- 1 -              Revr 643/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 643/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz S., kojeg zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u S., protiv prvotuženika A. T. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnica T. Š. K., odvjetnica u Z. i drugotuženika C. osiguranje d.d., F. S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž R-576/17-3 od 13. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja P1-5948/10 od 22. prosinca 2016., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija se odbija, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Dužni su tuženici solidarno u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s naslova neimovinske štete iznos od 63.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 2.6.2009.g., pa do isplate po stopi od 14% godišnje te u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa sve do isplate.

 

II. Dužni su tuženici solidarno u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s naslova imovinske štete iznos od 1.800,00 kn (na ime troškova liječenja, uključujući i troškove prijevoza radi liječenja) sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 2.6.2009.g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje te u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa sve do isplate.

III. Dužni su tuženici solidarno isplaćivati tužitelju na ime imovinske štete i to rente na ime izgubljene zarade mjesečno po 3.497,00 kn bruto počevši od 1.4.2009.g. pa ubuduće sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni mjesečni iznos od 5-og u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, po stopi od 14% godišnje, te u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa sve do isplate, s tim da dospjele iznose ima platiti u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Dužni su tuženici solidarno u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak spora sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja po stopi od 12% godišnje, te u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa sve do isplate." kao neosnovan.

 

2. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku pod 1. na ime parničnog troška iznos od 15.000,00 kuna, a tuženiku pod 2. iznos od 2.500,00 kuna, sve u roku od 8 dana, dok se sa više zatraženim iznosom od 2.270,00 kuna ovo potraživanje tuženika pod 1. i u iznosu od 395,00 kuna ovo potraživanje tuženika pod 2. odbija kao neosnovano."

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, koncipirajući je kao tzv. izvanrednu reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže sudu preinačiti pobijane odluke, prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti te odluke i predmet vratiti sudu prvog stupanja na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revident je, dakle, podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 385. st. 2. ZPP-a, nastavno čemu je koncipirajući kao tzv. izvanrednu reviziju. Međutim, izvanredna se revizija, prema navedenoj odredbi može podnijeti samo u slučajevima nemogućnosti podnošenja (redovne) revizije po čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (tzv. redovnu reviziju) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

 

Obzirom da u ovom postupku vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (to već samo u pogledu potraživanja sa osnova rente u mjesečnom iznosu 3.497,00 kuna počam od 1. travnja 2009. - sukladno čl. 36. ZPP-a), u ovom je predmetu dopuštena redovna revizija, u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a, pa je ovaj sud reviziju i razmatrao kao takvu.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Navodeći da reviziju pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, revident se jedino izričito i određeno poziva (pa je ovaj sud, sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a, mogao jedino taj revizijski navod postupovnopravne naravi uzeti u obzir) na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a. No, prema čl. 8. ZPP-a, pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a ZPP-a, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova u tom smislu nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete od prvotuženika kao poslodavca i drugotuženika kao osiguratelja, u iznosu 63.000,00 kuna, imovinske štete u iznosu 1.800,00 kuna, sve zbog posljedica ozljede na radu koju je tužitelj, tada zaposlenik prvotuženika zadobio 4. lipnja 2008., a nastalih zbog pogoršanja zdravstvenog stanja koje se tužitelju pogoršalo po sklapanju izvansudske nagodbe između tužitelja i prvotuženika (kojom su izmirene posljedice ozljede na radu poznate u vrijeme sklapanje te nagodbe, sklopljene 31. ožujka 2009.). Takvo pogoršanje se, prema navodima tužitelja, odražava kroz pojavu diplopije tj. dvoslika, ozljede slušnog živca, smetnje ravnoteže, oštećenje desnog ličnog živca, također povezano uz pojavu epilepsije. Također, a u svezi prethodnog, predmet tužbenog zahtjeva je i naknada mjesečne novčane rente u visini 3.497,00 kuna počam od 1. travnja 2009., zbog odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu, što je, prema navodima tužitelja, u svezi s opisanim štetnim događajem.

 

Činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, bitna za revizijsku fazu postupka su:

-              da je 4. lipnja 2008. tužitelj u prostorijama prvotuženika, tada njegovog poslodavca, doživio ozljedu na radu,

-              da je prvotuženik sa drugotuženikom kao osigurateljem imao zaključenu policu osiguranja od djelatnosti,

-              da je tužitelj sa drugotuženikom, kao osigurateljem, zaključio nagodbu 31. ožujka 2009. temeljem koje je tužitelju isplaćeno 16.968,00 kn (naknada štete po štetnom događaju uz utvrđeni 10% suodgovornosti na strani tužitelja, uvećano za odvjetničke troškove),

-              da je tužitelju rješenjima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja, djelomično i zbog ozljede na radu,

-              da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 15. veljače 2010. Klasa: UP/I-141-02/09-01 URBROJ: 341-18-05/3-09-41956 tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu i to zbog 50% bolesti, te 50% zbog ozljede izvan rada, a zbog nastanka profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 19. studenog 2009.,

-              da je nalazom i mišljenjem sudskog vještaka neurologa dr. I. L., utvrđeno da kod tužitelja sa neurološkog aspekta nema pogoršanja zdravstvenog stanja u razdoblju nakon zaključenja sudske nagodbe, uz prethodna utvrđenja da se tužitelj liječi pod dijagnozom epilepsije već od 2004. godine, a da je nalaz neurologa neposredno nakon pada tužitelja u predmetnoj radnoj nezgodi, bio uredan, odnosno da taj pad nije doveo do pogoršanja postojeće epilepsije,

-              da je nalazom i mišljenjem sudskog vještaka maksilofacijalnog kirurga dr. Nj. B. utvrđeno da nije nađena neposredna veza ožiljka kojeg tužitelj ima na gornjoj usnici sa predmetnom ozljedom na radu,

-              da vještak otorinolaringologije i plastične kirurgije glave i vrata nije utvrdio pogoršanje stanja tužitelja nakon doživljene nesreće na radu jer su nalazi otorinolarnigloga i audiloga od 24. studenog 2008. i 13. ožujka 2013. gotovo identični jer tužitelj ima i dalje nagluhost desnog uha kao i nekompenziranu parezu živca za ravnotežu,

-              da vještak oftalmolog dr. I. Ž. u svom nalazu i mišljenju zaključuje kako su dvoslike posljedice ozljeđivanja središnjeg živčanog sustava sa posljedicama na očima, koje se mogu javiti i nakon nekog vremena ako nema nikakve druge pridružene patologije ili ozljeđivanja, pa u tom slučaju i pod tom pretpostavkom vještak povezuje objektivizirane dvoslike sa opisanim nesretnim događajem,

-              da je sudski vještak sudske medicine dr. M. D. G. utvrdila nepostojanje uzročno posljedične veze između predmetne ozljede na radu te kasnije tužiteljeve simptomatologije i da je utvrdila da pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja u vremenu nakon zaključenja izvansudske nagodbe nije u svezi sa predmetnom ozljedom na radu, kao što je isključila postojanje uzročno posljedične veze predmetne ozljede sa pojavom dvoslika kod tužitelja

-              dakle, utvrđuje nižestupanjski sud, da je sudski vještak oftamolog utvrdio (samo) potencijalnu uzročno posljedičnu vezu (samo) pod pretpostavkom nepostojanja nikakvih drugih trauma, odnosno patoloških zbivanja, dok sudski vještak sudske medicine konstatira te traume koje je tužitelj imao nakon predmetne nezgode.

 

Slijedom navedenog nižestupanjski su sudovi - upravo zbog utvrđenja (u pogledu određenih ozljeda na koje se poziva tužitelj) nepostojanja pogoršanja zdravstvenog stanja u odnosu na vrijeme kada je sudska nagodba sklopljena, te (u pogledu nekih ozljeda na koje se poziva tužitelj) nepostojanja uzročno posljedične veze između štetnog događaja i promjena zdravstvenog stanja koje je sasvim sigurno nastupilo kod tužitelja po sklapanju predmetne nagodbe - odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

 

U pogledu navoda revidenta da je, obzirom da se radi o odgovornosti poslodavaca za naknadu štete nastale na radu i u svezi rada, tuženik, kao poslodavac trebao dokazati da je isključena mogućnost nastanka dvoslika kao posljedice ozljede na radu, za obrazložiti je da su činjenična utvrđena nižestupanjskih sudova upravo ta da u konkretnom slučaju takva uzročno posljedična veza ne postoji, dakle dokazana je uzročno posljedična nepovezanost između štetnog događaja i posljedica koje implicira tužitelj.

 

Obzirom da je gore navedenim rješenjem, kojim se tužitelju priznaje pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno da se ona određuje djelomično zbog bolesti, a djelomično zbog ozljede izvan rada, čime je nastala profesionalna nesposobnost za rad (dakle ne temelji se na postojanju ozljede na radu), utvrđenje nižestupanjskih sudova o nepostojanju gore spominjane uzročno posljedične veze nije u suprotnosti sa tim rješenjem.

 

Niti gore navedena rješenja donesena u upravnom postupku kojima se tužitelju određuje naknada zbog tjelesnog oštećenja nastalog kao posljedica ozljede na radu nemaju utjecaj na odluku u ovome sporu, obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da predmetne, konkretne posljedice nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa tom ozljedom na radu.

 

U pogledu navoda revidenta o konkurentnosti nalaza i mišljenja sudskih vještaka, onoga oftalmološke i onoga sudsko-medicinske specijalizacije (i onih ostalih struka angažiranih u konkretnom predmetu), za obrazložiti je da nižestupanjski sudovi u tom smislu, protivno implikacijama iz revizije, nisu nalaz i mišljenje vještaka sudsko-medicinske specijalizacije kvalificirali "nadvještačenjem" (tj. obnovom vještačenja u smislu čl. 261. st. 2. ZPP-a) niti su ocijenili, kako se također implicira navodima iz revizije, da bi nižestupanjski sudovi zauzeli pravno shvaćanje da je jedno vještačenje imalo "ekskluzivitet" pred drugim. Nižestupanjski su sudovi, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, prihvatili decidirano mišljenje sudsko-medicinskog vještaka koji je svoje mišljenje u pogledu uzročno posljedične veze obrazložio na način da je u potpunosti isključuje, sve nastavno na mišljenje vještaka oftalmološke struke koji, sa visokim stupnjem sigurnosti (dakle ne u potpunosti) povezuje dvoslike sa opisanim štetnim događajem, ali samo ako bi se ispunili određeni uvjeti (nepostojanje kasnijih trauma) koji uvjeti, kako dakle dalje utvrđuje sud (upravo vještačenjem po vještaku sudsko medicinske struke) u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni. Dakle, proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, vještačenja nisu međusobno suprotstavljena, nego komplementarna.

 

Osim toga, a u pogledu revizijskih navoda iz prethodnog odlomka, razvidno je i da je cilj tog prigovora osporavanje činjeničnog stanja utvrđenog po nižestupanjskim sudovima, međutim, revizijski sud nema ovlasti upuštati se u preispitivanje činjeničnog stanja utvrđenog po nižestupanjskim sudovima (arg. iz čl. 385. ZPP-a).

 

Također, u preostalom se dijelu revizija tužitelja iscrpljuje u osporavanju postojanja navedene uzročno posljedične veze, u problematiziranju načina utvrđenja tog bitnog elementa odgovornosti, te u prigovorima u pogledu metode koju su vještaci koristili prilikom definiranja ozljeda i posljedica tih ozljeda, čime se zapravo smjera na (dakle, u ovoj fazi postupka nedozvoljeno) osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, pa te revizijske razloge ovaj sud nije mogao uzeti u obzir.

 

Tako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.