- 1 -              Rev 3830/19-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3830/19-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P., nositelja Nezavisne liste iz R., OIB:..., kojega zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u R., protiv tuženika G. R.-R., R., kojega zastupa punomoćnik S. L., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Puli-Pola Gž-443/2019-2 od 28. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj P-1603/2018-63 od 21. prosinca 2018., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 769.753,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka (toč. I. izreke). Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 120.173,45 kn, a u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen (toč. II. i III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju preinači nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu koji tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da mu je tuženik, kao nositelju Nezavisne liste B. P. u Gradskom vijeću G. R., neosnovano odbio isplatiti naknadu na ime financiranja rada vijećnika te Liste za godine 2001., 2002., 2003., 2004., 2005. i 2006. u ukupnom iznosu od 769.753,00 kn.

 

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim uz obrazloženje:

 

- da nije sporno da je na izborima za Gradsko vijeće G. R. održanim u svibnju 2001. Nezavisna lista B. P. osvojila pet mandata (vijećnika), a na izborima za isto Vijeće održanim 2005., tri mandata ;

 

- da je u spornom razdoblju od 2001. do 2006. financiranje rada vijećnika jedinica lokalne i regionalne samouprave bilo uređeno odredbama čl. 6. i 7. Zakona o političkim strankama ("Narodne novine" broj 76/93, 111/96, 164/98 i 36/01- dalje: ZPS) u kojem Zakonu određeno nije nezavisnim listama bilo priznato pravo na financiranje;

 

- da takvo pravo nije bilo priznato ni Odlukom Gradskog vijeća G. R. o financiranju političkih stranaka iz proračuna G. R. od 6. rujna 2001. ("Službeni glasnik G. R." 7/01- dalje: Odluka od 6. rujna 2001.);

 

- da je Odlukom tuženika od 6. rujna 2001. bili propisani parametri prema kojima će Administrativna komisija Gradskog vijeća G. R. donositi odluku o raspoređivanju sredstava za rad političkih stranaka;

 

- da je Administrativna komisija Gradskog vijeća G. R. donosila odluke o raspoređivanju sredstava iz čl. 2. Odluke, kojim odlukama nije odredila da bi se isplata tih sredstava izvršila i nezavisnoj listi tužitelja;

 

- da tužitelj protiv tih odluka nije pokretao upravne postupke.

 

Dakle, u bitnom nižestupanjski sudovi zaključuju da ne postoji upravni akt kojim bi tužitelju takvo pravo bilo priznato, dapače, da je de facato takav zahtjev odbijen. Pritom nižestupanjski sudovi, očitujući se na tvrdnje tužitelja o izostanku primjene instituta pravičnosti, navode da pravednost ne smije ići na uštrb zakonitosti.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj obrazlaže tvrdnjom da su pogrešno nižestupanjski sudovi zaključili da je Odluka Gradskog vijeća G. R. o financiranju političkih stranaka iz proračuna G. R. od 6. rujna 2001.- (dalje: Odluka od 6. rujna 2001.) upravni akt, protiv kojeg bi tužitelj mogao zahtijevati zaštitu u upravnom i upravnosudskom postupku, budući da taj akt predstavlja općenormativni akt.

Osnovana je tvrdnja tužitelja da navedena Odluka predstavlja općenormativni akt.

 

Međutim, nižestupanjski sudovi nisu, suprotno tvrdnji revidenta, izrazili shvaćanje da bi Odluka Gradskog vijeća G. R. o financiranju političkih stranaka iz proračuna G. R. od 6. rujna 2001. bila upravni akt, već su izrazili shvaćanje da su odluke Administrativne komisije tuženika donesene na temelju citirane Odluke, kojima su nakon održanih izbora 2001. i 2005. raspoređivana sredstva, upravni akti.

 

Stoga svi revizijski navodi kojima tužitelj osporava zaključak nižestupanjskih sudova o tome da Odluka od 6. rujna 2001. ne predstavlja upravni akt, kao neodlučni nisu ocjenjivani.

 

Prema odredbi čl. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 - dalje: ZUP) tim Zakonom uređuju se pravila na temelju kojih tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javne ovlasti (u daljnjem tekstu: javnopravna tijela), u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupaju i rješavaju u upravnim stvarima.

 

Upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje (čl. 2. ZUP).

 

Odlukom od 6. rujna 2001. u čl. 2. propisano je da dio sredstava za rad političkih stranaka koji se osigurava u gradskom proračunu za iduću proračunsku godinu iznosi 1% sredstava tekućih izdataka proračuna iz prethodne godine, dok je čl. 4. iste Odluke propisano da Administrativna komisija Gradskog vijeća G. R. donosi odluku o raspoređivanju sredstava iz čl. 2. Odluke za svaku godinu, kojom utvrđuje jednaki iznos sredstava za svakog člana pripadnika političke stranke u Gradskom vijeću, tako da pojedinoj političkoj stranci pripadaju sredstva razmjerno broju njenih članova.

 

Dakle, odlukom Administrativne komisije, u upravnom postupku, sukladno odredbi čl. 1. ZUP, odlučuje se o pravu političke stranke ili nezavisnog gradskog vijećnika, kad mu se takvo pravo prizna logičkim tumačenjem odredbe čl. 19. ZPS, na financiranje njegove djelatnosti i takva odluka predstavlja upravni akt.

 

Iz mjerodavnih propisa u ovom predmetu (Zakon o političkim strankama, Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima), proizlazi da se o postojanju prava osobe na isplatu naknade za financiranje rada vijećnika političkih stranaka ili nezavisne liste odlučuje u upravnom postupku konstitutivnim rješenjem i takva osoba ima pravo na isplatu samo ako je upravnim aktom konstitutivne naravi to pravo utvrđeno. U slučaju ne donošenja takvog akta, ali opet u upravnom postupku, takva osoba ima mogućnost ostvarenja svog prava prema odredbama koje uređuju postupak u slučaju "šutnje administracije".

 

Iz stanja spisa, s obzirom na činjenicu da su sredstva proračuna raspodijeljena između političkih stranaka, a kojom raspodjelom se (obzirom na razmjernost raspodjele) neposredno odlučuje i o pravu nezavisnih vijećnika, proizlazi da je za svaku od godina na koje se odnosi sporno potraživanje Administrativna komisija tuženika i donijela odluku u smislu čl. 4. Odluke od 6. rujna 2001., čime je (negativno) odlučila i o pravu nezavisnih vijećnika.

 

Budući da pravo tužitelja nije utvrđeno upravnim aktom, dapače je o tom pravu negativno odlučeno, i o tom pravu više nije moguće odlučiti kao o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. st. 1. ZPP, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

 

S obzirom na odlučnu činjenicu da pravo tužitelja nije priznato u upravnom postupku, neodlučnim su ocijenjeni revizijski navodi kojima tužitelj, izvan upravnog postupka, obrazlaže postojanje svojeg prava na naknadu.

 

Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.