- 1 -              Revd 508/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 508/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. Š. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženice V. B. iz Z., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1216/18-2 od 26. studenoga 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-525/17-59 od 28. svibnja 2018., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženica obvezana isplatiti tužitelju 462.534,47 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tog iznosa - prema dospijeću za njihovo vraćanje (pa tako na prvi iznos od „2.000,00 kn od 04.05.2013. do isplate...“) kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka od 66.853,97 kn „zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 28. svibnja 2018. do isplate...“.

 

Tuženica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojemu je revizijski sud izrazio svoje shvaćanje koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu se temelji osporena presuda.

 

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

 

Prijedlog tuženice da joj se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 26. studenoga 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019., na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbom čl. 385.a ZPP-a propisano je: "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu…”

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja „za povrat utuženog iznosa s pripadajućom zakonskom kamatom koji iznos je tuženica u razdoblju od 2012. do siječnja 2014., kao radnica tužitelja u računovodstvu, umjesto na račun tužitelja, uplaćivala na svoj tekući račun.“

 

Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je „tuženica u spomenutom razdoblju obavljajući kod tužitelja kompletne poslove u računovodstvu, s računa tužitelja prenijela na svoj račun 462.534,47 kn“,

 

              - da je „do izloženog zaključka prvostupanjski sud došao saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja R. C., svjedokinje I. S. i financijskim vještačenjem povjerenim vještaku te struke L. T. G....“ tako (da) „nema razloga za sumnju u pravilnost tog odlučnog utvrđenja, pa su neprihvatljivi i suprotni žalbeni prigovori“,

 

              - da je „stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je pozivom na odredbu čl. 99. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14) i odredbu čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) prihvatio tužbeni zahtjev“.

 

              Sa time u svezi, drugostupanjski sud je (zaključkom da nije „počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju ukazuje žaliteljica“ jer da „ju prvostupanjski sud nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije onemogućio u raspravljanju pred sudom“) pravilnim ocijenio i zaključak prvostupanjskog suda kako glasi: „odustalo se i od izvođenja dokaza saslušanjem tužene jer je ista pozivana na ročište radi saslušanja u tri navrata a nijednom nije došla. Tužena je prvi puta opravdala izostanak sa ročišta 19. rujna 2017. zbog bolesti sina, drugi puta je opravdala izostanak na ročište 8. studenog 2017. zbog liječničkog pregleda u poliklinici S., a treći puta zbog rizične trudnoće. Svi navedeni razlozi su po mišljenju suda paušalni i usmjereni isključivo odugovlačenju postupka i izbjegavanju odgovornosti, a sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku (čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP).

 

Tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanje:

 

"Da li sud onemogućuje stranku u raspravljanju kada, usprkos činjenici što zbog opravdanog (zdravstvenog) razloga nije mogla pristupiti na ročište radi svog saslušanja, zaključi glavnu raspravu bez provođenja navedenog dokaza, tj. saslušanja druge parnične stranke?“.

 

Međutim, time što je tako odredila razloge svoga prijedloga te konstatirala da ga podnosi prema odredbama čl. 385.a ZPP-a i zbog navedenog pitanja, predlagateljica nije ispunila sve pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i (ovdje bitno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te

 

b) kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu, priložene, uz prijedlog, odluke suda na koju se predlagatelj poziva ili da se takva određeno konkretizira, sve uz naznaku pravnog shvaćanja iz osporene odluke koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog tumačiti zakon i ujednačavati sudsku praksu i ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

 

- predlagateljica je u prijedlogu postavila pitanje odgovor na koje je, onako kako je pitanje formulirano (a koje se temelji na činjeničnoj tvrdnji predlagateljice da zbog „opravdanog“ razloga nije mogla pristupiti na ročište radi svog saslušanja), načelno pozitivan te jasan i neosporan i proizlazi iz neposredne primjene zakonskih odredaba na koje se pitanje odnosi (čl. 265. i čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a), ali se osporena presuda ne temelji na shvaćanju koje proizlazi iz tih odredaba niti na činjenicama koje revidentica postavljenim pitanjem (navedenom tvrdnjom) sugerira prihvatiti - već na nečemu drugom, na primjeni odredbe čl. 10. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.“ i na činjeničnom utvrđenju (kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati, pa makar bilo i pogrešno: obzirom na ograničenja iz odredaba čl. 385. ZPP-a i vezan samo formuliranim pitanjem - koje je jasno i ne dopušta različita tumačenja njegova dosega i sadržaja) da je tuženica predlagala odgodu postupka njezina saslušanja kao stranke isključivo u cilju odugovlačenja postupka i izbjegavanja odgovornosti, dakle zbog onog što je sama odabrala - i da je (time) neopravdano izostala sa ročišta na kojemu je trebala biti saslušana i posljedično sama (dakle: zbog svoje pasivnosti ili propusta) uzrokovala to što nije saslušana (pa da je već i samo stoga sud imao opravdani razlog postupiti u smislu odredaba čl. 265. ZPP-a i saslušati samo jednu stranku),

 

- odluke na koje se predlagateljica poziva u prijedlogu, one koje sugerira prihvatiti kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda - u toj suprotnosti nisu: one se (jer se temelje na drugačijem činjeničnom utvrđenju: donesene su u situaciji kada je sud zaključio da se stranka nije odazvala pozivu suda “jer je u tome bila spriječena” ili iz “opravdanih” razloga) ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom,

 

- odnosno, prijedlog tuženice u svezi postavljenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tom pitanju zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje: da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije - čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Revizijski sud pritom samo primjećuje (neovisno od prethodno spomenutog) da se osporena presuda ne temelji samo na iskazu tužitelja (njegovog zastupnika), dakle - na iskazu samo jedne stranke, a sve obzirom da odluku o zahtjevu tužitelja potvrđuju i drugi dokazi, tako da time što nije saslušana - tuženica u odnosu na tužitelja (uostalom) nije dovedena u neravnopravan položaj, toliko da bi samo zbog toga sa uspjehom mogla isticati (pozivom na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) da joj nije omogućeno raspravljanje u postupku (to pogotovo što se obveze na utuženu isplatu ne bi mogla osloboditi te povoljniju poziciju u postupku ostvariti niti tvrdnjom iz odgovora na tužbu, sve i da je istinita, da je radila “po nalogu i u korist direktora tužitelja koji je osobno nalagao da se novac sa poslovnog računa tužitelja isplaćuje na način da se isplata vrši na njezin privatni račun“ i da „niti jedna transakcija nije bila provedena bez naloga i znanja“ ovog).

 

Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 385.a st. 1., čl. 387. st. 3., 4. i 5. i čl. 392. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.