- 1 -              Rev 1691/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1691/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća pravnoj stvari tužitelja J. B. iz B. D., OIB: …, sada u K. L., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-579/2014 od 2. ožujka 2016., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-661/2008 od 22. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2020.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-579/2014 od 2. ožujka 2016. odbija se kao neosnovana.

 

II.              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-579/2014 od 2. ožujka 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Trogiru presudom poslovni broj P-661/2008 od 22. svibnja 2014. pod točkom I. odbio je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina pobliže navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude pa da je tuženica dužna izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenim nekretninama na ime tužitelja za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženice u roku od 15 dana, dok je u protivnom, ovlašten tužitelj temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama na svoje ime, uz istodobni izbris tog prava sa imena tuženice Republike Hrvatske kao i da se naloži tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak.

 

Pod točkom II. odbio je i podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.000.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe po stopi pobliže opisanoj u točki II. izreke prvostupanjske presude i naknaditi mu parnični trošak.

 

Pod točkom III. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 33.750,00 kuna.

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj: Gžx-579/2014 od 2. ožujka 2016. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

 

Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj: Gžx-579/2014 od 2. ožujka 2016. ukinuo je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen podredni tužbeni zahtjev tužitelja (točka II. izreke) te je tužbu u tom dijelu odbacio.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložio je reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu kao i rješenje, a predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužitelja protiv presude nije dopuštena, a protiv rješenja nije osnovana.

 

U konkretnom predmetu tužitelj je postavio glavni tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da mu tuženica isplati iznos od 10.000.000,00 kuna.

 

Kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva. Vrijednost predmeta spora tih zahtjeva ne zbrajaju se, jer tužitelj ne traži da se prihvate svi postavljeni zahtjevi (tako i u Rev 2044/10 od 7. srpnja 2015., Rev-x 10/18 od 24. rujna 2019. i dr.).

 

Glavni tužbeni zahtjev je nenovčani zahtjev, za kojeg je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a to je iznos 101.000,00 kuna (čl. 40. st. 2. ZPP) pa je u odnosu na taj zahtjev dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019).

 

U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi na naknadu štete u iznosu od 10.000.000,00 kuna dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP te je revizija u tom dijelu razmatrana kao redovna revizija.

 

U odnosu na reviziju protiv presude

 

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Budući da se pitanja pod a) i b) odnose na podredni tužbeni zahtjev koji je ovaj sud razmatrao kao redovnu reviziju, ovaj sud ta pitanja neće niti navoditi.

 

Predmet spora glavnog tužbenog zahtjeva je utvrđenje prava vlasništva na određenim zemljišnim česticama.

 

Na temelju utvrđenja da tužitelj nije dokazao da je Vojna pošta u Beogradu broj 1089-30 bila ovlaštena za sklapanje pravnih poslova (s kojom je tužitelj sklopio ugovor o kupnji dva broda 23. listopada 1990.), da ugovor nije ovjeren kod nadležnog tijela, a da hipoteka (kao osiguranje za povrat novca tužitelju na ime plaćenih, a ne preuzetih brodova) nije upisana u zemljišne knjige, sudovi su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da hipoteka nije osnova za stjecanje prava vlasništva, već je to samo osiguranje, a uglavak po kojem se vjerovniku prepušta vlasništvo nije dopušten prema odredbi čl. 69. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92, i 77/92, dalje: ZOVO).

 

Revident je u odnosu na glavni tužbeni zahtjev postavio sljedeća pravna pitanja:

 

„c) Da li su sudovi, u obrazloženju sudske odluke kojom odlučuju o zahtjevu ili pravnom lijeku stranke, dužni osvrnuti se na bitne navode stranke na kojima ona temelji svoja traženja i zahtjev koja je iznijela pred sudove, te da li su dužni navesti da li navode i prijedloge stranke smatraju bitnima ili ih ne smatraju bitnima i iz kojih razloga (valjana primjena odredbe čl. 8., u svezi s čl. 338., st. 4, u svezi s čl. 354. st. 2. ZPP?

 

d) Da li su sudovi, ako smatraju da navod stranke i predloženi dokazi nisu važni za donošenje odluke i odbiju prijedlog ili pravni lijek stranke, dužni o tome navesti i razloge odbijanja u obrazloženju sudske odluke uzimajući u obzir navode i prijedloge stranke (valjana primjena odredbe čl. 8. u svezi s čl. 220. st. 4. u svezi s čl. 365. st. 2. ZPP)?

 

e) Da li su sudovi ovlašteni odbiti tužbeni zahtjev pozivajući se na pravila o teretu dokazivanja ukoliko nisu cijenili i izveli sve dokaze koje je tužitelj predložio i na koje se pozvao u provedenom postupku (valjana primjena odredbe čl. 221.a ZPP-a)?

 

f) Nastavno na ono pod a), b) i c) iduće postupovno pitanje jeste kvaliteta drugostupanjske i prvostupanjske odluke koje su se drugostupanjski i prvostupanjski sudovi ovlašteni/dužni držati u ocjeni navoda stranaka iznijetih u prethodnom postupku, ocjeni sadržaja spisa i isprava na kojima stranke temelje svoje zahtjeve, kao i načinu sudskog pravdanja slobodnog uvjerenja u slobodnoj ocjeni dokaza i izjašnjenja o relevantnim žalbenim navodima stranke (valjana primjena odredaba čl. 8. u svezi s čl. 220. ZPP-a te valjana primjena odredbe čl. 338. st. 4. u svezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a)?

 

g) Da li su sudovi dužni istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja u primjeni spornih odredaba ugovora te da li su dužni te odredbe tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenima odredbama Zakona o obveznim odnosima (valjana primjena čl. 99. ZOO-a)?“

 

Pritom se revident kao razlog važnosti postavljenih pitanja pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1276/07 od 4. lipnja 2008., Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989., II Rev-9/84 od 15. veljače 1984. i II Rev-10/84 od 22. veljače 1984.odluke Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-423/06 od 25. travnja 2006., Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-303/01 od 8. veljače 2001., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-4316/87 od 30. lipnja 1987., odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-2417/89 od 14. studenog 1989. te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2097/2007 od 12. siječnja 2011.

 

Pitanja postavljena pod c), d), e) i f) ne predstavljaju pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer su previše općenito postavljena. Pri tome se pitanje pod c) odnosi na sadržaj odredbe čl. 338. st. 4. ZPP, pitanje pod d) na sadržaj odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, pitanje pod d) na sadržaj odredbe čl. 221.a ZPP te je odgovor na ta pitanja reguliran navedenim zakonskim člancima koji su jasni i ne zahtijevaju tumačenje ovog suda. Pritom se ističe da su sudovi i postupili u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP i čl. 8. ZPP zbog čega pitanja pod c) i d) ne bi bila niti važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odnosu na pitanje pod e) valja reći još i da prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a sud je sukladno odredbi čl. 300. st. 2. ZPP obrazložio zbog čega nije izveo pojedine dokaze te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Stoga to pitanje pod e) nije niti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Vezano na pitanje pod f) valja reći da se ono ne odnosi se na tumačenje određene postupovne ili materijalnopravne norme u identičnim ili sličnim činjeničnim i pravnim situacijama pa stoga niti to nije pitanje u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

U odnosu na pitanje pod g) valja reći da je odredbom čl. 99. ZOO propisano koje je ugovorne odredbe potrebno tumačiti, a je li pojedina ugovorna odredba jasna ili ju je potrebno tumačiti, ovisi o činjenicama u svakom konkretnom slučaju. Zbog toga to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbi čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odbaciti reviziju protiv presude.

 

U odnosu na reviziju protiv rješenja

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj glavnim tužbenim zahtjevom zahtijevao utvrđenje prava vlasništva na određenim zemljišnim česticama, a da je tijekom postupka podneskom od 12. rujna 2013. prvi puta tražio naknadu štete zbog nemogućnosti upisa svog prava vlasništva na spornim nekretninama u zemljišne knjige. Također je utvrđeno da se tužitelj prije podnošenja podrednog tužbenog zahtjeva koji glasi na naknadu štete nije sukladno odredbi čl. 186.a ZPP prethodno obratio nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zbog nepoštivanja odredbe čl. 186.a ZPP odbio tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude, iz istog razloga primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP ukinuo prvostupanjsku presudu u tom dijelu i odbacio tužbu.

 

Iako revident u reviziji navodi da ju podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sud taj revizijski navod sukladno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP nije mogao uzeti u obzir jer revident nije određeno naveo u čemu bi se ta povreda sastojala u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete.

 

Revident u ovom dijelu revizije ističe da sud nije smio preinačiti presudu na štetu stranke koja se jedina žalila čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 374. i čl. 365. ZPP. Nadalje, prema shvaćanju revidenta, tužitelj se nije bio dužan ponovno obraćati u Državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora u smislu čl. 186.a ZPP u pogledu podrednog zahtjeva za isplatu jer se prije podnošenja tužbe već obratio Državnom odvjetništvu u pogledu glavnog zahtjeva (za utvrđenje prava vlasništva).

 

Prema shvaćanju ovog suda, koje je izraženo i u odluci ovog suda broj: Rev-317/05 od 26. travnja 2005., ukidanjem dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev i odbacivanjem tužbe u tom dijelu, drugostupanjski sud nije postupio protivno odredbi čl. 375. ZPP, jer odbacivanje tužbe nije nepovoljnija odluka od meritornog odbijanja tužbenog zahtjeva. Zbog toga u tom dijelu drugostupanjskim rješenjem nije povrijeđena odredba čl. 374. ZPP na štetu tužitelja, pa nije osnovan taj revizijski prigovor.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu s time da zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.

 

Budući da se podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete temelji na bitno različitoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od one u tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj se prije proširenja tužbe i na taj zahtjev bio dužan obratiti nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora.

 

Naime, kako zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba (tj. mora postojati identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe), a tužitelj nije podnio takav zahtjev u pogledu zahtjeva za naknadu štete nego je takav zahtjev podnio isključivo u pogledu zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva, tužitelj je postupio suprotno odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP te je drugostupanjski sud pravilno odbacio tužbu u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za naknadu štete.

 

Revident je u reviziji naveo da reviziju podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, međutim, iz sadržaja revizije (str. 9 revizije) proizlazi da se povreda materijalnog prava odnosi na tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva (u odnosu na koji je tužitelj ima pravo na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP), a ne na naknadu štete pa ovaj sud takve revizijske navode nije niti razmatrao. Za napomenuti je da je zahtjev za naknadu štete odbačen iz procesnih razloga pa sud u tom dijelu nije niti primjenjivao niti povrijedio nikakve odredbe materijalnog prava.

 

Slijedom navedenog, s obzirom da nisu osnovani revizijski navodi, valjalo je primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbiti reviziju protiv rješenja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.