- 1 -              Rev 2993/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2993/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. R. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik J. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. S. U. d.o.o, iz Z., OIB ..., koga zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2358/2015-2 od 14. studenog 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-734/12-57 od 2. listopada 2015., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 182.652,74 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke presude. Odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 12.900,76 kuna i zatraženim kamatama na taj iznos (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice kojim potražuje zateznu kamatu na svaki pojedini iznos, kako je pobliže navedeno u točki III. izreke. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 41.914,06 kuna (točka IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 42.187,50 kn (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška od 41.914,06 kn (točka III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao nedopuštenu.

 

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda, kao u ovom slučaju, donesena prema odredbi čl. 373.a toga Zakona.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP).

 

Suprotno navodima revidentice u pobijanoj presudi navedeni su jasni i neproturječni razlozi i pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Neosnovano revidentica navodi da sud u pobijanoj presudi nije odgovorio na sve žalbene navode jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja sukladno čl. 375. st. 1. ZR.

 

Revidentica osporava ocjenu dokaza i utvrđenja do kojih su sudovi došli primjenjujući odredbu čl. 8. ZPP.

 

Prema ocjeni ovog suda ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene čl. 8. ZPP stoga revizijskim navodima ocjena dokaza izvedena po drugostupanjskom sudu nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza dok navodi revidentice kojima osporava činjenično stanje ne mogu biti predmet revizijskog ispitivanja prema čl. 385. st. 1. ZPP.

Stoga nije osnovana bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu za prekovremeni rad u razdoblju od svibnja 2006. do travnja 2009. u iznosu od 195.553,50 kn.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su stranke sklopile ugovor o radu 11. veljače 2006., kojim je ugovoreno da će tužiteljica obavljati poslove radnog mjesta starijeg savjetnika,

 

- da je u čl. 3. st. 1. ugovora o radu ugovoreno da će radnik raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, da je stavkom 3. toga članka ugovoreno da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja obima posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik mora na zahtjev poslodavca raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) najviše do 10 sati tjedno sukladno odredbama Zakona o radu,

 

- da je tuženik 23. travnja 2009. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga,

 

- da je tužiteljica priložila tabelu tzv. time sheet kao dokaz o prekovremenom radu,

 

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da tužiteljici nije isplaćena plaća niti za jedan prekovremeno odrađeni sat.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je dosudio tužiteljici naknadu za prekovremeni rad u iznosu od 182.652,74 kn uz zaključak da to pravo pripada tužiteljici sukladno čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 - dalje u tekstu: ZR). Prvostupanjski je sud izrazio shvaćanje da za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nije relevantno utvrditi je li tuženik zahtijevao od tužiteljice obavljanje prekovremenog rada u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim slučajevima prijeke potrebe već je relevantno je li tužiteljica zadane poslove uz svoj puni radni angažman mogla obavljati u okviru svog redovitog radnog vremena od 40 sati tjedno, jer se svaki radni sat koji je odradila preko te satnice ima smatrati prekovremenim radom radi kojeg tužiteljica ima pravo na povećanu plaću sukladno odredbi čl. 92. ZR.

 

Drugostupanjski sud nije prihvatio izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda i crpeći ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP preinačio je pobijanu presudu i odbio tužbeni zahtjev uz sljedeća utvrđenja:

 

- da je „time sheet“ evidencija služila uglavnom za obračunavanje isplativosti projekata za klijente i obračuna za naplatu odrađenih sati klijentima i da nije korištena za obračun plaća,

 

- da se prekovremeni sati ne plaćaju jer je ugovorena fiksna plaća ugovorom o radu i pretpostavlja se da će radnik poslove obaviti u okviru ugovorenog radnog vremena,

 

- da tužiteljica nije dostavila niti jedan dokaz da je dobila pisani nalog za obavljanje prekovremenog rada, niti je predložila sudu saslušanje nadređenog J. W., niti ijednog od voditelja projekta na kojima je radila,

 

- da su radnici tuženika ponekad radili prekovremeno „dok se navedeni zadatak nije izvršio“, odnosno da se isto podrazumijevalo već prilikom razgovora s poslodavcem za zasnivanje radnog odnosa jer se očekivalo da se poslovi obave i preko osam sati dnevno.

 

Drugostupanjski je sud zaključio da tužiteljica nije dokazala da bi dobivala naloge od neposredno nadređenog J. W. ili voditelja projekata na kojima je radila za obavljanje prekovremenog rada sukladno čl. 3. st. 3. ugovora o radu od 11. veljače 2006. kojim je ugovoreno da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja obima posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik mora na zahtjev poslodavca raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) najviše do 10 sati tjedno sukladno odredbama Zakona o radu koji reguliraju prekovremeni rad.

 

Stoga je drugostupanjski sud zaključio da sama činjenica da je tužiteljica za obavljanje svojih radnih zadataka trebala i više vremena od ugovorenih osam sati dnevno ne može se smatrati ispunjenjem odredbe čl. 3. st. 3. ugovora o radu od 11. veljače 2006., koja ugovorna odredba je identična odredbi čl. 41. st. 1. ZR.

 

Tužiteljičino osporavanje primjene materijalnog prava svodi se na osporavanje gornjeg zaključka drugostupanjskog suda jer revidentica ističe da se svaki rad koji je radniku potreban da obavi određen radnik zadatak, a koji prelazi okvire redovnog radnog vremena ima smatrati prekovremenim radom što je određeno ZR i propisima Europske unije i Direktive 2002/88 EZ od 4. studenog 2003. prema kojoj je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisom i praksom.

 

Čl. 41. ZR propisano je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše 10 sati tjedno.

 

Suprotno navodima revidentice, da bi rad bio prekovremeni rad nije dovoljno samo da je to rad duži od ugovorenog radnog vremena.

 

Prekovremeni rad, po prirodi posla je rad koji zahtijeva da radnik ostaje na poslu izvan okvira radnog vremena u situaciji iz čl. 41. st. 1. ZR, a koji rad mora odrediti poslodavac u izvanrednom slučaju potrebe za dodatnim radom radnika (Rev-5060/2019 od 14. siječnja 2020).

 

Stoga se duže ostajanje zaposlenika na poslu bez naloga i dogovora s poslodavcem ne smatra prekovremenim radom u smislu odredbe čl. 41. ZR (Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-400/13 od 22. veljače 2017. ocijenio da nije osnovan tužbeni zahtjev radnice za isplatu s osnove naknade za prekovremeni rad, kad je utvrđeno da radnica nije za rad izvan radnog vremena imala nalog svojeg poslodavca.).

 

Budući da u ovom slučaju nije bilo naloga poslodavca za prekovremeni rad, rad tužiteljice ne može se smatrati prekovremenim radom u smislu čl. 41. st. 1. ZR stoga nema ni obveze poslodavca isplatiti naknadu po toj osnovi (tako i u Revr-725/12 od 3. listopada 2012.).

 

Revidentica navodi da ZR ne propisuje da se nalog za prekovremeni rad mora izdati u formi pisanog naloga stoga da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljica nije dobila pisani nalog za prekovremeni rad, a što je utjecalo na odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

ZR u čl. 41. st. 1. određuje da radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena, iz čega proizlazi da se može raditi i o pisanom i o usmenom zahtjevu. Stoga kada je utvrdio da zahtjeva (niti pisanog niti usmenog za prekovremeni rad) nije bilo, drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo, a revidentica netočno navodi da je drugostupanjski sud (isključivo) utvrdio da nije bilo pisanog naloga.

 

Navod revidentice da se u konkretnoj situaciji radilo o „prijekoj potrebi“ iz čl. 41. st. 1. ZR, a što drugostupanjski sud nije uzeo u obzir, je neosnovan jer u situaciji u kojoj je utvrđeno da rad tužiteljice nije bio prekovremeni rad, nije bilo mjesta ocjenjivanju „prijeke potrebe“ (kada nije bilo prekovremenog rada).

 

Revidentica navodi da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 2., čl. 7., čl. 8., čl. 65. ZR, ali ih određeno ne obrazlaže stoga sukladno čl. 386. ZPP razlozi koji nisu određeno navedeni i obrazloženi neće se uzeti u obzir.

Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Ostali revizijski navodi koji se iscrpljuju u osporavanju zaključaka sudova, iznošenju vlastitih pravnih shvaćanja te osporavanju utvrđenja činjeničnog stanja ne mogu biti predmet revizijskog ispitivanja prema čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena sukladno čl. 393. ZPP, reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP).

 

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.