- 1 -              Revt 272/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 272/2013-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća,  Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V. d.o.o., Lj., Republika Slovenija, koga zastupaju punomoćnici Z. V., S. J., V. Š., H. V., dr. G. S., I. J. L. i Z. J., odvjetnici u Odvjetničkom javnom trgovačkom društvu u R., protiv tuženika A. d.o.o., R., koga zastupa punomoćnica Ž. S. F., odvjetnica u R. i tuženika G. P. u stečaju R., koga zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u R., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika A. d.o.o. R. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7162/09-4 od 12. prosinca 2012., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, br. IIP-1747/07-41 od 15. rujna 2009. u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika A. d.o.o. i ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7162/09-4 od 12. prosinca 2012. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci br. IIP-1747/07-41 od 15. rujna 2009. pod toč. I izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O trošku postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci upisana kao posebni dio zgrade sagrađene na k.č.br. 1182/22 – poslovni prostor na I katu zgrade koji se sastoji od hodnika, šest uredskih prostorija (kancelarija) sa sanitarijama, ukupne površine 274,46 m2, a koji dio nekretnine iznosi 620/10000 dijela u odnosu na ukupnu površinu nekretnina, koji posebni dio je upisan u poduložak 70 z.k.ul.br. 5079 k.o. R., što je prvotuženik A. d.o.o, dužan priznati i izdati valjanu tabularnu izjavu podobnu za prijenos vlasništva s tvrtke prvotuženika na tvrtku tužitelja jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženicima da tužitelju naknade parnični postupak od 48.870,00 kn (toč. II izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženike A. d.o.o. R. i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I izreke. Rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II izreke i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik A. d.o.o. R. na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 dalje: ZPP) sukladno čl. 12. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 139/10, 154/11 i 70/12) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revident je u reviziji postavio sljedeća pitanja:

 

1. Da li osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis, mogu stjecati vlasništvo nekretnine bez dokaza da su pretvorbom  postale njezin vlasnik?

 

2. Je li zahtjev za izdavanje tabularne isprave radi upisa prava vlasništva, čiji je osnov stjecanja pravni posao, stvarnopravni ili obveznopravni zahtjev?

 

3. Je li dopušten tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje činjenice (utvrđuje se da je tužitelj vlasnik), što je u suprotnosti s člankom 187. Zakona o parničnom postupku?

 

Kao razloge za navedena pitanja revident se poziva na odluke ovog suda Rev-1370/2008, Rev-1944/2001, Rev-1510/89, odluku Županijskog suda u Zadru br. Gž-1501/08, Županijskog suda u Koprivnici Gž-1312/06, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3831/08, Pž-7162/09 od 12.12.2012., Pž-7510/03 od 24.5.2005.).

 

Revizijski sud nalazi da su pitanja koja su naznačena pod točkama 1. i 2. važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tih pitanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik nekretnine opisane u izreci prvostupanjske presude uz nalog tuženik A. d.o.o., da mu izda valjanu tabularnu izjavu podobnu za prijenos vlasništva.

 

Navedeni zahtjev nižestupanjski sudovi prihvaćaju uz obrazloženje da je pravni prednik G. P. s pravnom osobom V. A. izvoz-uvoz iz Lj., sklopio 20. travnja 1972. ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, pri čemu se kupac nikad nije uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik, već je u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisan tuženik A. d.o.o., ali da je unatoč tome navedeni kupac postao vlasnik nekretnine, odnosno nositelj prava korištenja. Sudovi ističu da je to zato što se na ugovor iz 1972. primjenjuju pravila Općeg građanskog zakonika sukladno odredbi čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list“ FNRJ br. 86/46) i to stoga što se vlasništvo moglo steći na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige kao je ugovor izvršen. Budući da se tuženik A. d.o.o., u zemljišne knjige upisao na temelju dodatka ugovoru iz 1972. (dodatak je sklopljen 2.12.1996.), koji je sklopio s tuženikom G. P. a da je taj dodatak ništav jer je nekretnina već bila u vlasništvu A. izvoz-uvoz, to da je osnovan zahtjev za utvrđenje vlasništva kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

 

Osnovano revident postavlja pitanje mogućnosti stjecanja vlasništva nositelja prava na nekretninama u društvenom vlasništvu bez dokaza da su pretvorbom unesene u temeljni kapital društva. U tom smislu revident se poziva na odluku ovog suda Rev-1370/2008 od 2.3.2012., odluku Županijskog suda u Zadru Gž-1501/08 od 8.9.2010. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3831/2008 od 18.6.2008.

 

Naime, u odluci ovog suda Rev-1370/2008 od 2.3.2012., izraženo je pravno shvaćanje da bez provođenja postupka pretvorbe, odnosno procjene nekretnine (o čemu rješenje donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo ako su ispunjene pretpostavke iz čl. 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91, 26/91, 83/92, 18/93, 94/93, 1/94, 9/95, 42/95, 99/03) u vrijednost društvenog kapitala, ranije društveno poduzeće ne može postati vlasnik nekretnine.

 

U tom smislu čl. 5. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa (Uredba o objavi tog Ugovora "Narodne novine", broj 15/1999) propisano je da se odredbe čl. 6. do 11. Ugovora odnose na pravne osobe s društvenim kapitalom i na pravne osobe koje su imale društveni kapital i koje su dovršile postupak pretvorbe po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća ili Zakonu o lastininskem preoblikovanju podjetij („Uredni list RS“br. 55/92, 7/93,31/93 i 1/96) i Zakonu o zaključku lastninjenja in privatizaciji pravnih oseb vlasti Slovenske razvojne družbe („Uradni list RS“, broj 30/98). Čl. 10. st. 1. Ugovora propisano je da omjer svih uloženih sredstava u pravne osobe utvrde Hrvatski fond za privatizaciju i Slovenska razvojna družba, koji osnivaju grupu stručnjaka sastavljenu od jednakog broja članova.

 

Sukladno navedenom, u odluci Županijskog suda u Zadru, br. Gž-1501/08 od 8. rujna 2010., je izraženo pravno shvaćanje da činjenicu je li tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine treba cijeniti kroz sadržaj odredbe čl. 5. Uredbe o objavi Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa.

 

Zbog toga pobijana odluka nije podudarna pravnom shvaćanju revizijskog suda glede pitanja izraženog u prije naznačenoj revizijskoj odluci (Rev-769/2002), ali ni pravnom shvaćanju izraženom u brojnim revizijskim odlukama o materijalnopravnim pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću primjenom pravnog pravila iz paragrafa 1477. bivšeg OGZ-a (tako u Gzz- 55/79 i Rev-811/1996, itd.).

 

Budući da u ovom postupku nižestupanjski sudovi nisu postupili sukladno navedenom pravnom shvaćanju, proizlazi da pobijane odluke nisu podudarne pravnom shvaćanju revizijskog suda glede prvog pitanja.

 

Revident osnovano postavlja i drugo pitanje budući da se on s tužiteljem u odnosu na predmetnu nekretninu ne nalazi u nikakvom obveznopravnom odnosu, a što je vidljivo i iz činjenice da tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine. Obzirom da tužitelj i tuženik nisu bili u obveznopravnom odnosu to tužitelj ne može ni tražiti od tuženika izdavanje tabularne isprave.

 

U tom smislu revident se poziva na odluka ovog suda Rev-1944/2001 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je zahtjev za izdavanje tabularne isprave obveznopravni zahtjev za ispunjenje ugovora a ne vlasnički zahtjev.

 

Kako su nižestupanjski sudovi prihvatili zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave premda između tužitelja i tuženika nije bio sklopljen nikakav ugovor u tom smislu, tako su postupili suprotno  pravnom shvaćanju revizijskog suda glede tog pitanja.

 

Stoga je reviziju glede pitanja naznačenih pod točkama 1. i 2. valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

U smislu čl. 392. st. 3. ZPP-a pitanje pod brojem 3. nije pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana jer je pravno shvaćanje u pobijanoj odluci nije suprotno shvaćanju revizijskog suda (primjerice Vs, Gž-74/82 od 28.10.1982.) pa je stoga glede tog pitanja reviziju valjalo odbaciti.

 

Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka odluči konačnom odlukom.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.