- 1 -              Rev-x 428/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 428/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. U. d.d. iz U., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva B., D. i p. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske kao pravne sljednice Hrvatskog fonda za privatizaciju iz Z., zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli i tuženika-protutužitelja Grada Umaga, zastupanog po punomoćnici N. B., odvjetnici u U., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o revizijama tužitelja-protutuženika i drugotuženika-protutužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-70/05-2 od 29. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie (danas Općinski sud u Puli-Pola – Stalna služba u Bujama-Buie) broj P-251/02-59 od 11. listopada 2004., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se revizije tužitelja-protutuženika i drugotuženika-protutužitelja kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) kojim je tražio utvrđenje da su nekretnine upisane u z.k.ul. br. 400 k.o. U., a pobliže navedene pod toč. I.1. izreke prvostupanjske presude, vlasništvo tužitelja, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja da se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda provedba otpisa zemljišnoknjižnih čestica navedenih u toč. I.1. prvostupanjske presude u novi zemljišnoknjižni uložak koji će se u tu svrhu formirati uz upis prava vlasništva na istima tužitelja. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da prvotuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 37.010,00 kn. U toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev drugotuženika-protutužitelja (dalje: drugotuženik) kojim je drugotuženik tražio utvrđenje da je stekao pravo vlasništva nekretnina pobliže navedenih u izreci prvostupanjske presude pod toč. III., a odbijen je i zahtjev drugotuženika da se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu upis prava vlasništva na tim nekretninama za korist drugotuženika. U toč. IV. izreke prvostupanjske presude određeno je da tužitelj i drugotuženik snose svaki svoje troškove, dok je prvostupanjskim rješenjem u toč. I. izreke odbijen prigovor apsolutne nenadležnosti, a u toč. II. odbijen je prijedlog za prekid postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i drugotuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti, a drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba prvotuženika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, a ujedno je odbijen zahtjev prvotuženika za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se ukinu nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba drugotuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen protutužbeni zahtjev, reviziju je izjavio drugotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na način da usvoji protutužbeni zahtjev drugotuženika, a podredno da ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Prvotuženik nije dostavio odgovor na revizije.

 

Revizije tužitelja i drugotuženika nisu osnovane.

 

U smislu odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnina iz z.k.ul.br. 400 k.o. Umag, a predmet spora je i zahtjev tužitelja za uknjižbu tih nekretnina kao vlasništvo tužitelja. Predmet spora po protutužbenom zahtjevu je također zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama iz k.o. U. te zahtjev za upis prava vlasništva na tim nekretninama na drugotuženika.

 

Tužitelj u reviziji iznosi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te navodi da se obje nižestupanjske presude ne mogu ispitati jer izreke tih presuda proturječe izvedenim dokazima i u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su izneseni da su proturječni utvrđenom činjeničnom stanju u postupku, a posebno glede pitanja tehnološke cjeline i primjene čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00 – dalje: ZP), a isto tako da nižestupanjske presude uopće ne utvrđuju kome bi pripadalo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Suprotno takvim navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obje nižestupanjske presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može zaključiti na temelju čega i u odnosu na koje razloge nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Također nema proturječnosti između stanja spisa i obrazloženja nižestupanjskih odluka te ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. koji ističe tužitelj.

 

Drugotuženik također u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali nigdje u reviziji ne navodi u čemu bi se sastojale eventualno počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na koji način bi takve bitne povrede odredaba parničnog postupka počinili nižestupanjski sudovi. Slijedom navedenog, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka drugotuženika se ne može valjano ispitati, slijedom čega nije osnovan.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj kao pravni sljednik ranijeg društvenog poduzeća I. s.p.o. U. na temelju provedene pretvorbe u posjedu nekretnina koje čine turističko naselje S. M., a koje nekretnine čine jednu izdvojenu cjelinu,

 

- da je pravni prednik tužitelja donio odluku o pretvorbi 19. lipnja 1992., a Hrvatski fond za privatizaciju (dalje: HFP) je dao suglasnost na provedbu pretvorbe 22. listopada 1993. te je dana 31. siječnja 1996. HFP donio rješenje u kojem je iskazano koje od nekretnina su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravnog prednika tužitelja, odnosno koji dijelovi nekretnina su procijenjeni s napomenom zašto ostali dio nekretnina nije procijenjen u vrijednost društvenog kapitala obzirom da se radi o pomorskom dobru, poljoprivrednom zemljištu, šumama i sl.,

 

- da su u procjenu društvenog kapitala uneseni dijelovi nekretnina u točno određenim površinama te objekti koji su označeni u navedenom rješenju HFP,

 

- da je elaboratom o procjeni nekretnina – dopuna dokumentacije pravni prednik tužitelja jasno razgraničio površine nekretnina na kojima je imao pravo korištenja, pa tako i u turističkom naselju S. M. i to na građevinske parcele (objekt s pripadajućim zemljištem), pomorsko dobro, poljoprivredno zemljište, šume i pašnjaci, neplodno (ceste i putevi),

 

- da usporedbom rješenja o iskazu nekretnina i dopune dokumentacije za elaborat o procjeni nekretnina proizlazi da je upravo pravnom predniku tužitelja u vrijednost društvenog kapitala procijenjena građevinska parcela s objektom i pripadajućim zemljištem, odnosno srazmjerni dio površine svake pojedinačne nekretnine te je nakon dostave dopune elaborata gdje je točno razgraničena površina svake pojedinačne nekretnine na opisani način doneseno rješenje o davanju suglasnosti društvenom poduzeću I. s.p.o. na provedbu pretvorbe,

 

- da je pravni prednik tužitelja dobio suglasnost na pretvorbu tek nakon što je ispravljen elaborat i takav elaborat je prihvaćen na opisani način,

 

- da je HFP dao suglasnost na provedbu predložene parcelacije prema prijavnom listu Ureda za katastar u B.-B., i suglasnost za upis prava vlasništva na novoformiranim zemljišnoknjižnim česticama, i to prema površinama pojedine nekretnine,

 

- da je površina navedenih nekretnina procijenjena u postupku pretvorbe temeljem rješenja o suglasnosti na pretvorbu i rješenja o iskazu nekretnina te je zemljišnoknjižni sud proveo prijavni list i tužitelj se upisao kao vlasnik na novoformiranim nekretninama, a koje odgovaraju po površini dijelu nekretnina koje su iskazane u vrijednost procijenjenog društvenog kapitala,

 

- da se u naravi većinom radi o nekretninama na kojoj su zgrade s pripadajućim zemljištem, a da sukladno s nalazom građevinskog vještaka i s obzirom na definiciju apartmanskog naselja te sve što apartmansko naselje mora sadržavati, sama činjenica što danas utužene nekretnine nisu u vlasništvu tužitelja ne utječe na njegovo gospodarsko poslovanje i uredno obavljanje djelatnosti u vezi turističkog naselja S. M.,

 

- da je zaključkom HFP od 22. listopada 1998. dopuštena obnova postupka, a kojim je određeno da će u obnovljenom postupku HFP utvrditi opseg nekretnina koje nisu uključene u procjenu društvenog kapitala prilikom pretvorbe I. d.d. U., a sukladno odredbi čl. 47. ZP,

 

- da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu prije nego što je završen postupak obnove temeljem čl. 47. ZP.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja i protutužbeni zahtjev drugotuženika iz razloga što je tužitelj temeljem provedene pretvorbe postao vlasnik onog dijela nekretnina koje su unesene u pretvorbu društvenog vlasništva i za koje je HFP kao nadležno tijelo dao suglasnost, a u odnosu na preostale nekretnine koje su ovdje predmet spora tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na nekretninama koje nisu unesene u vrijednost društvenog kapitala i u odnosu na koju imovinu nije izvršena procjena, a također se tužitelj ne može pozivati na čl. 47. ZP jer se radi o upravnom postupku u kojem se utvrđuje da li određene nekretnine čine tehnološku cjelinu te u konkretnoj pravnoj stvari takav postupak obnove nije proveden niti je doneseno rješenje kojim bi se daljnje nekretnine koje su predmet spora uključile u procjenu društvenog kapitala i nad kojima bi se provela pretvorba. Također nižestupanjski sudovi smatraju da nema mogućnosti primjene stjecanja ex lege prava vlasništva na spornim nekretninama od strane tužitelja primjenom pravila o jedinstvu nekretnina, jer to upravo isključuje odredba čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP). U odnosu na protutužbeni zahtjev drugotuženika nižestupanjski sudovi također zaključuju da tužbeni zahtjev drugotuženika nije osnovan iz razloga što drugotuženik na nekretninama u odnosu na koje traži utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu tog prava na svoje ime nije bio nositelj prava korištenja na dan stupanja na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99, 51/00 i 105/00 – dalje: ZLSU) te nema mjesta primjeni čl. 67. ZLSU.

 

Tužitelj u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ističe da su nekretnine u odnosu na koje traži utvrđenje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige temeljem čl. 12. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO) pravno sjedinjene i da također temeljem čl. 367. ZVDSP u vezi čl. 129. i čl. 130. ZVDSP je došlo do stjecanja prava vlasništva ex lege tužitelja na spornim nekretninama. Nadalje tužitelj u reviziji ističe da su sudovi trebali primijeniti i odredbu čl. 47. ZP i izvršiti procjenu da li predmetne nekretnine čine tehnološku cjelinu sa procijenjenim nekretninama i da treba uzeti u obzir da se u konkretnom slučaju radi o jednoj jedinstvenoj cjelini apartmanskog naselja.

 

Drugotuženik u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava navodi da u odnosu na nekretnine za koje drugotuženik traži utvrđenje prava vlasništva se radi o nekretninama na kojima je drugotuženik imao pravo korištenja i koje su temeljem čl. 67. ZLUS temeljem zakona postale vlasništvo drugotuženika. Drugotuženik se također poziva na odredbu čl. 12. ZOVO o stjecanju prava vlasništva temeljem jedinstva nekretnine te ukupno smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Nisu osnovani revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava tužitelja i drugotuženika.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužbeni i protutužbeni zahtjev nisu osnovani iz razloga što niti je tužitelj mogao steći vlasništvo na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva, a isto tako niti drugotuženik na nekretninama koje su predmet protutužbenog zahtjeva. Naime, u postupku je utvrđeno da nekretnine u odnosu na koje tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige tog prava vlasništva na svoje ime nisu procijenjene u masi društvenog kapitala kod pretvorbe. Kraj takvog stanja stvari tužitelj ne može temeljem odredbe čl. 390.a ZVDSP steći pravo vlasništva na nekretninama čija vrijednost nije procijenjena u društveni kapital i u odnosu na koje po nadležnom tijelu te nekretnine nisu iskazane u kapitalu društva. Neprihvatljivo je pravno stajalište tužitelja da je tužitelj ex lege temeljem odredbe čl. 12. ZOVO ili čl. 367. i čl. 129. i čl. 130. ZVDSP stekao vlasništvo predmetnih nekretnina i da načelo jedinstva nekretnina nije isključeno odredbom čl. 390.a ZVDSP. Potpuno je neprihvatljivo da bi pravni sljednik društvenog poduzeća mogao steći nekretnine u odnosu na koje nije bila provedena pretvorba i koje nisu procijenjene u masi društvenog kapitala kod pretvorbe. Takav zaključak ne mijenja niti odredba čl. 47. ZP koja određuje da dionice, udjeli, stvari i prava koja nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi se prenose HFP, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu. Odredbu čl. 47. ZP treba tumačiti na način da parnični sud nije ovlašten procjenjivati da li postoje razlozi za obnovu postupka i da li konkretne nekretnine utječu na postojeću tehnološku cjelinu jer je to stvar upravnog postupka koji je provodi HFP. U ovoj pravnoj stvari postupak obnove kod HFP nije dovršen niti je doneseno rješenje kojim se dozvoljava obnova postupka, slijedom čega se tužitelj ne može valjano pozivati na to da sporne nekretnine čine tehnološku cjelinu. Također svi ostali navodi i pravna stajališta navedena u reviziji tužitelja nisu osnovana iz prvo navedenog razloga da predmetne nekretnine za koje tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva nisu procijenjene u masi društvenog kapitala kod pretvorbe prednika tužitelja. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev drugotuženika u postupku je utvrđeno da drugotuženik na nekretninama u odnosu na koje traži utvrđenje prava vlasništva nije bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja na dan stupanja na snagu ZLSU, slijedom čega se drugotuženik ne može pozivati na stjecanje ex lege predmetnih nekretnina temeljem čl. 67. i čl. 87. citiranog Zakona. Kod toga treba napomenuti da je na tim nekretninama bilo upisano pravo korištenja u korist pravnog prednika tužitelja. Stoga su i u odnosu na protutužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Obzirom na sve navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti revizije tužitelja i drugotuženika kao neosnovane i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.