Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 445/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. N. (dalje u tekstu: tužitelj) iz Z., kojeg zastupa punomoćnica Lj. R.-F., odvjetnica u Z., protiv tuženika- protutužitelja O. K. T. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica B. Č., odvjetnica u O. društvu Č. i partneri iz Z., radi povratka na rad, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete i isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-66/14-2 od 17. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zaprešiću broj P-144/12/-54 od 18. lipnja 2014., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja protiv presude kao neosnovana.
Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na reviziju.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja u točki II. izreke.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika koji glasi:
"Nalaže se tuženiku-protutužitelju O. k. TV d.o.o., Z., da vrati tužitelja-protutuženika Z. N., iz Z., na radno mjesto operativnog direktora tuženika-protutužitelja, u roku od 8 dana."
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika koji glasi:
"Nalaže se tuženiku-protutužitelju O. k. TV d.o.o., Z., D. da tužitelju-protutuženiku Z. N., iz Z., u roku od 8 dana, na ime izgubljene plaće, isplati bruto iznos od 779.960,00 kuna (sedamsto sedamdeset i devet tisuća, devetsto šezdeset kuna) sa zateznim kamatama tekućim:
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.04.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.05.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.06.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.07.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.08.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.09.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.10.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.11.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.12.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.01.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.02.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.03.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.04.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.05.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.06.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.07.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.08.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.09.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.10.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.11.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.12.2010. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.01.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.02.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.03.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.04.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.05.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.06.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.07.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.08.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.09.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.10.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.11.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.12.2011. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.01.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.02.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.03.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.04.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.05.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.06.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.07.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.08.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.09.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.10.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.11.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.12.2012. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.01.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.02.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.03.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.04.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.05.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.06.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.07.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.08.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.09.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.10.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.11.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.12.2013. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.01.2014. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.02.2014. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.03.2014. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.04.2014. godine, do isplate,
-na iznos od 12.580,00 kn, od 20.05.2014. godine, do isplate,
po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena."
III. Usvaja se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika, koji glasi:
"Nalaže se tuženiku-protutužitelju O. k. TV d.o.o., Z., da tužitelju-protutuženiku Z. N., iz Z., u roku od 8 dana, na ime naknade povećanja plaće po osnovi radnog staža, isplati bruto iznos od 11.784,21 kn (jedanaest tisuća, sedamsto osamdeset četiri kuna i dvadeset jedna lipa), sa zateznim kamatama tekućim:
-na iznos od 758,71 kn, od 20.06.2008. godine, do isplate,
-na iznos od 1.383,80 kn, od 20.07.2008. godine, do isplate,
-na iznos od 1.383,80 kn, od 20.08.2008. godine, do isplate,
-na iznos od 1.383,80 kn, od 20.09.2008. godine, do isplate,
-na iznos od 1.383,80 kn, od 20.10.2008. godine, do isplate,
-na iznos od 1.383,80 kn, od 20.11.2008. godine, do isplate,
-na iznos od 1.383,80 kn, od 20.12.2008. godine, do isplate,
-na iznos od 1.383,80 kn, od 20.01.2009. godine, do isplate,
-na iznos od 1.338,90 kn, od 20.02.2009. godine, do isplate,
po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.
IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika Z. N. u dijelu u kojem zahtijeva da mu tuženik-protutužitelj O. k. TV d.o.o. isplati na ime naknade povećanja plaće po osnovi radnog staža, od presuđenog iznosa od 11.784,21 kuna do traženog iznosa od 29.264,76 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
V. Usvaja se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika Z. N. u dijelu u kojem zahtijeva da mu tuženik-protutužitelj O. k. TV d.o.o., na ime naknade štete isplati iznos od 24.459,84 kuna (dvadeset četiri tisuće, četiristo pedeset devet kuna i osamdeset četiri lipe), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 18.06.2014. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika Z. N. u dijelu u kojem zahtijeva da mu tuženik-protutužitelj O. k. TV d.o.o., isplati na ime naknade štete od presuđenog iznosa od 24.459,84 kuna do traženog iznosa od 146.759,04 kuna, kao neosnovan.
VII. Usvaja se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:
"Određuje se sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između tužitelja-protutuženika Z. N., iz Z., i tuženika-protutužitelja O. k. TV d.o.o., Z., zaključen dana 01. svibnja 2007. godine, s danom 01. ožujka 2009. godine."
VIII. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.''
Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„Odbija se žalba tužitelja - protutuženika Z. N. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-144/12-54 od 18. lipnja 2014. godine u pobijanom dijelu pod točkama I., II., VI. i VII. izreke.
r j e š i o j e
I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužitelja - protutuženika Z. N. protiv dijela presude Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-144/12-54 od 18. lipnja 2014. godine pod točkom V. izreke.
II. Ukida se presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-144/12-54 od 18. lipnja 2014. godine u točci VIII. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tužitelj – protutuženik sam snosi svoj trošak i u navedenom dijelu odluke o trošku predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadom troška žalbenog postupka.“
Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi radi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i odbije protutužbeni zahtjev tuženika.
Iz sadržaja revizije proizlazi da je ista podnesena i protiv ukidnog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka.
Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode te predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju.
Revizija tužitelja nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari.
Revizija tužitelja nije dopuštena u odnosu na troškove postupka.
Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;
2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;
3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.
U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.
Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje revident.
Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući okolnosti i pretpostavke potrebne za određivanje sudskog raskida ugovora o radu utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Zato nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.
Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za sudski raskid ugovora o radu. Iz tih navoda slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
U predmetnoj stvari pravomoćno je odlučeno u postupku koji se pred Općinskim sudom u Zaprešiću vodio pod brojem P-318/09 da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju broj 2/09 od 16. veljače 2009. nedopuštena i da radni odnos nije prestao.
Predmet spora u ovom nastavljenom postupku je povratak tužitelja na rad, zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća do trenutka donošenja odluke o vraćanju na rad, isplati naknade plaće po osnovi radnog staža, o protutužbenom zahtjevu tuženika za sudski raskid od 1. ožujka 2009. i posljedično tom protutužbenom zahtjevu o naknadi štete koju potražuje tužitelj u slučaju sudskog raskida.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu operativnog direktora,
- da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu 16. veljače 2009. u kojoj tužitelju stavlja na teret počinjenje teže povrede radne obveze, a koja se sastoji u tome što je tužitelj u razdoblju od 4. do 6. veljače 2009. za vrijeme radnog vremena obavljao taksi vožnju iako je prilikom primanja u radni odnos bio upozoren da za vrijeme radnog vremena ne smije voziti taksi, stavljati na vozilo taksi oznaku, niti obavljati bilo kakve poslovne aktivnosti vezane za taksi,
- da je pravomoćno presuđeno u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zaprešiću pod posl. brojem P-318/09 o tužbenom zahtjevu tužitelja koji se odnosio na utvrđenje da Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja od 16. veljače 2009. da ista nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto 2.400,00 kuna s zateznim kamatama,
- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od 1. svibnja 2007. do 28. veljače 2009.
- da je tužitelj od 1. ožujka 2009. do 31. prosinca 2010. bio samostalni privrednik, te od 1. siječnja 2011. pa nadalje zaposlenik u obrtu „D. v.“ vl. M. M..
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje tužitelja na rad te za isplatu iznosa na ime izgubljene plaće od 779.960,00 kuna sa zateznim kamatama, dok je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 11.784,21 kuna, a odbio do zatraženog iznosa 29.264,76 kuna na ime naknade povećanja plaće po osnovi radnog staža, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 24.459,76 kuna a odbio do zatraženog iznosa 146.759,04 kuna ime naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, te je prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika i odredio sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između tužitelja i tuženika s danom 1. ožujka 2009.
Drugostupanjski sud je na temelju odredbe iz čl. 373.a ZPP-a djelomično odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje tužitelja na rad te za isplatu iznosa na ime izgubljene plaće od 779.960,00 kuna sa zateznim kamatama, zatim u dijelu kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja od presuđenog iznosa 11.784,21 kuna do zatraženog iznosa 29.264,76 kuna na ime naknade povećanja plaće po osnovi radnog staža, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev od presuđenog iznosa od 24.459,76 kuna do zatraženog iznosa od 146.759,04 kuna na ime naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, te u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika i određen sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužitelja i tuženika. Nadalje je drugostupanjski sud odbacio žalbu tužitelja u dijelu prvostupanjske presude kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 24.459,76 kuna ime naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu obzirom tužitelj nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv navedenog dijela prvostupanjske presude, te je ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka.
Nedvojbeno je utvrđeno da je došlo do gubitka povjerenja između tužitelja i direktora tuženika i nemogućnosti njihove daljnje komunikacije, te nije za očekivati da bi se vraćanjem tužitelja na radno mjesto izvršnog direktora mogla uspostaviti normalna organizacija posla, to i stoga što je tuženik pravna osoba sa malo radnika između kojih je nužno potrebno međusobno povjerenje i svakodnevna dobra komunikacija. Stoga je na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno drugostupanjski sud primijenio odredbu iz čl. 116. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), te prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika i odredio sudski raskid ugovora o radu, a posljedično tome odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti traži vraćanje na rad kao i isplatu izgubljene plaće.
Odredba iz čl. 116. st. 2. ZR-a propisuje
„(2) Odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.“
U postupku koji je prethodio revizijskom postupku utvrđeno je da je nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nemoguć obzirom je došlo do gubitka povjerenja kao i do nemogućnosti uspostavljanja normalne komunikacije između tužitelja i direktora tuženika. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili navedenu odredbu iz čl. 116. st. 2. ZR-a na tako utvrđeno činjenično stanje te prihvatili protutužbeni zahtjev tuženika a sukladno tome odbili tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad.
Odredba iz čl. 116. st. 1. ZR-a propisuje da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a zaposleniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev zaposlenika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga zaposlenika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika.
Sudovi su pravilno cijeneći pritom trajanje radnog odnosa tužitelja kod tuženika (2007.-2009.), starost tužitelja (tužitelj je 1956. godište) kao i činjenicu da tužitelj nema zakonske obveze uzdržavanja, primijenili navedenu odredbu čl. 116. st.1. ZR-a te tužitelju na ime naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu dosudili ukupno tri prosječne mjesečne plaće u visini postavljenog mjesečnog neto iznosa 8.153,28 kuna koji iznos među strankama nije sporan.
Obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelju radni odnos kod tuženika trajao do 1. ožujka 2009. od kada je tužitelj prijavljen kao obrtnik pravilno je drugostupanjski sud sudski raskid ugovora o radu utvrdio sa danom 1. ožujka 2009., te su stoga neosnovani revizijski navodi tužitelja kojima tužitelj osporava ovakvu odluku drugostupanjskog suda.
Pravno shvaćanje da dan prestanka radnog odnosa kod sudskog raskida ugovora o radu ne mora biti dan zaključenja glavne rasprave, odnosno donošenja prvostupanjske presude, već se taj dan određuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, revizijski sud je zauzeo u mnogim odlukama. Tako npr. u odluci Revr-927/17 od 5. prosinca 2017.
Radi navedenog valjalo je, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tužitelja odbiti i presuditi kao u izreci.
Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP vijeće sastavljeno od pet sudaca revizijskog suda odbacit će nepotpunu i nedopuštenu reviziju iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, a i nepravodobna ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. Revizija iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona je nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije ili osoba koja se odrekla prava na reviziju ili ako osoba koja je podnijela reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, odnosno ako postoje drugi razlozi zbog kojih podnesci stranaka općenito ili revizija nisu dopušteni (čl. 392. st. 2. ZPP).
S obzirom da je točkom II. izreke drugostupanjskog rješenja presuda prvog stupnja ukinuta u točki VIII. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tužitelj sam snosi svoj trošak i u tom dijelu odluke o trošku predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, tužitelj nema pravni interes za podnošenje revizije u odnosu na ovaj dio drugostupanjske odluke, a osim toga, navedenim rješenjem postupak pravomoćno ne završava (čl. 400. st. 1. ZPP).
Stoga je njegova revizija nedopuštena u ovom dijelu te ju je kao takvu valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 1. i 3. ZPP odbaciti.
Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, budući da ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.