Broj: Rev 3157/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja J. B. iz G., i II. tužiteljice L. B. iz G., koje zastupa punomoćnica G. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. K. iz G., koga zastupa punomoćnica M. Š., odvjetnica iz G., radi predaje nekretnina u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-3047/12-3 od 20. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Garešnici posl. br. P-625/11-39 od  11. listopada 2012., u sjednici održanoj 2. rujna 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja glede pitanja:

 

„Može li se pravo vlasništva temeljem dosjelosti utvrditi bez utvrđenja kvalitete posjeda u pogledu samostalnosti posjeda (čl. 159. st. 1. ZV)?“,

 

te se ukidaju presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-3047/12-3 od 20. ožujka 2014. i presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Garešnici posl. br. P-625/11-39 od 11. listopada 2012. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

III. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena glede pitanja:

 

"Da li se u parnici koja nije pokrenuta tužbom na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću može utvrđivati postojanje neupisanog prava vlasništva temeljem dosjelosti na nekoj nekretnini?",

 

              "Da li je stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti podređeno stjecanju prava vlasništva po nekom drugom pravnom temelju? (čl. 129., čl. 130. ZV)?",

 

              "Obuhvaća li povjerenje u zemljišne knjige i garanciju da onaj koji kupuje i stječe nekretninu ima pravo na uživanje unutar katastarskih mapalnih međa, pogotovo ako je netko dosjelošću ili na drugi način stekao dio nekretnine? (čl. 123. ZV, čl. 1. st. 3. Zakona o vlasništvu, čl. 50. Ustava RH i čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije o ljudskim pravima)?".

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

I./ na obvezivanje tuženika predati tužiteljima:

 

              - "dio nekretnine upisane u zk.ul.br. 1314 k.o. V. i to: dio kč.br. 2001/3 u naravi oranica G. u širini 2,48 m istočno do granice sa nekretninom upisanom u zk.ul.br. 1583 k.o. V. kčbr. 2002, a dužini od 67,10 m mjereno od sjeverne točke ruba nekretnine kčbr. 2001/3; i u dužini od 20,95 m mjereno paralelno sa jugozapadnim rubom te nekretnine do južne granice nekretnine upisanom u zk.ul. 1583 k.o. V. kčbr. 2002, a u površini od 167 m2",

 

              - "dio nekretnine upisane u zk.ul.br. 1314 k.o. V. i to; dio kč.br. 1997 u naravi livada G. u širini 14,5 m južno do južne granice te nekretnine sa nekretninom upisanom u zk.ul.br. 1583 k.o. V. kč.br. 2002, dužini 5,86 m do zapadne granice te nekretnine, a u površini od 85 m2,",

 

              II./ na obvezivanje tuženika "ukloniti drvnu građu koja se nalazi na nekretnini upisanoj na zk.ul. 1314 k.o. V., kčbr. 2001/3 i to na mjestu gdje ista graniči sa tuženikovom nekretninom upisanom u zk.ul. 1583 k.o. V., k.č.br.2002.",

 

              III./ na obvezivanje tuženika nadoknaditi tužiteljima trošak postupka s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate,

 

dok su tužitelji obvezani na ime parničnog troška isplatiti tuženiku 3.750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju "radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, temeljem čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP-a", i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava ("odredbi čl. 123., čl. 129., čl. 130., st. 2., čl. 159., 160. Zakona o vlasništvu, što je rezultiralo povredom ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva sadržanog u čl. 1. st. 3. Zakona o vlasništvu, čl. 50. Ustava RH i čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije o ljudskim pravima") i "bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. te st. 2. u vezi sa čl. 385.a u vezi čl. 2., 7. i 8., 37. Zakona o parničnom postupku". Prijedlog tužitelja je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužitelji su reviziju i podnijeli na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Podnesenu reviziju valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

 

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom uopćene tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene presude, onim koje se sugerira preispitati: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi, odnosno o različitom tumačenju određenih zakonskih odredaba - kao ovdje) doista mora i postojati,

 

- da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan za odluku o konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sve s izloženim razlozima i naznakom različite sudske prakse revizijskog suda ili drugostupanjskog suda, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju vlasničkopravni zahtjevi su tužitelja na obvezivanje tuženika predati im posjed prijepornih dijelova nekretnina i s njih "ukloniti drvnu građu".

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da se prema podacima iz katastarskih operata prijeporne nekretnine nalaze unutar međašnih granica nekretnina u vlasništvu tužitelja, a susjedne su s nekretninom tuženika,

 

- da je te nekretnine (i uz takvu njihovu pripadnost) tuženik posjedovao od 1991. po osnovu zakupa, a nastavio ih je posjedovati i nakon što je kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 19. studenoga 2001. kupio svoju nekretninu (susjednu ovima, s kojima "međaši"),

 

- da su tužitelji svoje nekretnine (u katastarskim granicama kojih se nalaze prijeporne) stekli u vlasništvo temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog 2008. i njegove provedbe u zemljišnim knjigama,

 

- da su tužbu u ovome predmetu s vlasničkopravnim zahtjevom za predaju posjeda prijepornih nekretnina tužitelji podnijeli 29. lipnja 2011.

 

Tužitelji drže da tuženik nema osnovu za i daljnje posjedovanje prijepornih nekretnina obzirom da pripadaju nekretninama koje su oni 2008. kupili, dok tuženik smatra da je stekao vlasništvo tih nekretnina osnovom instituta dosjelosti - jer da ih je posjedovao od 1991. do 19. studenoga 2001. (kada je kupio svoju nekretninu s kojom ove međaše) po osnovu zakupnog odnosa - a od 19. studenoga 2001. kao vlasnik (s vlasničkim posjedom), pa da ih kao vlasnik i dalje može posjedovati.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da je tuženik, obzirom da "svoje nekretnine nesmetano uživa i posjeduje već blizu dvadeset godina, i to kao vlasnik više od 10 godina" (od stjecanja vlasništva "kupnjom") - a ranije "po osnovu zakupa", vlasnik prijepornih nekretnina (koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tužitelja: dijela k.č.br. 1997 k.o. V., i to u površini od 85 m2, te dijela k.č.br. 2001/3 k.o. V., u površini od 167 m2) - jer ih je stekao dosjelošću, slijedom čega nije u obvezi predati ih u posjed tužiteljima.

 

Konkretno, shvaćanje je nižestupanjskih sudova da je tuženik bio posjednik prijepornih nekretnina od 1991., prvo po osnovi zakupnog odnosa - do 19 studenoga 2001. (kada je kupio nekretninu s kojom je posjedovao i prijeporne), a potom kroz "vlasnički posjed"- i da ih je već i po tome stekao na jedan od originarnih načina za stjecanje prava vlasništva: dosjelošću.

 

Revidenti su naznačili da reviziju podnose na temelju odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i zbog pitanja koje drže bitnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te odluku o predmetu spora:

 

1.) „Može li se pravo vlasništva temeljem dosjelosti utvrditi bez utvrđenja kvalitete posjeda u pogledu samostalnosti posjeda (čl. 159. st. 1. ZV)?“,

 

2.) "Da li se u parnici koja nije pokrenuta tužbom na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću može utvrđivati postojanje neupisanog prava vlasništva temeljem dosjelosti na nekoj nekretnini?",

 

              3.) "Da li je stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti podređeno stjecanju prava vlasništva po nekom drugom pravnom temelju? (čl. 129., čl. 130. ZV)?",

 

              4.) "Obuhvaća li povjerenje u zemljišne knjige i garanciju da onaj koji kupuje i stječe nekretninu ima pravo na uživanje unutar katastarskih mapalnih međa, pogotovo ako je netko dosjelošću ili na drugi način stekao dio nekretnine? (čl. 123. ZV, čl. 1. st. 3. Zakona o vlasništvu, čl. 50. Ustava RH i čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije o ljudskim pravima)?",

 

te pritom istakli da je riječ o pitanjima "odlučujućim" za pravni poredak Republike Hrvatske "o kojima revizijski sud još uvijek nije zauzeo stajalište", odnosno pitanjima postavljenim u svezi s pravnim shvaćanjem iz osporene presude koje je suprotno shvaćanju koje je revizijski sud zauzeo u presudi posl. br. Rev-1009/96 od 27. kolovoza 1997., a prema kojem "znanje posjednika da se radi o nekretninama u tuđem vlasništvu, koje su samo bile date na korištenje, isključuje savjesnost posjednika u smislu stjecanja vlasništva dosjelošću".

 

Prema shvaćanju ovoga suda, po revidentima postavljeno prvo pitanje važno je za odluku o predmetu spora te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - obzirom da je postavljeno u svezi s shvaćanjem iz osporene presude koje je u suprotnosti s shvaćanjem izraženim u sudskoj praksi, ali je o njemu revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje u više svojih odluka, pa tako:

 

a) u odluci posl. br. Rev 720/05-2 od 19. listopada 2005., prema kojoj:

 

"...Člankom 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje ZOVO) propisano je da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, dok je u st. 4. navedene odredbe propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

 

Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 - dalje ZV) propisano je u čl. 159. st. 2. da se dosjelošću stječe pravo vlasništva na nekretninama samostalnim posjedom posjednika čiji je posjed zakonit, istinit i pošten protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja odnosno prema st. 3. navedene odredbe protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja samostalnog posjednika čiji je posjed barem pošten.

 

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) kako je to propisano čl. 18. ZV odnosno posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljena silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja...

 

Kako se nisu ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ni samostalnim posjedovanjem sporne stvari kroz neprekinuto vrijeme od 20 godina (jer je tužiteljica prije tog vremena prestala biti pošten posjednik ..., kad je uručen odgovor tuženice na tužbu tužiteljice ...),  to su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim...",

 

b) u odluci posl. br. Rev-132/00-2 od 23. veljače 2000., prema kojoj:

 

"...Sukladno rečenoj odredbi čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - ZOVO ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) pravo vlasništva na nepokretnoj stvari dosjelošću može steći savjestan i zakoniti posjednik nakon proteka roka dosjelosti od 10 godina. Dakle, za redovnu dosjelost traži se pošten i zakonit posjed, a ne samo pošten posjed koji je dovoljan u slučaju izvanredne dosjelosti (čl. 28. st. 4. ZOVO)...",

 

c) u odluci posl. br. Rev-32/97-2 od 16. rujna 1997., prema kojoj:

 

"...Nižestupanjski su sudovi pogrešno ocjenili da I-tuženica nije pošten ni savjestan posjednik, pa da zbog toga I-tuženica vršenjem posjeda nije mogla steći prava vlasništva dosjelošću. Pritom nižestupanjski sudovi pogrešno ocjenjuju da I-tuženica nije savjestan i pošten posjednik samo zbog činjenice da je tužitelj upisan kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnim knjigama.

 

Prema prosudbi ovoga suda ne savjesnost posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću, ne može se izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik nekretnine upisana druga osoba, već onaj koji se na nesavjesnost poziva dužan je to i dokazati.

 

Kako su nižestupanjski sudovi svoju ocjenu o kvaliteti posjeda I-tuženika pogrešno zasnovali samo na činjenici upisa u zemljišnim knjigama to je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja ostalo činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa nije bilo moguće ispitati da li su ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na strani revidenta...",

 

d) u odluci posl. br. Rev 681/00-2 od 10. ožujka 2004., prema kojoj:

 

"...S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su i po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi zaključili, da tužitelj i njegovi prednici, premda su bili u posjedu spornih nekretnina od vremena pred početak II svjetskog rata do 1978. godine, nisu bili savjesni posjednici spornih nekretnina, jer su čitavo vrijeme posjedovanja znali da koriste nekretnine koje nisu njihovo vlasništvo, pa nisu niti mogli steći pravo vlasništva dosjelošću na tim nekretninama. Naime, prema odredbi čl. 159. sadašnjeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 73/00), a i prema odredbama ranijih propisa, za stjecanje vlasništva dosjelošću potreban je savjestan (pošten) posjed, a takav posjed postoji kada posjednik nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Nesavjestan posjednik ne može nikada dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnina koje posjeduje, bez obzira koliko dugo trajao njegov posjed...",

 

e) u odluci posl. br. Rev 1918/10-2 od 20. studenoga 2013., prema kojoj:

 

"...Za stjecanje prava vlasništva putem redovite dosjelosti na nekretninama zahtjeva se samostalnost i kvalificiranost posjeda kroz zakonom određeno vrijeme od 10 godina.

 

Kvalificirani posjed je onaj posjed koji je pošten, zakonit i istinit.

 

Zakonit posjed je onaj posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi...",

 

f) u odluci posl. br. Rev 1765/10-2 od 17. srpnja 2012., prema kojoj:

 

"...Suprotno tvrdnji revidenta pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da u opisanim okolnostima tužitelj nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću. Prema odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/99, 114/01, 79/06, 141/06 - dalje: ZOV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude posjednikom stvari. Samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjeda.

 

...Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik ...".

 

Sukladno shvaćanju koje je revizijski sud izrazio u svim tim odlukama, za stjecanje prava vlasništva nekretnine na jedan od originarnih načina, po samom zakonu - dosjelošću, a o čemu se može suditi (kako su nižestupanjski sudovi i učinili) i kao o prethodnom pitanju - na temelju (već i samo) prigovora tuženika kojim se suprotstavlja vlasničkopravnom zahtjevu tužitelja na predaju posjeda nekretnine, u svakom je slučaju, neovisno je li riječ o redovnoj dosjelosti ili izvanrednoj, potreban posjed određene kvalitete: pošten ili savjestan posjed.

 

To, uostalom, jasno proizlazi:

 

- i iz smisla odredaba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a), na koje se te odluke i pozivaju, po kojima: ... „dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.), odnosno iz prethodno važećih odredaba čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZOVO-a) kojima je bilo propisano (st. 2.) da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da (st. 4.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, sve u svezi

 

- s odredbom čl. 18. st. 1. ZV-a, po kojoj: „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (st. 3. istoga članka) “...ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (st. 5) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, te odredbama čl. 72. ZOVO-a, po kojima: (st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“, (st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ -  i (st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“,

 

a prema kojima nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom.

 

Valja pritom prihvatiti da se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo (u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a) ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je imao tzv. vlasnički posjed): pošteni posjednik je onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.

 

Nižestupanjski sudovi su osporene presude utemeljili na shvaćanju da je tuženik prijeporne nekretnine stekao dosjelošću već i osnovom činjenice da ih je posjedovao više od dvadeset godina (od 1991.), dakle shvaćanju koje je suprotno tome već izraženom (navedenom) shvaćanju ovoga suda - očito nalazeći da je za odluku o predmetu spora jedino relevantan samo posjed tuženika i ne radeći razliku između posjeda po osnovi zakupnog odnosa i vlasničkog, tako da nisu raspravili i utvrdili sadržaj (kvalitetu) tog posjeda i odgovorili:

 

- je li posjed tuženika bio savjestan (pošten), u svijetlu navedenog shvaćanja pravnog standarda te kvalitete posjeda, kada je nekretnine koristio u "zakupnom odnosu" - a i potom, počev od 2001., kada je kupio svoju nekretninu,

 

- je li tuženik prijeporne nekretnine mogao steći dosjelošću kraj činjenice da su tužitelji tužbu u ovome predmetu podnijeli u lipnju 2011., prije isteka roka od deset godina računato od dana kada je tuženik kupio svoju nekretninu.

 

Slijedom toga, a kako zbog istaknutog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi nisu razmotrili te druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o zahtjevu tužitelja - sve prema izloženom (pravilnom) pravnom shvaćanju ovoga suda, pa je za sada činjenično stanje relevantno za odlučivanje ostalo nepotpuno utvrđeno - zbog čega ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja - u stavku I., te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

 

Budući da su odluke nižestupanjskih sudova ukinute već i zbog prihvaćanja revizije podnesene u svezi s prvim u njoj postavljenim pitanjem, to od odgovora na daljnja po revidentima postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom sporu - pa je u odnosu na ta pitanja, a jer za njih nisu ostvarene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, o reviziji tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, u stavku III.

 

Zagreb, 2. rujna 2015.