- 1 -              Rev 3277/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3277/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića  člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. T. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika „I.“ I. k. o. i m. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici D. K. i N. S., odvjetnici u Z., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1399/18-4 od 3. srpnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2871/2016-154 od 21. prosinca 2017., u sjednici održanoj 10. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 344.199,97 kune sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je naznačeno u izreci, te za isplatu daljnje mjesečne rente u iznosu od 3.428,00 kuna počevši od 1. srpnja 2005. pa ubuduće svaki mjesec unaprijed, najkasnije do 10. u mjesecu sa zateznim kamatama od dospijeća svakog rentnog iznosa do isplate (točka I. izreke). Osim toga, tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 190.625,00 kuna sa zateznom kamatom od 21. prosinca 2017. do isplate (točka II. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke, kao i u točki II. izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 140.625,00 kuna sa zateznom kamatom od 21. prosinca 2017. do isplate, dok je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 50.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te je u tom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/17 i 70/19 - dalje: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano revident prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

Tužitelj revizijom osporava činjenično utvrđenje i zaključke nižestupanjskih sudova o tome da nije dokazao visinu štete, iznoseći svoje viđenje činjenične situacije, te analizirajući i preocjenjujući provedene dokaze. Budući da su ti revizijski prigovori u najvećem dijelu činjenične naravi, to takvi prigovori u smislu odredbe članka 385. ZPP nisu uzeti u razmatranje od strane revizijskog suda.

 

U odnosu na ocjenu provedenih dokaza u reviziji se navodi da je ona pogrešna uz tvrdnju da su odlučne činjenice u ovom sporu dokazane. Međutim, izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, a zaključci nižestupanjskih sudova o nedokazanosti odlučnih činjenica su i za ovaj revizijski sud uvjerljivi i logični budući da su utemeljeni na izvedenim dokazima i stanju spisa. Zbog toga u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. i 221.a ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete uslijed izgubljene zarade ostvarene dopunskim radom u slobodno vrijeme, isplatom dospjelih iznosa naknade štete, kao i plaćanjem mjesečne rente ubuduće.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i drugostupanjski sud, da je tužitelj po struci KV mehaničar za električne kućanske aparate, te da je do ozljeđivanja dopunskim radom (tzv. „rad na crno“) izvan radnog vremena (popravcima kućanskih aparata, uglavnom perilica rublja na kojima se najčešće zamjenjivala nekvalitetna gumena brtva na vratima perilice) ostvarivao zaradu. Međutim, na temelju provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi zaključuju da i tijekom ponovljenog postupka, nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi opseg poslova koje bi tužitelj, u spornom vremenu nakon što su poslovi s perilicama prestali, obavljao kao svoj dopunski rad, kao ni iznos zarade ostvarene obavljanjem takvih poslova.

 

Polazeći od toga, nižestupanjski sudovi utvrđuju da u konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dokazao opseg, ali niti visinu možebitne štete kao osnovnu zakonsku pretpostavku odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev.

 

Odredbom članka 154. stavak 1. ZOO propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Iz toga proizlazi da pravo na naknadu štete postoji ako su kumulativno ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete, a to su: šteta, objektivna protupravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štetnika te odgovornost.

 

U rješenju revizijskog suda broj Revr-1379/12 od 6. rujna 2016., kojim su ukinute nižestupanjske presude i predmet vraćen na ponovno suđenje, već je bilo istaknuto da iskazi saslušanih svjedoka i tužitelja, kao i provedeno financijsko vještačenje još uvijek ne daju dovoljnu i pouzdanu osnovu za nedvojben zaključak o opsegu, odnosno visini sporne naknade štete kako u utuženom razdoblju, tako i za ubuduće. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelj je uglavnom zarađivao zamjenama gume na vratima perilice, što danas, kako je i sam naveo u stranačkom iskazu, više ne bi radio (list 253. i 254. spisa), uz puku i nedokazanu tvrdnju da bi umjesto toga „najvjerojatnije“ popravljao ili montirao klima uređaje kojih sada ima više.

 

Tužitelj je dužan dokazivati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, ali ako on to ne učini, primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane. U ponovljenom postupku tužitelj nije dokazao odlučne tvrdnje o dopunskim poslovima koje bi obavljao izvan radnog vremena i visini zarade koju bi ostvario takvim povremenim radom. Prema tome ako sud na temelju izvedenih dokaza, kao u ovom slučaju, ne može sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice, o postojanju tih činjenica zaključit će se primjenom odredbi o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP.

 

Dakle, s obzirom na pravilne zaključke nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao opseg i visinu štete, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 154. stavak 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Kako nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju odredbe članka 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 10. ožujka 2020.