- 1 -              Rev 729/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 729/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. U. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u S., protiv tuženice B. R. iz G. P., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-687/13 od 11. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-4776/10 od 30. rujna 2013., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-687/13 od 11. lipnja 2015. se odbija kao neosnovana.

 

i

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice protiv rješenja o privremenoj mjeri Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-687/13 od 11. lipnja 2015. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gžo-687/13 od 11. lipnja 2015. odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-4776/10 od 30. rujna 2013. kojom je suđeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, a koji glasi:

 

„Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 240.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. ožujka 2008. godine pa do konačne isplate.“

 

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tuženici na ime troškova parničnog postupka ukupan iznos od 36.875,00 kuna.“

 

Rješenjem je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen prijedlog za osiguranje navedene novčane tražbine privremenom mjerom zabrane tuženici otuđiti poslovne udjele trgovačkog društva kako je pobliže navedeno u prvostupanjskom rješenju.

 

Tako je suđeno u sporu iz ugovora o prodaji poslovnog udjela u trgovačkom društvu A. G. d.o.o., koji čini 3% temeljnog kapitala tog društva, a predmet spora je isplata kupovne cijene iz tog ugovora u iznosu od 240.000,00 kuna.

 

Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i rješenje o privremenoj mjeri, te prihvati tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere, a tužiteljici dosudi parnične troškove.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija protiv presude je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj 70/19), samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i samo u granicama dopuštenih razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitan jer to nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji tužiteljice nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a koja prema toj odredbi postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora.

 

Neosnovano tužiteljica tvrdi da su navodi o odlučnim činjenicama proturječni zato što je u obrazloženju nižestupanjskih presuda navedeno da prodaja poslovnih udjela nije moguća bez postojanja pisanog ugovora o prodaji poslovnih udjela, a da je s druge strane navedeno kako je tuženica platila tužiteljici iznos od 240.000,00 kuna, navodeći kao svrhu uplate navela isplatu cijene 3% poslovnog udjela društva A. G. d.o.o.

 

Radi se o navodima koji se odnose na različite pojmove.

 

Drugostupanjski sud je doista iznio svoje shvaćanje o tome da je za prodaju poslovnih udjela potreban valjani ugovor o prodaji, iz čega slijedi shvaćanje da predmetni ugovor nije valjan zbog nedostatka propisanog oblika. To shvaćanje je izneseno u okviru navoda o odlučnim činjenicama, i nije u suprotnosti sa navodom o sadržaju uplatnice glede svrhe uplate iznosa od 240.000,00 kuna.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pretežito se odnosi na osporavanje činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile osnivanju trgovačkog društva A. G. d.o.o., pravnu prirodu obveznih odnosa između parničnih stranaka nastalih u vezi s osnivanjem tog društva i činjenična utvrđenja u odnosu na sadržaj obveze tuženice iz tog odnosa.

 

Radi se o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Prema shvaćanju tužiteljice sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nadalje, eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora, na koji je ukazano revizijom, sam po sebi, sve i kada postoji, ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se opisno ukazuje revizijom.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U revizijskom stupnju postupka je sporna pravna kvalifikacija tužbenog zahtjeva, postojanje obveznog odnosa između tužiteljice i tuženice, te osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu 240.000,00 kuna kao protuvrijednost (cijenu) 3% temeljnog kapitala trgovačkog društva A. G. d.o.o.

 

S tim u vezi je sporno treba li u rješenju spora primijeniti odredbe materijalnog prava kojima su uređena pravila za ortakluk ili odredbe čl. 412. i dalje Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine broj 111/93, 34/99, 52/00 – Odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11 – Kazneni zakon, 152/11(pročišćeni tekst), 111/12, 68/13 i 110/15, dalje: ZTD) u vezi s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine broj 91/96, 68/98137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZV).

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da je prema podacima iz sudskog registar Trgovačkog suda u Splitu trgovačko društvo A. G. d.o.o. S. osnovano na temelju ugovora o osnivanju od 3. listopada 2006. godine, a osnivači/članovi društva su L. K., D. L., R. U. i B. R., svi iz S.,

 

-da je ranijim Ugovorom o osnivanju od 19. prosinca 2002. osnovana ustanova A. D. za starije i nemoćne javna ustanova K. S., čiji su osnivači bili L. K. i D. L. po 40% udjela i R. U. 20% udjela,

 

-da su osnivači/članovi A. D.-a svoje poslovne udjele djelomično prenijeli na trgovačko društvo A. G. d.o.o., tako da su prema posljednjoj izmjeni Odluke o osnivanju od 15. ožujka 2009. članovi A. D. samo L. K. i A. G. d.o.o.,

 

-da je B. R. osnivač i jedini član L. R. S. u S..

 

U odnosu na tvrdnje tužiteljice da je na tuženicu naplatno prenijela dio svog poslovnog udjela u društvu A. G. d.o.o. prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da prema podacima iz sudskog registar nije moguće utvrditi omjer osnivačkih udjela osnivača tog društva i eventualne promjene udjela,

 

-da ni tužiteljica nije sudu dostavila Ugovor o osnivanju društva A. G. d.o.o. radi utvrđenja nominalne vrijednosti pojedinog osnivačkog udjela i omjera osnivačkih udjela osnivača društva, niti dokaz o izmjeni osnivačkog ugovor te dokaz o postojanju pisanog ugovora o prodaji poslovnih udjela pojedinih članova društva kupcu B. R., ovjeren po javnom bilježniku, kao ni knjiga poslovnih udjela.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je između tužiteljice i tuženice sklopljen usmeni ugovor o prodaji dijela poslovnog udjela tužiteljice u društvu A. G. d.o.o. i to 3% poslovnog udjela, po cijeni od 240.000,00 kuna s rokom plaćanja do konca 2008.

 

Međutim, prema shvaćanju prvostupanjskog suda takav ugovor jer ništav jer nije sačinjen u odgovarajućem obliku propisanim odredbom čl. 412. st. 3. ZTD, prema kojoj je za prijenos poslovnog udjela potreban ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveze da će se prenijeti poslovni udio.

 

Polazeći od shvaćanja da je sklopljeni usmeni ugovor ništav, slijedi da su ugovorne strane dužne vratiti ono što su po osnovi tog ugovora primile, sve u skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine broj 35/05., 41/08., dalje ZOO).

 

U vezi s ispunjenjem obveze iz (ništavog) usmenog ugovora o prodaji dijela poslovnog udjela, a vezano uz obvezu vraćanja onog što su ugovorne strane dale, prvostupanjski sud je utvrdio:

 

-da je L. R. S. u S., čiji je jedini osnivač tuženica, dana 6. veljače 2008. prihvatila zamolbu tužiteljice i na račun tužiteljice uplatila po osnovi pozajmice iznos od 570.000,00 kuna, s rokom vraćanja 2009.,

 

-da je tužiteljica na prijevaru za sebe zadržala navedeni iznos, a tvrdila je da je iznos od 270.000,00 kuna zadržala po osnovi tražbine iz ugovora o prodaji dijela poslovnog udjela,

 

-da je tužiteljica proglašena krivom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj K-616/10 od 25. studenog 2010. za kazneno djelo prijevare počinjeno time što je zatražila i dobila od ovdje tuženice pozajmicu u iznosu od 570.000,00 kuna, a taj iznos nije vratila, niti ga je imala namjeru vratiti.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da usmeni ugovor o prodaji poslovnog udjela nije valjan, da na temelju takvog ugovora za tuženicu nije nastala obveza plaćanja cijene, pa je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu kao neosnovan.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjske presude, te je umjesto posebnog obrazloženja uputio na obrazloženje prvostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 375. st. 1. ZPP.

 

U obrazloženju drugostupanjske presude je posebno navedeno da je o tužbenom zahtjevu odlučeno imajući na umu sadržaj tužbe, odnosno činjenične tvrdnje tužiteljice koja je u tužbi navela da je sklopila s tuženicom ugovor o prodaji dijela poslovnog udjela i iz tog ugovora potražuje kupovnu cijenu. Tužiteljica nije temeljila svoj tužbeni zahtjev na činjeničnoj tvrdnji o postojanju valjanog usmenog ugovora o ortaštvu koji je navodno prethodio osnivanju društva A. G. d.o.o., niti je predmet ovoga spora isplata iznosa od 240.000,00 kuna po osnovi ortačkog ugovora, kako je tužiteljica tvrdila u žalbi.

 

Tužiteljica je u reviziji osporila pravilnu primjenu materijalnog prava time što je ponovila tvrdnju iz žalbe da su nižestupanjski sudovi pogrešno pravno kvalificirali spor kao spor iz ugovora o prodaji poslovnih udjela, te u reviziji tvrdi:

 

- da se radi o sporu radi ispunjenja obveze tuženice iz ortačkog ugovora o prodaji udjela kroz prijenos osnivačkih prava koja je tužiteljica imala na pravnoj osobi A. D. za starije nemoćne osobe,

 

-da su ortačkim ugovorom uređena prava i obveze u vezi s osnivanjem novog trgovačkog društva A. G. d.o.o. u kojemu su osnivači tri osobe - osnivači A. D. i M. R. kao čertvrti član društva, odnosno da je u raniji poslovni odnos osnivača uzstanove ušla i tuženica koja nije bila član A. D.,

 

- da je vrijednost ortačkog ugovora iznosila 8.000.000,00 kuna, a stupanjem u ortaštvo je nastala obveza tuženice isplatiti ortacima odgovarajući iznos radi zajedničkog osnivanja novog društva, A. G. d.o.o.

 

Tužiteljica tvrdi da se radi o valjanom usmenom ortačkom ugovoru za čiju valjanost nije propisana pisana forma, pa da je tuženica u obvezi isplatiti tužiteljici iznos koji odgovara vrijednosti prenesenih (3%) prava tužiteljice u ortačkoj zajednici na tuženicu.

 

Suprotno tvrdnji iznesenoj u žalbi i ponovljenoj u reviziji, tužiteljica nije temeljila tužbeni zahtjev na činjeničnoj tvrdnji o postojanju ortačkog ugovora. U tužbi je navedeno kako je postignut dogovor između L. K., D. L. i R. U. o osnivanju trgovačkog društva A. G. d.o.o. S. a vlasničkim udjelima R. U. od 20% te L. K. i D. L. po 40%, i ukupnom vrijednošću kapitala od 1.200.000,00 kuna, te tvrdnji da je tuženica naknadno stupila u navedeno društvo kupovinom 15% poslovnih udjela, tako da je od tužiteljice kupila razmjerni dio od 3% poslovnog udjela.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a time što tužba treba sadržavati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja te i činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev…(čl. 186. st. 1. ZPP). Pri tome je sud vezan ne samo granicama tužbenog zahtjeva nego i činjeničnim tvrdnjama na kojima se temelji tužbeni zahtjev.

 

S druge strane sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

 

Stoga nije odlučno kako je tužiteljica tužbom pravno kvalificirala spor, ali je sud bio vezan njezinim tvrdnjama da je sklopila usmeni ugovor kojim prodaje dio svog poslovnog udjela tuženici, pa nema sumnje o tome da se tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o prodaji dijela poslovnog udjela u društvu s ograničenom odgovornošću, i u tom pravcu su nižestupanjski sudovi pravilno odredili koji je propis mjerodavan za rješenje spora.

 

Također valja navesti da Vrhovni sud odluku o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava donosi na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

U ovom slučaju je odlučno utvrđenje da su trgovačko društvo A. G. d.o.o. S. osnovala četiri osnivača, L. K. , D. L., R. U. i B. R. uplatom temeljnog kapitala u nominalnom iznosu od 20.000,00 kuna. Tuženica je, dakle, bila osnivač društva, s time što sud nije utvrdio omjer poslovnih udjela članova društva, jer u odnosu na tu okolnost tužiteljica nije predložila dokaze.

 

U odnosu na utvrđenje da je između tužiteljice i tuženice sklopljen usmeni ugovor o prodaji dijela slovnog udjela koji čini 3% temeljnog kapitala, ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je takav ugovor bez pravnog učinka.

 

Odredbom čl. 412. st. 3. ZTD propisano je da je za prijenos poslovnog udjela potreban ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveze da će se prenijeti poslovni udjel, s tim da za prijenos poslovnog udjela nije potrebna promjena društvenog ugovora.

 

Kako je u konkretnom slučaju ugovor o prijenosu poslovnog udjela sačinjen usmeno, taj ugovor nema pravni učinak u smislu odredbe čl. 290. st. 1. ZOO, a posljedice su izjednačene s posljedicama ništetnog ugovora. To znači da za stranke iz takvog ugovora nisu nastale nikakve obveze, pa ni obveza isplate cijene. Svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

Zbog iznijetih razloga pravilno je pravno shvaćanje na koje u se temelji pobijana presuda prema kojemu tužiteljica nije dokazala postojanje valjane pravne osnove za tražbinu u iznosu od 240.000,00 kuna.

 

Ovaj sud nije ispitivao je li tužbeni zahtjev eventualno osnovan na temelju ugovora o ortaštvu ili kojeg drugog neimenovanog složenog ugovora. Ovo stoga što tužbeni zahtjev nije utemeljen na činjeničnim tvrdnjama tužiteljice o postojanju takvog ugovora, iako se iz stanja spisa i činjeničnih utvrđenja može zaključiti da je između članova trgovačkog društva A. G. d.o.o. (L. K. , D. L., R. U. i B. R.) postojao složeni poslovni koji je trajao kroz više godina i koji je vezan ne samo uz osnivanje A. G. d.o.o., nego i uz osnivanje i poslovanje društva A. D., zalaganje nekretnina L. R. S. za potrebe ishođenja kredita ustanove A. D., davanja pozajmice L. R. (ili B. R.) R. U., besplatnog prijenosa osnivačkih prava ustanove A. D. s fizičkih osoba na društvo A. G. d.o.o. i dr. Međutim to nije dovoljno za zaključak da iz tog odnosa postoji obveza tuženice prema tužiteljici u iznosu navedenom u tužbi i to baš po osnovi cijene za poslovne udjele.

 

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primijenjenom materijalnog prava presudom donesenom u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje je ukazano revizijom tužiteljice.

 

S obzirom na iznijeto valjao je reviziju protiv presude odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Revizija protiv drugostupanjskog rješenja o privremenoj mjeri je nedopuštena.

 

Pobijanim rješenjem je odbijen prijedlog tužiteljice za osiguranje novčane tražbine u iznosu od 240.000,00 kuna privremenom mjerom zabrane otuđenja i opterećenja poslovnih udjela koje tuženica ima u trgovačkom društvu A. G. d.o.o.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine broj 57/96., 29/99., 42/00.,173/03., 194/03. i 151/04, 88/05, 67/08, dalje OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP, koju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude (rješenja) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi i primjerice navedeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

Tužiteljica je u reviziji navela da pobija drugostupanjsko rješenje, ali nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, niti je izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga se radi o nedopuštenoj reviziji protiv rješenja koju je valjalo odbaciti po čl. 392.b. st. 2. ZPP u vezi s čl. 19. st. 1. OZ.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.

 

r