1                              Poslovni broj: 6 UsIpor-218/19-2             

 

 

 

 

 

 

       REPUBLIKA HRVATSKA

       UPRAVNI SUD U SPLITU

              Split, Put Supavla 1

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Kraljević, u upravnom sporu tužitelja T. S. iz V. O., Z. .., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet nekretnina, bez održavanja glavne rasprave, 9. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-20/15-01/3527, Urbroj: 513-04/18-2 od 29. lipnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

 

            Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-20/15-01/3527, Urbroj: 513-04/18-2 od 29. lipnja 2018. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Središnja Hrvatska, Ispostave D. S., Klasa: UP/I-410-20/2012-001/00722, Urbroj: 513-007-25-02-2015-0043 od 22. listopada 2015., kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 329.570,50 kuna i na tu osnovicu porez na promet nekretnina u iznosu 16.478,52 kuna.

              Tužitelj u tužbi, kojim osporava zakonitost tuženikovog rješenja, navodi kako u cijelosti ostaje kod žalbenih navoda, te kako smatra da u konkretnom slučaju nije nastala porezna obaveza. Ističe prigovor apsolutne zastare prava na naplatu poreza, temeljem članka 96. stavka 1. i 2. Općeg poreznog zakona. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaz pregledom sudskog spisa te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je predmet oporezivanja stjecanje nekretnine na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju ovjerenog od strane Općinskog suda u S., Stalne službe u D. S. dana 13. lipnja 2012. pod poslovnim brojem: R2-…./12-2, kojim je tužitelj od B. – I. K. iz V. O., u smislu odredbe članka 4. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj: 69/97., 26/00., 153/02., i 22/11. i 143/14., dalje u tekstu Zakona),  stekao nekretnine navedene u članku 1. točki 1.1. B spomenutog Ugovora.

              Porezno tijelo je osnovicu poreza na promet nekretnina, u skladu sa odredbom članka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina, utvrdilo procjenom tržišne vrijednosti u iznosu od 333.527,59 kuna i o procjeni izvijestilo tužitelja, koji je dana 17. veljače 2014. podnio prigovor na procjenu navodeći kako je procijenjena vrijednost kuće u iznosu od 3.500,00 kuna po m2 previsoka, te da je vrijednost kuće maksimalno 2.200,00 kuna po m2. Prvostupanjsko porezno tijelo je uvažilo prigovor tužitelja na procjenu, te je umanjilo procijenjenu vrijednost stečenih nekretnina, i utvrdilo poreznu osnovicu u iznosu od 329.570,50 kuna i poreznu obvezu u iznosu od 16.478,52 kuna.

              Tuženo tijelo je, odlučujući o žalbi tužitelja, utvrdilo kako je predmet oporezivanja u ovome slučaju promet nekretnina do kojega je došlo sklapanjem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ovjerenog kod Općinskog suda u S., Stalna služba u D. S., dana 13. lipnja 2012. pod poslovnim brojem R2-…./12-2, kojim je utvrđeno koje nekretnine tužitelj stječe, te je temeljem istog rješenjem broj Z-…./2012 od 18. lipnja 2012. Općinskog suda u S., Stalna služba u D. S., Zemljišno-knjižni odjel obavljen prijenos vlasništva, stoga je citirani ugovor valjana pravna osnova za razrez poreza na promet nekretnina koje su u smislu odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina bile predmet stjecanja vlasništva po navedenom ugovor.

Među strankama je sporno je li u konkretnom slučaju došlo do prometa nekretnina u smislu odredbe članka 4. stavka 1. i 2. u vezi sa odredbom članka 8. Zakona. Sporno je je li nastupila apsolutna zastara prava na naplatu predmetne obveze.

              Prema odredbi članka 4. stavka 1. i 2. Zakona predmet oporezivanja je promet nekretnina, a prometom nekretnina, u smislu ovoga Zakona smatra se svako stjecanje vlasništva nekretnine. Stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.

              Odredbom članka 6. stavka 1. Zakona propisano je da je obveznik poreza na promet nekretnina stjecatelj nekretnine.

              Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona propisano je da ako se nekretnina stječe na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obveznik poreza na promet nekretnina je davatelj uzdržavanja.

              Stavkom 2. istog članka propisano je da pri stjecanju nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, porez na promet nekretnina umanjuje se za 5% za svaku godinu trajanja uzdržavanja proteklu od dana sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, do smrti uzdržavanog.

              Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje pravilnim zaključak tuženog tijela da je u konkretnom slučaju došlo prometa nekretnina sklapanjem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ovjerenog kod Općinskog suda u S., Stalna služba u D. S., dana 13. lipnja 2012. pod poslovnim brojem R2-…./12-2, kojim je tužitelj stekao nekretnine navedene u članku 1. točki 1.1. B Ugovora, te je rješenjem broj Z-…./2012 od 18. lipnja 2012. Općinskog suda u S., Stalne službe u D. S., Zemljišno-knjižnog odjela obavljen prijenos vlasništva, slijedom čega je pravilno porezno tijelo utvrdilo predmetnu poreznu obvezu porez na promet nekretnina.

              Također, pravilno je tuženo tijelo u osporenom rješenju ocijenilo kako prigovori tužitelja da je podnio prijedlog radi pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti članka 6. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina (NN br. 22/2011), da je dana 15. lipnja 2012. zaključen Sporazum o raskidu Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 13. lipnja 2012, da je dana 8. veljače 2013. zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren kod Općinskog suda u S., Stalnoj službi u D. S. pod poslovnim brojem 18-R2-…./12 nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, budući je tužitelj temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju stekao u vlasništvo predmetne nekretnine, čime je došlo do prometa nekretnina u smislu odredbe članka 4. Zakona, a što proizlazi i iz z.k. izvatka.

              Prigovor tužitelja kako je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara prava na naplatu predmetne obveze, također, nije osnovan.

U smislu odredbe članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15., dalje u tekstu: OPZ-a), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 197. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/116., dalje u tekstu Novog OPZ-a), pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

Stavkom 6. istog članka Zakona propisao je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe.

Odredbom članka 95. stavka 1. OPZ-a propisano je da tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku.

Stavkom 3. istog članka Zakona propisao je da nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.

              Odredbom članka 96. stavka 1. OPZ-a propisano je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona.

Obzirom kako iz sadržaja spisa predmeta tuženog tijela proizlazi da je predmetna obveza poreza na promet nekretnina utvrđena prvostupanjskim poreznim rješenjem od 22. listopada 2015. i da je zastara prava na naplatu počela je teći 1. siječnja 2016., razvidno je kako nije protekao šestogodišnji rok apsolutne zastare prava na naplatu poreza, u skladu sa citiranim odredbama OPZ-a.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

 

 

U Splitu, 9. ožujka 2020.

 

                                                                                                                                  S U T K I N J A

 

                                                                                                               Nela Mešin, v.r.

                                                                                                                                              

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

 

 

 

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lidija Kraljević