1                   Poslovni broj: 18  UsImio-41/20-2

 

 

Poslovni broj: 18  UsImio-41/20-2

 

  

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU             

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu,  po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Helene Papac, u upravnom sporu tužitelja J. J., Z. ..., V. K., … V. G.,  protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, A. Mihanovića 3., 10000 Zagreb, radi naknade zbog tjelesnog oštećenje, dana 09. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja  za poništenje rješenja tuženika,  Klasa: UP/II 141-06/19-01/03328843454, Urbroj: 341-99-05/3-19-1871 od 05. rujna 2019.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-141-06/19-01/03328843454, Urbroj: 341-99-05/3-19-1871 od 05. rujna 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa: UP/I 141-06/18-01/03328843454, Urbroj: 341-25-05/3-18-126369 od 26. veljače 2019. kojim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za priznavanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

Tužitelj je kod Upravnog suda u Zagrebu podnio tužbu protiv gore citiranog rješenja  tuženika dana 18. runa 2020. te je Upravni sud u Zagrebu formirao spis pod poslovnim brojem UsI-2920/20. Iz obavijesti Ureda predsjednika ovog suda, broj: 31 Su-102/2020-8 od 30. siječnja 2020., razvidno je da je rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020., po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, navedeni predmet ustupljen ovom sudu u rad. Kod ovoga suda predmet je zaveden pod poslovnim brojem: 18 Uslmio-41/20.

Tužitelj tužbom pobija citirano drugostupanjsko rješenje tuženika navodeći u bitnome da smatra da je njegova radna sposobnost smanjena više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika, opisuje svoje zdravstvene tegobe, ističući da je imao operaciju želuca,  da je prije 10 godina operirao desno koljeno,  da od prije tri godine ponovo ima bolove u desnom koljenu, da mu je kirurg preporučio novu operaciju vađenja zglobnih tijela iz koljena, da mu je kralježnica oštećena radi čega da ide na terapije, da u lijevom bubregu ima tumor,  cistu na testisu, da mu je vid smanjen, da ima glaukom. Ističe da ima 35 godina radnog staža, da se niti jedna njegova bolest ne može izliječiti, da neka mu to garantiraju vještaci oba stupanja ili neki drugi doktor te ističe da se sva dokumentacija nalazi kod tuženika. Tužbi je priložio citirano rješenje tuženika pa je zaključiti da traži poništenje istog.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa važećim propisima, da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, da je obzirom na navode tužitelja zatraženo očitovanje višeg vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (dalje ZOSI), Središnjeg ureda, koji da u očitovanju od 22. listopada 2019. argumentirano iznosi zbog čega ne nalazi osnove za promjenom ocjene utvrđene u nalazi i mišljenju od 14. svibnja 2019. U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na smanjenje radne sposobnosti tuženik se  poziva na članak 61. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/18 - dalje ZOMO) koji i citira. Nadalje tuženik navodi da su ovlašteni vještaci ZOSI u postupku pokrenutom za priznanje prava na naknadu za tjelesno oštećenje utvrdili postojanje tjelesnog oštećenja prema članku 61. ZOMO i prema Listi oštećenja organizma-Lista I iz Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“ broj: 67/2017 i 56/2018 – dalje Uredba) te da je ocjena tjelesnog oštećenja neovisna od ocjene radne sposobnosti. Budući da su vijeća vještaka ZOSI oba stupnja temeljem neposrednog pregleda tužitelja u prvostupanjskom postupku i temeljem uvida u cjelokupnu dostavljenu medicinsku dokumentaciju, suglasni u ocjeni da kod tužitelja ne postoji tjelesno oštećenje prema članku 61. ZOMO i prema Listi oštećenja organizma Lista I iz Uredbe, to tuženik smatra da nema osnova za uvažavanje tužbenih navoda i donošenje drugačijeg rješenja u ovoj upravnoj stvari. Ističe da je postupak proveden u cijelosti u skladu s odredbama ZOMO i u skladu s odredbama Uredbe. Vezano za preslike nalaza priloženih uz tužbu, napominje da je vijeće viših vještaka donijelo nalaz i mišljenje temeljem cjelokupne medicinske dokumentacije koja je bila dostavljena u tijeku upravnog postupka te smatra da medicinski nalazi koji nisu bili dostavljeni tuženom tijelu ne mogu biti od utjecaja na ocjenu zakonitosti i pravilnosti osporavanog rješenja. Slijedom navedenog smatra da je  osporavano rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Imajući u vidu kako je predmetni spis rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020., ustupljen ovom sudu na rješavanje bez održavanja rasprave, sud je pozivom na odredbu članka 36. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS), bez održavanja rasprave, pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, dostavljenog uz odgovor na tužbu tuženika, nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Odredbom članka 61. stavak 1. ZOMO propisano je da tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika. Stavkom 2. istog članka propisano je da pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti (stavak 2.).Vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja, na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđuju se posebnim propisom (stavak 3.).

Prema odredbi članka 20. stavak 2. Uredbe, tjelesno oštećenje prema propisima o mirovinskom osiguranju vještači se sukladno Listi oštećenja organizma (u daljnjem tekstu: Lista I) koja je sastavni dio ove Uredbe. Prema stavku 5. istog članka oštećenje organizma postoji kada kod osobe nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, mentalno ili intelektualno oštećenje što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje radne sposobnosti.

              Iz spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu, razvidno je, a što ni među strankama nije sporno, kako slijedi:

              Predmetni upravni postupak za ostvarivanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja od 24. listopada 2018.

              Povodom zahtjeva tužitelja prvostupanjsko tijelo privabilo je nalaz i mišljenje Vijeća vještaka ZOSI, evidencijski broj vještačenja…. od 11. veljače 2019. iz kojeg u bitnome proizlazi da je izvršen pregled tužitelja kao i cjelokupne medicinske i druge dokumentacije u spisu te je utvrđeno da se kod tužitelja ne postoji tjelesno oštećenje prema članku 61. ZOMO i Listi oštećenja organizma (dalje LOO) iz Uredbe.

              Temeljem navedenog nalaza i mišljenja prvostupanjskim rješenjem od 26. veljače 2019. odbijen je zahtjev tužitelja za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

              Tužitelj je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu povodom koje je prema članku 133. stavak 3. ZOMO tuženik u drugostupanjskom postupku pribavio nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka ZOSI, evidencijski broj vještačenja: … od 14. svibnja 2019. Iz ovog nalaza i mišljenja proizlazi da tužitelj, prema priloženoj medicinskoj  dokumentaciji, duži niz godina ima tegobe s desnim koljenom, da mu je radi verificirane lezije prednjeg križnog ligamenta u srpnju 2008. učinjena artroskopija desnog koljena s rekonstrukcijom ligamenata, da je u siječnju 2017. zadobio distorziju istog koljena, da je MR nalaz iz lipnja 2017. ukazao na nekoliko slobodnih koštanih fragmenata, da je ortoped u ruju 2017. indicirao artroskopiju radi vađenja slobodnih zglobnih tijela na što da se tužitelj još nije odlučio. Nadalje se navodi da su prisutne i tegobe od strane slabinske kralježnice uslijed degenerativnih promjena (MR nalaz iz 06/2018) radi čega tužitelj povremeno provodi fizikalnu terapiju koja je u tijeku, da tužitelj nije priložio nalaz funkcijskih snimki kralježnice, te da nije učinio pregled neurokirurga. Nadalje proizlazi da su kod tužitelja prisutne i dugogodišnje gastrične tegobe radi kojih je još 1988. bio operativo liječen te da se radi više cista u lijevom bubregu s održanom bubrežnom funkcijom prati po urologu.  Vijeće viših vještaka smatra da je ocjena vijeća vještaka pravilna jer promjene u desnom koljenu još nisu definitivne jer liječenje nije završeno dok ostale tegobe (degenerativne promjene kralježnice bez gubitka funkcije DVS, kronični gastritis, ciste lijevog bubrega s urednom bubrežnom funkcijom) sukladno s LOO, koja je sastavni dio Uredbe, ne uvjetuju oštećenja organizma te da se isto nije moglo utvrditi.

Tuženik je, pozivajući se na navedene suglasne nalaze i mišljenja, osporavanim rješenjem od 05. rujna 2019. odbio žalbu tužitelja.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženika, a polazeći od svih prednjih nespornih utvrđenja te citirane odredbe ZOMO i Uredbe, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Naime, nalaz i mišljenje u prvostupanjskom postupku te nalaz i mišljenje drugostupanjskom postupku donijeti su na temelju neposrednog pregleda tužitelja te raspoložive medicinske i druge dokumentacije u spisu tuženog tijela. Vještaci oba stupnja su suglasni da kod tužitelja ne postoji tjelesno oštećenje u smislu odredbe članka 61. ZOMO-a i Liste oštećenja organizma, koja je sastavni dio Uredbe, odnosno da kod tužitelja ne nalaze tjelesno oštećenje jer promjene u desnom koljenu još nisu definitivne budući liječenje nije završeno dok ostale tegobe (degenerativne promjene kralježnice bez gubitka funkcije DVS, kronični gastritis, ciste lijevog bubrega s urednom bubrežnom funkcijom) ne uvjetuju oštećenja organizma te stoga se isto nije moglo utvrditi. Nadalje, vještačenja su dovoljno obrazložena te su po ocjeni ovog suda provedena sukladno odredbama ZOMO koje uređuju postupak medicinskog vještačenja i odredbama Uredbe,  pa im ovaj sud, obzirom da su sačinjena po pravilima medicinske struke i znanosti, u cijelosti poklanja vjeru kao vjerodostojnim i objektivnim dokazima, te cijeni da su služila kao valjan temelj da donošenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

Spisu tuženog tijela prileži i očitovanje  Vijeća viših vještaka ZOSI od 22. listopada 2019., koje očitovanje je tuženik pribavio po primitku predmetne tužbe. Iz tog očitovanja je razvidno da je pregledana sva medicinska dokumentacija koju je tužitelj dostavio uz tužbu (koja dijelom prileži spisu tuženog tijela) kao i novija medicinska dokumentacija iz koje proizlazi da je kod tužitelja lokomotorni status kompenziran (hod na prstima i petama uredan, čučanj polovičan, kretnje u lumbalnom dijelu  kralježnice su terminalno reducirane dok su koljena prazna, eutemna, da je desno bolno na palpaciju u medijalnoj zglobnoj pukotini a kretnje su moguće u opsegu od 10-120 st, da je vidna oštrina uz korekciju uredna, da su zbog glaukoma u opseravaciji i uz terapiju kapima vrijednosti očnog tlaka zadovoljavajuće i bez promjena u očnom dnu. Slijedom navedenog Vijeće viših vještaka u navedenom očitovanju nalazi da je u obrazloženju nalaza i mišljenja odgovoreno na sve žalbene navode tužitelja, da ostaje pri svojoj ocjeni da deficit u funkciji desnog koljena nije izražen u mjeri koja sukladno kriterijima iz LOO  uvjetuje oštećenje organizma dok ostale promjene u zdravstvenom stanju nisu obuhvaćene LOO te da se oštećenje organizma-tjelesno oštećenje temeljem njih ne može utvrditi.

Iz navedenog dakle proizlazi da ni novija medicinska dokumentacija, koju je tužitelj priložio uz tužbu, ne utječe na promjenu ocjene iz gore navedenih nalaza i mišljenja prvog i drugog stupanja.

Tužitelj u tužbi nije predložio izvođenje dokaza koji bi upućivali na drugačiji zaključak (npr. medicinsko vještačenje u ovom sporu po sudskom vještaku odgovarajuće specijalnosti i sl.).

Polazeći od svih prednjih utvrđenja ovaj sud smatra u dovoljnoj mjeri utvrđenim da kod tužitelja ne postoji tjelesno oštećenje u smislu odredbe članka 61. ZOMO. 

Vezano za tužbene navode gdje tužitelj govori o smanjenju radne sposobnosti tužitelja je ukazati na citiranu odredbu članka 61. stavak 1. ZOMO prema kojoj tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanja predmetne upravne stvari te je pravilno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporenog rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Stoga je, budući nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje se pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 09. ožujka 2020.

                                                                                                                              S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka  iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

DNA:

-tužitelju, uz obavijest od 30. siječnja 2020.

-tuženiku, uz obavijest od 30. siječnja 2020.

-u spis.

 

Rj.:

-spis u kalendar 30 dana.