- 1 -              Rev 2733/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2733/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. I., d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-55/17-2 od 19. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1545/16-24 od 19. prosinca 2016., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 5. svibnja 2015., da se utvrdi da radni odnos tuženika kod tužitelja nije prestao, da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao sukladno ugovoru o radu od 2. siječnja 2013. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev podredno ukinuti pobijane odluke i vratiti na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodu revidenta sud je u pobijanoj presudi ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja sukladno čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Revident navodi da je zaključak sudova da radnici K. V. i Ivan M. nisu usporedni radnici jer su zaposleni na radnom mjestu koje je različito od radnog mjesta tužitelja, proturječan tuženikovoj sistematizaciji radnih mjesta.

 

Iz tuženikove sistematizacije radnih mjesta, ističe revident, proizlazi da je radnicima K. V. i I. M. koji su radili na radnom mjestu administrator III i referent I, Odjel tehničkih poslova – vozni park, opis poslova za administratora III, ažuriranje evidencije u domeni voznog parka i ažuriranje baze podataka voznog parka, dok je za referent I, Odjel tehničkih poslova – vozni park, navedeno administriranje podataka o voznom parku, a koji poslovi su gotovo identični poslovima koji su navedeni za radno mjesto inženjera.

 

Stoga je, zaključuje revident, opis poslova iz tuženikove sistematizacije proturječan zaključku nižestupanjskih poslova da nije trebalo primijeniti kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR.

 

Tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu inženjer, a iz sistematizacije poslova proizlazi da je posao tužitelja bio i izvještavanje voditelja odjela o aktivnostima voznog parka, organiziranje pregleda vozila i registracije, evidentiranje oštećenja vozila i dr. slijedom čega je opis poslova inženjera zaposlenog u Odjelu tehničkih poslova vozni park, širi od poslova administratora III i referenta I, odnosno ne radi se o istim poslovima. Osim toga tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu inženjera za koje je predviđena visoka stručna sprema, dok je za administratora III i referenta I predviđena srednja stručna sprema.

 

Stoga nema proturječnosti u zaključku nižestupanjskih sudova da se radi o različitim radnim mjestima jer iz same sistematizacije proizlazi da se radi o različitim radnim mjestima s različitim opisom poslova za koja je bila potreban različita stručna sprema.

 

Revident ističe da iz odluke o otkazu proizlazi da je donesena zbog gospodarskih razloga dok sud u pobijanoj presudi naglašava da je autonomno pravo poslodavca da organizira svoje poslovanje te da je prvostupanjski sud definirao gospodarske razloge koji opravdavaju otpuštanje radnika pa je, smatra revident, proturječno i nejasno je li otkaz dan iz gospodarskih ili organizacijskih razloga.

 

U situacijama kada poslodavac donese odluku o otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih razloga, poslodavac najčešće reorganizira svoje poslovanje uslijed čega dođe do smanjenja ili prestanka potrebe za obavljanje određenog posla.

 

Osim toga iz obrazloženja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu (koja je donesena zbog gospodarskih razloga) proizlazi da je tuženik zbog gospodarskih razloga bio prisiljen racionalizirati  troškove i reorganizirati svoje poslovanje što je dovelo do prestanka potrebe za radom dipl. inž. prometa u Odjelu tehničkih poslova, vozni park, ovdje tuženika.

 

Neosnovano se revident poziva na ukidnu odluku u postupku koji je prethodio reviziji jer svaka odluka drugostupanjskog suda donesena u istom predmetu je samostalna odluka, pa eventualna proturječnost obrazloženja drugostupanjskih odluka u istom predmetu, suprotno tvrdnji revidenta, ne predstavlja nedostatak pobijane odluke zbog kojeg se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Stoga nema proturječnosti, niti nejasnoća u razlozima pobijane presude kojima bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 5. svibnja 2015.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu inženjer u Odjelu tehničkih poslova-vozni park,

 

- da je kod tuženika zbog optimalizacije svih odjela i činjenice da je sklopio ugovor o dugotrajnom najmu vozila došlo do smanjenja poslova u jedinici Gospodarenje voznim parkom, posljedica čega je da sve poslove mogu obavljati dva radnika sa srednjom stručnom spremom čime je prestala potreba za radom tužitelja koji je bio zaposlen na radnom mjestu inženjera, za koje radno mjesto je uvjet visoka stručna sprema,

 

- da je tuženik odlukom o otkazu od 5. svibnja 2015. otkazao tužitelju ugovor o radu jer je zbog gospodarskih razloga prestala potreba za radom tužitelja na radnom mjestu inženjer u Odjelu tehničkih poslova – vozni park,

 

- da je tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu inženjer u Odjelu tehničkih poslova, vozni park.

 

Pošavši od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da je kod tuženika zbog racionalizacije troškova poslovanja prestala potreba za radom dipl. inž. prometa u organizacijskoj jedinici Gospodarenje voznim parkom. Nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu inženjera, odnosno nije postojalo više radnika na istom radnom mjestu koji su obavljali iste poslove stoga tuženik nije morao voditi računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14. i 127/17. - u daljnjem tekstu: ZR) slijedom čega su zaključili da je odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena i odbili tužbeni zahtjev.

 

Neosnovano revident ističe da su sudovi trebali primijeniti odredbu čl. 115. st. 2. ZR.

 

Budući da je tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu inženjer te niti formalno (sistematizacija poslova tuženika) niti sadržajno tužitelj i radnici, za koje tužitelj tvrdi da su usporedni radnici, nisu obavljali iste poslove, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da u konkretnoj situaciji nije bilo mjesta primjeni čl. 115. st. 2. ZR.

Navodi revidenta da su radnici K. V. i I. M. obavljali iste poslove kao tužitelj, navodi da nisu postojali gospodarski razlozi za otkazivanje (koji se navode u odluci o otkazu), a niti organizacijski razlozi koje spominju nižestupanjski sudovi su navodi kojima se osporava utvrđeno činjeničnog stanje koje ovaj sud nije ovlašten razmatrati sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.