- 1 -              Rev-x 586/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 586/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice K. P., II. tužitelja A. P., III. tužiteljice S. P. i IV. tužiteljice A. P., svi iz B. i H., B. G., N. S., koje zastupa punomoćnik R. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2364/13-2 od 1. ožujka 2016. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1017/13-43 od 10. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj platiti I tužitelju K. P. iznos od 220.000,00 kn; II tužitelju A. P. 220.000,00 kn; III tužitelju S. P. 220.000,00 kn i IV tužitelju A. P. 220.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (10.07.13.) do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećano za pet postotnih poena, te im naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 76.489,60 kn, sve u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 11.000,00 kn. “

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba 1. tužiteljice K. P., 2. tužitelja A. P., 3. tužiteljice S. P. i 4. tužiteljice A. P., kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1017/13-43 od 10. srpnja 2013. u dijelu pod točkom II. izreke.

 

II. Usvaja se kao osnovana žalba tuženika Republike Hrvatske te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1017/13-43 od 10. srpnja 2013. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev 1., 2., 3. i 4. tužitelja da se naloži tuženiku Republici Hrvatskoj platiti 1. tužiteljici K. P. iznos od 220.000,00 kn, 2. tužitelju A. P. 220.000,00 kn, 3. tužiteljici S. P. 220.000,00 kn i 4. tužiteljici A. P. 220.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2013. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, uvećano za pet postotnih poena, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 76.489,60 kn i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev 1. – 4. tužitelja da se naloži tuženiku Republici Hrvatskoj platiti 1. tužiteljici K. P. iznos od 220.000,00 kn, 2. tužitelju A. P. 220.000,00 kn, 3. tužiteljici S. P. 220.000,00 kni 4. tužiteljici A. P. 220.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2013. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećano za pet postotnih poena, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 76.489,60 kn.

 

III. Usvaja se kao osnovana žalba tuženika Republike Hrvatske te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1017/13-43 od 10. srpnja 2013. u dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko iznosa od 11.000,00 kn do iznosa od 84.000,00 kn (za iznos od 73.000,00 kn) te se sudi:

 

Nalaže se1. tužiteljici K. P., 2. tužitelju A. P., 3. tužiteljici S. P. i 4. tužiteljici A. P. naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 73.000,00 kuna u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže 1. tužiteljici K. P., 2. tužitelju A. P., 3. tužiteljici S. P. i 4. tužiteljici A. P. nadoknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj trošak žalbenog postupka u iznosu od 11.000,00 knu roku od 15 dana. “

 

Protiv toč. II., III. i IV. izreke presude drugostupanjskog suda tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati i drugostupanjska presuda preinači.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti prednika tužitelja, pok. P. P., koji je dana 14. kolovoza 1992., uhićen od strane pripadnika vojne policije iz N. G. i odveden na informativni razgovor, nakon kojega se više nije vratio, a tijelo mu je pronađeno 4. prosinca 2006., u odvodnom kanalu mjesta S..

 

Tužitelji tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su njihovog sada pok. supruga i oca ubili pripadnici vojne policije iz N. G. tijekom Domovinskog rata te da je stoga tuženica obvezna tužiteljici naknaditi štetu i to na temelju odredaba Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZORH).

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju utvrđenja da je ubojstvo pok. P. P. bilo u vezi s obavljanjem vojne službe vojne policije jer ga je vojna policija dana 14. kolovoza 1992. privela na informativni razgovor nakon čega mu se gubi svaki trag, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 5. prosinca 2006. Ujedno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer su štetne posljedice za tužitelje nastupile najranije 6. prosinca 1999., odnosno donošenjem rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, kojim je nestali Pavle Popović proglašen umrlim, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. srpnja 2004.

 

Drugostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 373. st. 1. ZPP-a preinačio prvostupanjsku odluku i odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja, zaključivši u bitnom da provedenim dokazima, usprkos postojanja indicija koje navode na mogućnost utvrđenja okolnosti pod kojima je P. P. stradao, nije pouzdano utvrđena okolnost njegovog stradavanja jer nitko od saslušanih svjedoka o tome nema neposrednih saznanja. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, sama činjenica da su prednika tužitelja priveli pripadnici vojne policije na informativni razgovor, a uz postojanje personalnih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, koji su također bili privedeni na informativni razgovor i njihova iskaza da su bili fizički zlostavljani, a potom i puštani kućama, ne dokazuje da je P. P. ubijen od strane pripadnika vojne službe. Imajući u vidu da se mjesto slavonski K. nalazilo na crti ratne bojišnice, a vodile su se ratne operacije na području B. P., to je pok. prednik tužitelja mogao je stradati i na drugi način. S obzirom na to da se nije mogao utvrditi uzrok smrti, dok iz iskaza svjedoka proizlazi da je susjeda čula pucanj, drugostupanjski sud ne prihvaća kao utvrđenu činjenicu da je P. P. ubijen od strane pripadnika vojne službe. Shodno navedenom, drugostupanjski sud izvodi zaključak da u konkretnom slučaju nije dokazana odgovornost Republike Hrvatske za predmetnu štetu.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

U ovom slučaju treba poći od utvrđenja da je vojna policija dana 14. kolovoza 1992. privela P. P. na informativni razgovor nakon čega mu se gubio svaki trag, dok su posmrtni ostaci P. P. pronađeni 2006. Liječničkim vještačenjem nije se mogao utvrditi uzrok smrti.

 

Za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata odgovara država ako su je uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a ta šteta nema karakter ratne štete (čl. 1. i 2. ZORH-a).

 

Drugostupanjski sud je ocjenom dokaza na koje su se tužitelji pozvali utvrdio da tužitelji nisu dokazali činjenice mjerodavne za ocjenu postojanja odgovornosti tuženice za predmetni štetni događaj u smislu odredaba ZORH-a odnosno da nisu dokazali da bi pok. P. P. ubili pripadnici vojne policije niti okolnosti njegovog stradavanja. U navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenata, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju opisno ukazuju revidenti. Isto tako, u smislu odredbe čl. 373. t. 1. ZPP-a žalbeni sud ovlašten je preinačiti prvostupanjsku presudu u okolnostima kada utvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka prvostupanjskog suda je bila zasnovana isključivo na tim dokazima. Daljnjim revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane drugostupanjskog suda faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

Revizija u odnosu na odluku o trošku je nedopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.