- 1 -              Revr 433/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 433/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz Č., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & Š. j.t.d. Č., protiv tuženika T. d.o.o. Č., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-241/2017-2 od 24. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Pr-59/15-12 od 4. svibnja 2017., na sjednici održanoj 11. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-241/2017-2 od 24. kolovoza 2017. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Pr-59/15-12 od 4. svibnja 2017. kojom je suđeno:

 

„I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glasi:

 

„Utvrđuju se da je između tužiteljice i tuženika 19. kolovoza 2013. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji nije prestao.

 

Utvrđuje se da radni odnos između tužiteljice i tuženika koji je zasnovan 19. kolovoza 2013. na neodređeno vrijeme traje od 19. kolovoza 2013. nadalje i da radni odnos nije prestao 30. travnja 2015.

 

Obavijest o isteku ugovora o radu od 29. travnja 2015., kojom je tuženik tužiteljicu obavijestio da joj radni odnos prestaje 30. travnja 2015., je nedopuštena.

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao, na radno mjesto „izrada uzoraka“ i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa.

 

Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana tužiteljici naknadi parnični trošak“ - kao neosnovani.

 

II/ Odbijaju se i tužbeni zahtjevi tužiteljice, koji glase:

 

„Utvrđuje se da je između tužiteljice i tuženika dana 20. prosinca 2013. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji nije prestao.

 

Utvrđuje se da radni odnos između tužiteljice i tuženika koji je zasnovan 1. siječnja 2014. na neodređeno vrijeme traje od 1. siječnja 2014. nadalje i da radni odnos nije prestao 30. travnja 2015.

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao, na radno mjesto „šivač-termofikser 2“ i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa“ - kao neosnovani.

 

III/ Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi prouzročene troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (slovima: dvije tisuće petsto kuna), u roku od 8 dana. “

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati. Traži naknadu troškova revizije.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju poriče sve navode iz revizije tužiteljice. Predlaže je odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Neosnovano tužiteljica u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u smislu da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a što da drugostupanjski sud nije sankcionirao pobijanom presudom, budući da obje nižestupanjske presude sadrže razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih pred sudom i samih tih isprava odnosno iskaza.

 

Naime, suprotno navodima revizije ne postoji izričita proturječnost između sadržaja zapisnika o provedenim dokazima saslušanjem svjedoka (N., N., T.) i navoda obrazloženja presude prvostupanjskog suda o tome, budući da prvostupanjski sud na temelju ocjene sadržaja tih iskaza, kao i svih provedenih dokaza tijekom postupka (a posebice sadržaju isprava - ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenih između stranaka), kao i činjenica koje su stranke učinile nespornima, zaključuje o objektivnosti razloga zaključivanja svih ugovora o radu između tužiteljice i tuženika i to u razdoblju ukupnog trajanja radnog odnosa do trenutka isteka posljednjeg zaključenog ugovora o radu te, posljedično tome, o neosnovanosti tvrdnje tužiteljice da nije postojao opravdan i objektivan razlog na strani poslodavca za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljicom u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR).

 

Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjske presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za iste dao valjane razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP. Inače revizijski navodi tužiteljice, a kojima se prigovora pravilnost i ocjena izvedenih dokaza te ujedno vrši i njihova procjena, sadrže prigovore činjenične naravi i kao takvi su nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, a u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužiteljica u reviziji ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP, u smislu da je zbog propusta suda prilikom primjene pravila o teretu dokazivanja činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno, a rezultat čega je pogrešna primjena materijalnog prava. Revidentica naime propust suda nalazi u tome što je teret dokaza činjenice je li tuženik imao opravdan razlog za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljicom bio prema stavu suda na tužiteljici, a ne na tuženiku.

 

Iz stanja spisa ovog predmeta i tijeka njegovog postupka proizlazi da je sud, upravo polazeći od prethodno navedenih procesnih odredbi i činjenica iznesenih tijekom postupka od strane obje parnične stranke, izveo predložene dokaze koje je ocijenio relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica te je ocjenom tako izvedenih dokaza prema čl. 8. ZPP utvrdio činjenice relevantne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Tako je utvrđeno da tužiteljica nije imala zaključen jedan ugovor, koji bi neprekidno trajao dulje od tri godine, nego više ugovora o radu na određeno vrijeme čiji je prestanak bio unaprijed utvrđen nastupanjem određenog događaja, a to je povratak radnika na rad, odnosno roka - smanjenje opsega posla nakon uvođenja nove tehnologije.

 

Iz sadržaja obrazloženja presuda suda nižeg stupnja vidljivo je da je razlog za zaključenje ugovora o radu tužiteljice s tuženikom prvenstveno utvrđen na temelju tih isprava koje su stranke zaključile. Njihov sadržaj ni tužiteljica ne osporava. Iz njih je utvrđeno da je svaki od tih ugovora na koje se tužiteljica poziva (i na kojima počivaju prvopostavljeni tužbeni zahtjevi, odnosno eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi) sadrži razlog za zaključenje (čl. 12. st. 2. ZR) koji jest u skladu s odredbom čl. 12. st. 1. ZR. Postojanje takvih razloga kod tuženika potvrdili su i saslušani svjedoci.

 

Nadalje, otklonjena je mogućnost da se tužiteljica poziva na čl. 12. st. 7. ZR na sve ranije zaključene ugovore o radu na određeno vrijeme koji su prestali izazivati pravne učinke nastupanjem događaja na koji su zaključeni (povratak na posao izočnog radnika). Ovo shvaćanje nižestupanjskih sudova tužiteljica u reviziji niti ne osporava. Potom, a imajući na umu sadržaj Ugovora o radu na određeno vrijeme koji je među strankama zaključen posljednji, 31. listopada 2014. (kao i prethodna dva ugovora za isto radno mjesto, s istim razlogom zaključenja) za radno mjesto šivač - termofikser 2, naveden je kao razlog zaključenja tog ugovora na određeno vrijeme „povećanje opsega posla, radi uvođenja nove tehnologije“, a imajući u vidu rezultate cjelokupnog postupka, nižestupanjski su sudovi zaključili da je navedeni razlog u ugovoru objektivan (budući da je utvrđeno da je kod tuženika uvedena nova tehnologija - novi strojevi, zbog čega je privremeno bilo povećan opseg posla, a tijekom 2015. proizvodnja se izbalansirala s postojećim brojem radnika), dok tužiteljica nije uspjela dokazati suprotno.

 

Pritom su nižestupanjski sudovi u obrazloženju presude citirali pravila o teretu dokazivanja poslodavca propisana u čl. 135. ZR međutim, to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka koju tužiteljica apostrofira u reviziji. Naime, točan je navod u obrazloženju nižestupanjskih odluka da je teret dokazivanja činjenica opravdanosti razloga za otkaz kao i činjenica da radnik nije stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika radi obraćanja radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, kao i u postupcima u pogledu postojanja vjerojatnosti diskriminacije da diskriminacije nije bilo, na poslodavcu, što u ovom slučaju nije predmet spora. U pogledu preostalih činjenica odlučnih u pojedinom sporu vrijede opća pravila o teretu dokazivanja pa njihova primjena u konkretnom slučaju nije dovela u pitanje pravilnost osporene odluke (podudaran stav izrazio je ovaj sud primjerice i u odluci Revr-826/11 od 5. listopada 2011.).

 

Odredbom čl. 356. ZPP pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Navodima u reviziji tužiteljica nastoji ukazati na to da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije pravilno primijenio odredbe čl. 12. st. 7. ZR.

 

Ovakvo pravno shvaćanje tužiteljice ovaj sud ne prihvaća.

 

Odredbom čl. 12. st. 7. ZR propisano je da, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Smisao odredbe čl. 12. st. 7. ZR je da se zaštiti radnike koji imaju kontinuirano sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem i koji iz određenih razloga izbjegavaju na taj način sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme jer prema odredbi čl. 12. st. 1. ZR ugovori o radu na određeno vrijeme mogu se sklopiti tek iznimno za slučajeve koji su točno propisani zakonom te bi se ugovori o radu u pravilu trebali sklapati na neodređeno vrijeme time da objektivni razlog u ugovoru mora biti naveden (čl. 12. st. 2. ZR).

 

Stoga ugovor o radu na određeno vrijeme kojeg je tužiteljica dobrovoljno sklopila s tuženikom za radno mjesto šivač termofikser 2, u kojem jest naveden razlog sklapanja takvog ugovora, a koji je razlog potkrijepljen rezultatima provedenih dokaza tijekom postupka, neovisno i o ranije zaključenim ugovorima o radu na određeno vrijeme za isto radno mjesto, ne može prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer takav učinak u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, ne proizlazi iz odredbi čl. 12. st. 1. i 7. ZR.

 

Također, imajući u vidu navode tužiteljice tijekom postupka i postavljeni tužbeni zahtjev, u utvrđenim okolnostima nema elemenata za zaključak da je poslodavac postupao diskriminatorno (neosnovano premještanje tužiteljice na drugo radno mjesto), niti ima elemenata za zaključak da bi ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme 19. kolovoza 2013., odnosno podredno sklopljen 20. prosinca 2013., bio zaključen protivno ZR i posljedično tome, da bi po čl. 12. st. 7. ZR istekom ugovora prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa su tužbeni zahtjevi odbijeni pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Zbog navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 11. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović - Ivanišević, v. r.