime, da bi oštećenik ostvario pravo na naknadu ovog vida štete, nije dovoljna samo apstraktna, nedokazana, tvrdnja o gubitku izmakle koristi, već je oštećenik dužan dokazati da bi i u kojem iznosu tu korist ostvario.

 

Iako je tužitelj u cijelosti i na vrijeme izvršio ugovoreni posao po Ugovoru od 20. kolovoza 1997., unatoč tome što radni stroj kojim je te radove trebao izvršiti nije bio u uporabi za vrijeme njegovog popravka, tužitelj je bio dužan dokazati visinu troškova koji su mu nastali zbog nemogućnosti korištenja vlastitog stroja, odnosno potrebom unajmljivanja drugog stroja.

 

Naime, sud je, na prijedlog tužitelja odredio izvođenje dokaza kombiniranim građevinsko – knjigovodstvenim vještačenjem, upravo radi utvrđenja opsega i visine te štete.

 

Međutim, taj dokaz nije izveden, jer tužitelj nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo moguće utvrditi na kojim radovima je tužitelj morao angažirati unajmljeni stroj, a kako je to u svom dopisu od 25. listopada 2017. (list 444 spisa) sugerirao stalni sudski vještak za graditeljstvo, dipl.ing. D. Š. To posebno uzevši u obzir okolnost da iz sadržaja računa, na kojima je tužitelj isključivo temeljio svoje potraživanje, nije bilo moguće utvrditi na koje radove i gradilište/a se ti računi odnose, a tužitelj nije dostavio nikakvu dokumentaciju (građevinski dnevnik, privremene i okončane situacije s pripadajućim obračunskim nacrtima, ugovor/e o angažiranju drugih izvođača/najmu strojeva i sl.) iz koje bi bilo moguće utvrditi analizu strukture troškova rada unajmljenog stroja, kako na poslovima koje je tužitelj trebao izvršiti na temelju ugovora s prednikom trećetuženika, tako i na temelju navodnih ugovora o obavljanju poslova sklopljenih s trećim osobama u razdoblju do popravka uništenog stroja.

 

Dakle, sudovi nisu zaključili, kako to pogrešno smatra tužitelj, da on ne bi imao pravo i na ovaj vid štete, već su njegov zahtjev odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Sadržaj revizije tužitelja zapravo se iscrpljuje u osporavanju (činjeničnih) zaključaka prvostupanjskog suda, odnosno načina na koji je taj sud ocijenio provedene dokaze i primijenio pravilo o teretu dokazivanja.

 

Takvi revizijski navodi predstavljaju činjenične prigovore, koje ovaj sud ne može ispitivati (čl. 385. ZPP).

 

Valja naglasiti kako je pravo na ocjenu dokaza pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

 

S obzirom na navedeno, revizijski prigovori, koji se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, nisu prigovori koji bi mogli biti od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

 

Budući da na temelju izvedenih dokaza sudovi nisu sa sigurnošću mogli utvrditi visinu izmakle koristi koja je tužitelju nastala zbog nemogućnosti korištenja uništenog radnog stroja, osnovano su, na temelju odredbe čl. 221.a ZPP, a primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključili da tužitelj nije dokazao pretpostavke iz čl. 189. st. 1. i 3. ZOO, da bi mu se dosudila naknada te koristi u zatraženom iznosu od 425.120,54 kn.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.