- 1 -              Rev 1799/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1799/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. D. V., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika H. K., OIB: … i II. tuženika M. K., OIB: …, obojica iz Z., koje oboje zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & P. d.o.o. u Z., radi isplate i pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3977/15-2 od 6. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-16535/10-44 od 15. travnja 2015., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3977/15-2 od 6. travnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-16535/10-44 od 15. travnja 2015. sudio je:

 

„I. Nalaže se I tuženiku platiti tužitelju iznos od 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, uvećano za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 23.11.2010. godine do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 69.375,00 kn, a sve u roku od 15 dana.

 

II. Utvrđuje se da Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu F. H..D.D. d.o.o. sklopljen dana 18.10.2010. godine između I i II tuženika gubi učinak prema tužitelju, u mjeri potrebnoj za namirenje tražbine tužitelja prema I tuženiku iz točke I izreke ove presude.

 

III Tužitelj se odbija s dijelom zahtjeva kojim na dosuđeni iznos glavnice potražuje zateznu kamatu od 01.01.2010. do 22.11.2010. godine.„

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-3977/15-2 od 6. travnja 2016., odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

 

Tako je suđeno u sporu iz Ugovora o kratkoročnom zajmu, sklopljenog dana 19. lipnja 2009. godine između zajmodavca A. V. i zajmoprimca, ovdje I-tuženika H. K..

 

Predmet spora je isplata 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti koju tužitelj potražuje od dužnika iz tog ugovora jer je Ugovorom o ustupu sklopljenim dana 23. rujna 2010. na njega prenesena tražbina A. V. iz ugovora o zajmu.

 

Predmet spora je i pobijanje pravne radnje I-tuženika koji je Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela u društvu F. H..D.D. d.o.o., sklopljenim s II-tuženikom 18. listopada 2010. otuđio poslovne udjele i osujetio naplatu tražbine vjerovnika iz ugovora o zajmu.

 

Protiv drugostupanjske presude je tužitelj podnio reviziju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da ukine samo drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sud na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud je ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu postupajući po odredbi čl. 392.a. st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), povodom revizije podnesene po čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojemu se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja po toj odredbi postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito zbog razloga navedenih u toj odredbi.

 

Tuženici u reviziji tvrde da izreka presude proturječi razlozima presude, da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama o postojanju i sadržaju ugovora o zajmu i aktivnoj legitimaciji tužitelja na kojega je prenesena tražbina iz ugovora, te da sadrži proturječne navode o činjenicama odlučnim za primjenu propisa o pobijanju pravnih radnji dužnika, da je na to ukazano žalbom, a da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode.

 

Međutim u obrazloženju ovoga revizijskog razloga tuženici nisu određeno naveli o kojim su se činjenicama nižestupanjski sudovi propustili očitovati, te u čemu vidi proturječnost u iznesenim razlozima o odlučnim činjenicama. Razlozi se u bitnome svode na tvrdnje o pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora i s tim u vezi o propustu suda da ocijeni koje su činjenice odlučne i na pravi način vrednuje iskaze svjedoka i isprave u spisu.

 

Slijedi da u ovom slučaju tužitelj sadržajno u okviru revizijskog razloga bitne povrede zapravo osporava činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda i pravno shvaćanje u primjeni materijalnog prava. Međutim eventualno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP, dok pogrešan pravni pristup sam po sebi, ako bi i postojao, ne znači ujedno i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati unatoč pogrešnom pravnom pristupu.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je odgovorio na one navode iz žalbe koji su odlučni za rješenje spora, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka postojanje i sadržaj obveznog odnosa iz Ugovora o zajmu, aktivna legitimacija tužitelja (cesionara) potraživati povrat ugovorenog iznosa i zatezne kamate, a sporno je također postojanje valjane osnove za pobijanje pravne radnje- Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu F. H..D.D. d.o.o. sklopljenog dana 18. listopada 2010. godine između I i II tuženika.

 

S tim u vezi je sporno i koji je propis mjerodavan za rješenje spora.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da je dana 19. lipnja 2009. sklopljen Ugovor o kratkoročnom zajmu između zajmodavca A. V. i zajmoprimca H. K. kojim se ugovara kratkoročni zajam u iznosu od 60.000,00 EUR-a s krajnjim rokom vraćanja do 31. prosinca 2009., s tim što zajmoprimac potvrđuje da mu je predan novac, a ugovoreno je osiguranje tražbine zadužnicom zajmoprimca koju je zajmoprimac istovremeno i predao zajmodavcu,

 

-da zajmoprimac nije vratio novac u ugovorenom roku, a zadužnica je ostala nenaplaćena jer je saldo zajmoprimca bio negativan, dok je prema iskazima dvaju svjedoka zajmoprimac i prije ovog slučaja, tijekom 2007. i 2008., bio dužan raznim osobama najmanje 50.000,00 EUR-a, i bio kontinuirano u financijskim poteškoćama,

 

-da je A. V. svoju tražbinu prema H. K. zajedno sa zadužnicom ustupio M. H. (ovdje tužitelju) Ugovorom o ustupu potraživanja od 23. rujna 2010., te se obvezao obavijestiti dužnika o ustupu, što je i učinio dopisom od 23. rujna 2010.,

 

-da se radi o ustupu tražbine umjesto isplate, jer je M. H. imao prema ustupitelju tražbinu u iznosu od 45.000,00 EUR-a s kamatama koja je ovim ustupom podmirena,

 

-da je dana 18. listopada 2010. sklopljen Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu F. H..D.D. D.O.O. kojim H. K. prenosi na M. K. jedan poslovni udjel (50% temeljnog kapitala) za cijenu od jednu kunu, te je na temelju tog ugovora, ovjerenog po javnom bilježniku, izvršen upis prijenosa prava vlasništva na poslovnom udjelu, a stjecatelj je upisan kao član društva u sudski registar.

 

U odnosu na prigovore tuženika da je ugovor o zajmu ništetan zato što je I-tuženik (zajmoprimac) ovisnik o kokainu koji nije bio svjestan što potpisuje, prvostupanjski sud je utvrdio da je I-tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu i ugovora o prijenosu poslovnog udjela bio sposoban za rasuđivanje, što je potvrdio sudski vještak dr. G. M. iz čijeg je nalaza utvrđeno da je I-tuženik bio ovisan o kokainu, da apstinira od 2010, a da je prema medicinskoj dokumentaciji i rezultatima liječničkog pregleda on u vrijeme sklapanja ugovora i ovjere potpisa kod javnog bilježnika bio sposoban shvatiti posljedice ugovaranja, te da nije bio pod utjecajem psihoaktivnih tvari, iako je inače ranije bio konzument kokaina.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je ugovor o zajmu ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, dalje u tekstu ZOO), jer je sklopljen radi zajma strane valute, a što je suprotno odredbi čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“, broj 96/03).

 

Stoga je taj sud našao:

 

- da je I-tuženik u obvezi slijedom odredbe čl. 22. st. 3. ZOO vratiti primljeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, te platiti zatezne kamate na dugovani iznos u skladu s odredbom čl. 22. st. 4. i 29. st. 2. ZOO,

 

-da se radi o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1115. ZOO), a tuženik je postao nesavjestan podnošenjem zahtjeva za vraćanje 23. studenog 2010. i s tim danom je dospjela tražbina, pa od tog dana teku zatezne kamate na dugovani iznos, a ne od dana 1. siječnja 2010., kako je navedeno u ugovoru o zajmu.

 

Sud je našao osnovanim i tužbeni zahtjev za pobijanje pravne radnje dužnika tako da gubi učinak prema tužitelju Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu F. H..D.D. d.o.o. u mjeri potrebnoj za namirenje tražbine tužitelja prema I tuženiku iz točke I izreke prvostupanjske presude.

 

Imajući na umu gore navedena utvrđenja sud je ocijenio da tužitelj ima prema I-tuženiku tražbinu dospjelu za isplatu, a da je dokazao da je dužnik prijenosom poslovnog udjela poduzeo radnju na štetu vjerovnika jer zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, a II-tuženik je znao za dug I-tuženika prema tužitelju, pa da su u okolnostima ovog slučaja ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji po čl. 66. i 67. ZOO.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tuženici su revizijom opisno osporili pravilnu primjenu materijalnog prava, te su u bitnome naveli:

 

-da je ugovor o ustupu tražbine tužitelju ništetan, jer da nije postojala nikakva tražbina ustupitelja A. V. prema I-tuženiku, pa tužitelj na temelju ugovora o cesiji nije stekao nikakvu tražbinu, a samim time da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije odbijen pogrešnom primjenom materijalnog prava,

 

-da je uzajamni odnos A. V. i I-tuženika utvrđen pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza,

 

-da je pogrešnom primjenom odredaba materijalnog prava naloženo I-tuženiku isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost 60.000,00 EUR-a prema tečaju na dam isplate umjesto na dan predaje novca zajmoprimcu, koji je ujedno i dan sklapanja ugovora,

 

-da je sud pogrešno ocijenio kako su ispunjene zakonske pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika.

 

Prema shvaćanju ovoga suda nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, kao i razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396. st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebno obrazloženja prozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. toga članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke i odluka na koje se poziva.

 

S obzirom na to da ovaj sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, tužitelj se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci u kojoj bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.