- 1 -              Revd 479/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 479/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u O., protiv tuženice Z. banke d.d. iz Z., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva P. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika  za dopuštenje revizije  protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-514/2019-2 od 4. studenoga 2019., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4850/18-36 od 28. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2020.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

              Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-514/2019-2 od 4. studenoga 2019., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4850/18-36 od 28. veljače 2019.

 

              Postupajući sukladno odredbama čl. 385. st. 1. u vezi s odredbom čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

              U odnosu na navedeno pravno pitanje, valja ukazati da je Vrhovni sud Republike  Hrvatske  u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje u kojem navodi da "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05)."

 

U nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

 

              U navedenoj presudi zauzeto je i shvaćanje da u odnosu na presude Europskog suda na koje se pozivaju podnositelji revizije, pa i u ovom konkretnom slučaju, treba navesti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati, i to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

 

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj  78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

 

Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

 

S obzirom na naprijed navedeno, u navedenom sporu treba se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

 

Upravo u presudi Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba.

 

Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo.

 

Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa  od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

 

Tek kumulativna primjena sva  tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

 

Dakle, navedena presuda na koju se pozvao podnositelj revizije ne idu u prilog njegovom mišljenju o nastupanju zastare restitucijskog zahtjeva tužitelja.

 

U odnosu na presudu Švicarskog saveznog suda na koju se pozvao podnositelj revizije valja reći da ne postoji pravna vezanost hrvatskih sudova uz presude tog suda, dok u odnosu na ostale presude Europskog suda na koje se pozvao revident treba reći da u njima nije izraženo shvaćanje o subjektivnim učincima postupka vođenog po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u odnosu na individualne parnične postupke glede nastupanja prekida zastare.

 

Konačno, glede pozivanja na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema dosadašnjoj ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske  rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate.

 

Zbog svega izloženog, po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

S obzirom na naprijed navedeno, sud je ocijenio da je pitanje označeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu kao pretpostavku za dopuštenost revizije, jer pravno shvaćanje iz pobijane presude, a koja pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije pokušava dovesti u pitanje, ne odstupa od ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske  o tom pitanju, a niti nema potrebe takvu praksu preispitivati zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije.

 

Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s odredbom čl. 387. st. 5. ZPP i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.