Baza je ažurirana 18.01.2026. zaključno sa NN 121/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 412/2020-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 412/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. s otoka P., zastupanog po punomoćnicima P. J. i M. J., odvjetnicima u O., protiv tuženice A. M. iz Z., koju zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4776/15-4 od 3. listopada 2017., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1352/05-43 od 24. ožujka 2015., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Međupresudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužena odgovorna za naknadu štete nastalu tužiteljima propustom tužene u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru pod poslovnim brojem O-91/97 (stavak I.), te je odlučeno da će se do pravomoćnosti međupresude zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (stavak II.), te je odlučeno da će se o troškovima parničnog postupka odlučiti u konačnoj presudi (stavak III.).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno da preinači pobijanu drugostupanjsku odluku.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Premda tužena revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u obrazloženju tog revizijskog razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tužena pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio uslijed propusta tužene koja je njega i njegovog brata, sada pok. S. B. (ranije II- tužitelj), kao punomoćnica zastupala u ostavinskom postupku broj O-91/97 koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru, a iz razloga što nije zatražila uračunavanje darova u nasljedni dio ostalih sunasljednika iako su joj osim oporuke bili poznati i darovni ugovori od 15. travnja 1986. i od 13. prosinca 1985., slijedom čega proizlazi propust tužene u obavljanju odvjetničke djelatnosti.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

-                      da je tužena, kao punomoćnica zastupala tužitelja i njegovog pok. brata u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru pod poslovnim brojem O-91/97 te da se radilo o jedinstvenom ostavinskom postupku iza pokojne A. M. (bake tužitelja) i B. D. F. (majke tužitelja),

-                      da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Biogradu na Moru poslovni broj O-91/97 od 8. ožujka 2000.g., a također i iz smrtovnica proizlazi da je M. A. umrla 10.05.1991.g., a B. D. F. 4. prosinca 1991.,

-                      da je Općinski sud u Biogradu na Moru 21.02.2000. donio rješenje poslovni broj O-136/99 da se ostavinski postupak iza B. D. F., poslovni broj O-136/99 spaja na ostavinski postupak iza pokojne M. A. poslovni broj O-91/97 te da će se obzirom da se radi o istoj imovini provesti jedinstveni postupak pod poslovnim brojem O-91/97,

-                      da je zastupanje tužena preuzela u studenom 1999.,

-                      da su tužitelji ovlastili tuženu da ih zastupa i iza pokojne majke i pokojne bake,

-                      da je darovnim ugovorom od 13.12.1985. A. M. svom unuku A. B. darovala nekretnine na P., pobliže opisane u točki I tog Ugovora,

-                      da je darovnim ugovorom od 15.04.1986. A. M. darovala svojim unucima M. D. i M. B., nekretnine na P., pobliže opisane u točki I tog Ugovora,

-                      da je oporukom A. M. navela da svu svoju imovinu ostavlja svojoj kćerki D., da je osim kćerke imala još dvoje djece koja su umrla i iza njih su ostala njihova djeca, njezini unuci koje je namirila darovnim ugovorima pa prema tome svojim unucima iza sina M. i kćerke A. ne ostavlja ništa,

-                      da su rješenjem o nasljeđivanju O-91/97 od 08.03.2000. na temelju sudske oporuke i zakona kao nasljednici iza pokojne M. A. proglašeni njezina kćer D. B. u 8/12 dijela te unuci B. A., D. i B. M., svaki u 1/12 dijela te unuka M. A. u 1/12 dijela, time da su unuci i unuka naslijeđeni dio dobili kao zatraženi nužni dio,

-                      da je istim rješenjem o nasljeđivanju raspravljena je i ostavinska imovina iza pokojne B. D. F., te da u njezinu ostavinsku imovinu, uz ostalo, ulaze i vlasnička prava na nekretninama utvrđenim kao ostavinska imovina M. A. u naslijeđenom razmjeru (8/12 dijela) te da se njezinim nasljednicima na temelju zakona proglašavaju sinovi I. i S. B. svaki u 1/2 dijela,

-                      da su unuci i unuka pokoljne M. A. na ročištu 8. ožujka 2000. dali svoje nasljedničke izjave te zatražili nužni dio,

-          da je tužena bila prisutna na ročištu održanom 8. ožujka 2000.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su međupresudom utvrdili da je tužena odgovorna za naknadu štete nastalu tužitelju propustom tužene u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru sadržajno se pozivajući na odredbu čl. 749. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

Odredbom sadržanom u čl. 749. ZOO-a propisano je da se ugovorom o nalogu obvezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove. Člankom 751. ZOO-a propisano je da je nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i  njima se rukovoditi.

 

Prema čl. 154. st. 1. ZOO-a tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Pravilno prvostupanjski sud navodi da se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje onaj Zakon o nasljeđivanju koji je bio na snazi u času otvaranja nasljedstva tj. u času smrti ostavitelja. Obzirom su i M. A. i B. D. F. umrle u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o nasljeđivanju objavljen 52/71 i47/78 dalje ZN.

 

Odredbom iz čl. 51. st. 1. ZN određeno je da se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u nasljedni dio sve što je dobio na dar od ostavioca ma na koji način.

 

Odredbom iz čl. 63. ZN određeno je da pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju darovi i zapisi, pripada samo njegovim sunasljednicima.

 

Iz navedenih odredbi ZN proizlazi da se i nužnom nasljedniku uračunava u njegov nužni dio sve što je dobio na dar od ostavioca ma na koji način jer nužni dio je ujedno i zakonski nasljedni dio. Pravo zahtijevati da se u nužni dio uračunavaju darovi koje je nužni nasljednik dobio od ostavioca pripada samo sunasljednicima nužnog nasljednika.

 

Pravilno stoga sudovi zaključuju da je tužena znajući za sadržaj navedene oporuke, kao i za sadržaj ugovora o darovanju od 15.04.1986. i 13.12.1985. protivno interesima tužitelja, propustila zahtijevati uračunavanje darovanog u nužni dio, što je trebala učiniti na temelju čl. 63. ZN u vezi s čl. 51. st. 1. i 4. ZN te je propustila istaknuti da su nužni nasljednici namireni darovanjem još za života pokojne M. A. (kako piše u njezinoj oporuci od 11.02.1987.) te je tim svojim propustima oštetila tužitelja za vrijednost imovine koja je, protivno volji ostaviteljice A. M., pripala, osim tužitelju (kao zakonskom nasljedniku iza njihove majke B. D. F., kojoj je M. A. svojom oporukom od 11.02.1987. ostavila svu svoju imovinu) i ostalim nasljednicima navedenim u rješenju o nasljeđivanju, kao nužni dio.

 

Da je tužena zatražila uračunavanje darovanog u nužni dio i istakla da su ostali nasljednici već namireni darovanjem pa da im stoga ne pripada nužni dio, a sve sukladno odredbi čl. 51. ZN tužitelj bi u nasljedstvo dobio cjelokupnu imovinu iza M. A.

 

Zbog svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu