Broj: Rev-x 396/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja K.-I. Z. T. U., S., … i drugotužitelja V. V., iz S., …., oboje zastupani po punomoćniku I. V., odvjetniku u S., …, protiv tuženika G. V., kojeg zastupa punomoćnik Ž. G., odvjetnik u S., … radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gžx-4/2011-2 od 10. siječnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Vrgorcu poslovni broj P-177/09-43 od 7. lipnja 2010., u sjednici održanoj 29. rujna 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je pod I. izreke odbijen zahtjev prvotužitelja za isplatu na ime materijalne štete iznosa od 31.393,82 EUR-a/ 61.400,00 DEM/ u protuvrijednosti kuna s pripadajućim zateznim kamatama koju teku od 5. srpnja 1993. pa do isplate, kao i zahtjev prvotužitelja da mu tuženik o svom trošku preda u posjed spomenik pjesnika T. U. veličine 2,30 m, koji je postavljen na kč.br.965 k.o. V.. Pod točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti drugotužitelju iznos od 80.000,00 kuna na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, te je drugotužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 120.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom III. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostupanjskom presudom je pod stavkom I. izreke žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu, dok je pod točkom II. izreke uvažena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu te je suđeno na način da je drugotužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu 80.000,00 kuna na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je pod točkom III. izreke tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 95.215,00 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju i dopunu revizije, iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Budući da su tužitelji dopunu revizije podnijeli u zakonskom roku iz čl. 382. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), dopuna revizije ispitivana je kao sastavni dio revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a na koju bitnu povredu upućuju i navodi revidenata u podnesenoj reviziji.

Tužitelji u reviziji ističu da je u postupku pred oba suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da nižestupanjske presude nemaju jasne i razumljive razloge u odnosu na zaključak o neosnovanosti zahtjeva tužitelja, obzirom da je u tom pravcu izostala ocjena svih iznesenih činjenica i ponuđenih dokaza, a izneseni razlozi su proturječni budući da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju presuda navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima  danima u postupku pred prvostupanjskim sudom i samih tih isprava i zapisnika.

Suprotno takvim revizijskim navodima obje presude sadrže jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj relevantnoj procesnoj građi (čl. 8. ZPP-a), te nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Budući da značenje nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje onog vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud, a ne osobe angažirane od strane parničnih stranaka (čl. 352. st. 1. ZPP-a), u potpunosti je neosnovan prigovor revidenata da sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka financijske struke koji je sačinjen na inicijativu tužitelja i kojeg su angažirali sami tužitelji.

Također, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja i naveo razloge o odlučnim činjenicama na kojima temelji pobijanu odluku.

Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. a u vezi sa čl. 331. ZPP-a, na koju revidenti sadržajem revizije upiru, jer tuženik (podneskom od 14. prosinca 2009.) nije izričito priznao tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili predaju spomenika T. U. u posjed pa u tom smislu sud nije mogao ni postupiti sukladno odredbi čl. 331. ZPP-a i donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev.

U odnosu na činjenične navode koje tužitelji iznose u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnost stanja, upuštajući se u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja i stvarajući drugačije zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova, treba istaknuti da te činjenične prigovore revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti. Naime, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Konačno, u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti a ujedno na tu povredu sadržajno upućuje i podnesena revizija. Pritom valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a, stranka koja je izgubila parnicu nije ovlaštena pobijati presudu (u konkretnom slučaju odluku o troškovima postupka) pozivajući se na to da punomoćnik protivne stranke (koja je u parnici uspjela) nije imao valjano ovlaštenje za vođenje te parnice.

Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka istaknut u reviziji.

Predmet spora je zahtjev prvotužitelja za naknadu materijalne štete, uz alternativni zahtjev za predaju spomenika T. U. u posjed prvotužitelja, te zahtjev drugotužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda , kao i zbog smanjenja životne aktivnosti.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je radi obilježavanja 100-te obljetnice rođenja pjesnika T. U. u V. formiran organizacijski odbor koji je koordinirao organizaciju proslave, ali da su glavni inicijatori proslave bili prvotužitelj i drugotužitelj,

- da je prvotužitelj preuzeo plaćanje izrade spomenika, tiskanje plakata, bedževa i sabranih djela književnika, dok je tuženik preuzeo obvezu financiranja uređenja prostora na kojem će se postaviti spomenik,

- da je prvotužitelj 19. travnja 1991. sklopio ugovor o djelu s akademskim kiparom K. H., kojim je ugovoreno da će prvotužitelj postati vlasnik predmetne skulpture T. U. isplatom iznosa od 20.000,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti, a da je prvotužitelj isplatio samo dio tog iznosa, odnosno 8.000,00 DEM,

- da je proslava, koja je dogovorena za 5. srpnja 1991., otkazana zbog ratnih djelovanja u Republici Hrvatskoj,

- da je naknadno sklopljen pisani ugovor pod nazivom „Poslovni sporazum“ 29. listopada 1992. između prvotužitelja i tuženika, kojim se je tuženik obvezao otkupiti od prvotužitelja 300 kompleta knjiga T. U. uz popust od 30% (stavak III. ugovora), te je ugovoreno da u slučaju da jedna od ugovornih strana otkrije spomenik u V. i održi književnu manifestaciju uz prodaju vlastitih izdanja, a bez poziva i suglasnosti druge stranke, dužna je nadoknaditi materijalnu i nematerijalnu štetu u visini 50% utrošenih sredstava  drugoj potpisnici sporazuma (stavak IV. ugovora),

- da je proslava obljetnice rođenja T. U. u konačnici održana 5. srpnja 1993. bez nazočnosti drugotužitelja, kad je otkriven i spomenik književniku postavljen na nekretnini tuženika.

Prvotužitelj prvotno istaknutim tužbenim zahtjevom od tuženika zahtijeva naknadu materijalne štete jer da nije prodao tim povodom u tri tisuće primjeraka tiskane knjige sabranih djela T. U. kao i naknadu materijalne štete koju je pretrpio zbog štampanja i izrade (neprodanih) postera, bedževa i malih skulptura književnika.

Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da prvotužitelj potražuje naknadu štete po osnovi ugovorne odgovornosti za štetu, koja nastaje kad je šteta uzrokovana povredom ugovorne obveze, pod kojom se u smislu odredbe čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a koji se u ovom slučaju primjenjuje u smislu čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), razumijeva neispunjenje obveze ili zakašnjenje s njezinim ispunjenjem.

Za postojanje te odgovornosti osim općih pretpostavki odštetne odgovornosti (štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete te protupravnost), moraju postojati još dvije – postojanje ugovora, odnosno ugovorne obveze i povreda te obveze.

              Nižestupanjski sudovi su ocijenili da prvotužitelj nije dokazao da je tuženiku dostavio komplete knjiga koje se tuženik obvezao otkupiti na temelju „Poslovnog sporazuma“ sklopljenog između stranaka 29. listopada 1992., radi čega neplaćanjem tih (neisporučenih) kompleta knjiga tuženik nije povrijedio obvezu iz stavka III. spomenutog ugovora. Isto tako, budući da prvotužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da bi tuženik na naknadno održanoj proslavi 5. srpnja 1993., prodavao knjige ili kakve druge stvari, zaključak sudova je da nije došlo niti do povrede stavka IV. spomenutog ugovora. Nadalje, glede zahtjeva prvotužitelja za naknadu štete za koju smatra da je pretrpio štampanjem i izradom postera, bedževa i malih skulptura, sudovi su ocijenili da se tuženik spomenutim ugovorom nije niti obvezao naknaditi prvotužitelju navedene troškove.

Slijedom navedenog, imajući na umu činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova, prema pravnom shvaćanju ovoga suda pravilna je ocjena tih sudova da prvotužitelj nije dokazao da tuženik nije ispunio svoje obveze iz ugovora kojim su stranke uredile međusobne odnose, zbog koje povrede bi tužitelju nastala materijalna šteta u vidu izmakle koristi, a sve u smislu odredbe čl. 262. st. 2. ZOO-a.

Glede alternativnog zahtjeva prvotužitelja kojim traži predaju u posjed spomenika pjesnika T. U., valja reći da prvotužitelj nije dokazao da je stekao pravo vlasništva nad tom stvari, pa stoga nema pravo zahtijevati predaju iste u posjed pravom vlasničkom tužbom (reivindikacijom). Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno odbili takav zahtjev prvotužitelja na temelju odredbi čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, dalje: ZVDSP), pa su prvotužiteljevi revizijski navodi o jačem pravu na posjed u tom smislu neosnovani.

              Drugotužitelj pak potražuje naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda jer ga tuženik nije pozvao na proslavu povodom otvorenja predmetnog spomenika 5. srpnja 1993. Drugostupanjski sud pravilno zaključuje da za ocjenu te povrede, a imajući na umu navode drugotužitelja i rezultate provedenog dokaznog postupka, sudu nije bilo potrebno stručno mišljenje vještaka medicinske struke, koje se u konkretnom slučaju zapravo svelo na obrazlaganje duševnih boli koje je drugotužitelj pretrpio zbog smanjenja životnih aktivnosti. Naime, da bi se moglo govoriti o osnovanosti zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u novčanom iznosu (koja zapravo i nije naknada u punom smislu riječi već samo mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice), moralo bi se utvrditi da je riječ o psihičkim bolima veće jačine (intenziteta) koje se u pravilu zbog okolnosti slučaja ne mogu ukloniti, odnosno mogu prestati tek nakon proteka vremena. Naknada štete zbog povrede ugleda i časti priznaje se samo iznimno, i to samo kad je ta povreda toliko teška da je kod povrijeđenog mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Nepozivanje drugotužitelja na proslavu je moglo prouzročiti neugodne osjećaje ljutnje i/ili frustracije zbog ponašanja tuženika, ali to ne predstavlja takav težak napad na čast i ugled koji bi prema okolnostima slučaja (prema kriterijima koje sud u svakom pojedinačnom slučaju posebno ocjenjuje - intenzitetu i trajanju povrede, običajima sredine u kojoj osoba živi i njezinim etičkim i kulturnim poimanjima, odnosno drugim specifičnim uvjetima kao što je primjerice broj osoba pred kojima je do povrede došlo), predstavljao jasno izraženu povredu časti i ugleda osobe drugotužitelja. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir relevantna činjenična utvrđenja, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dosudu pravične novčane naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda u smislu odredbe čl. 200. ZOO-a.

              Nadalje, nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev drugotužitelja za naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti smatrajući da je u pogledu tog zahtjeva nastupila zastara jer je tužbeni zahtjev podnesen po proteku trogodišnjeg roka iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a, obrazlažući da je tužitelj taj zahtjev istaknuo tek u podnesku 13. listopada 2009., a glede štete pretrpljene 5. srpnja 1991. i 5. srpnja 1993. Međutim, sukladno toj zakonskoj odredbi, početak subjektivnog (trogodišnjeg roka) za potraživanje naknade uzrokovane štete počinje teći od trenutka oštećenikovog saznanja za štetu kao i za osobu koja je štetu počinila, pri čemu valja naglasiti da trenutak saznanja za štetu (za njen opseg i visinu) nije uvijek trenutak nastanka samog štetnog događaja. Glede potraživanja naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, trenutak saznanja za štetu je vrijeme kad je završilo liječenje i zdravstveno stanje oštećenika se je stabiliziralo, odnosno kad je oštećenik saznao za nastupjele trajne posljedice. U konkretnom slučaju je medicinskim vještačenjem (provedenim na temelju obilne dostavljene medicinske dokumentacije za koju proizlazi da je nastala tijekom razdoblja neposredno nakon štetnog događaja pa sve do obavljenog pregleda tužitelja od strane vještaka), utvrđeno da se je kod drugotužitelja kao posljedica štetnog događaja razvio posttraumatski stresni poremećaj/PTSP/F-43.1, prema MKB klasifikaciji sa paranoidnim dekompenzacijama (pogoršanjima), te da je riječ o trajnim promjenama osobnosti. Slijedom navedenog, kod drugotužitelja se radi o trajnom stanju glede kojeg se ne očekuju poboljšanja (što proizlazi iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka), pa je u konkretnom slučaju za početak računanja zastare relevantno vrijeme drugotužiteljevog saznanja za takvu dijagnozu koja već sama po sebi predstavlja trajno oboljenje – a to je vrijeme kad se je drugotužitelj podvrgnuo medicinskim pregledima u mjesecima nakon štetnog događaja i zaprimio takve liječničke nalaze. Budući da je zahtjev za naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti podnio znatno kasnije (13. listopada 2009.), zbog obrazloženih razloga ovaj sud ocjenjuje da je za taj vid štete nastupila zastara sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a.

Revidenti neosnovano prigovaraju odluci o troškovima postupka, budući da se ta odluka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 161. ZPP-a, a donesena je sukladno zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška koji je određeno stavljen (čl. 164. st. 2. ZPP-a) i to u jedinstvenom iznosu u odnosu na oba tužitelja. Okolnost da je tuženika dijelom u postupku zastupalo javno pravobraniteljstvo, odnosno kasnije državno odvjetništvo, nije od utjecaja na pravilnost odluke o trošku. Naime, odredbom čl. 163. ZPP-a propisano je da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa državno odvjetništvo, a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (ista odredba se je ranije odnosila na javno pravobraniteljstvo te je čl. 89. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 117/03, izvršena izmjena na način da su riječi „javno pravobraniteljstvo“ zamijenjene riječima „državno odvjetništvo“).

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 29. rujna 2015.