Broj: Rev 2472/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja M. G. i II. tužiteljice E. G., oboje iz V., koje zastupa punomoćnik G. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. V. i G. P. u P., protiv I. tužene N. B., II. tuženika A. P., III. tužene M. B. iz Republike Italije, T., i IV. tuženika F. B. iz Republike Italije, T., koje oboje zastupa punomoćnica A. Z., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji III. i IV. tuženika, protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-2631/09-2 od 6. lipnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-2813/06-54 od 20. travnja 2009., u sjednici održanoj 13. listopada 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija III. i IV. tuženika se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je utvrđeno da su tužitelji na temelju dosjelosti stekli pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 5747/1 u naravi oranica upisana u zk.ul. 3816 k.o. V. i to svaki u 1/2 dijela, dok je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na izdavanje tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva na ime tužitelja, kao i u dijelu u kojem se navodi da će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda. U točki III. izreke naloženo je tuženicima da tužiteljima na ime parničnog troška isplate iznos od 7.954,78 kn, dok su kao neosnovani odbijeni preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 285,22 kn, te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.660,00 kn (točka IV. izreke).

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba I. i II. tužitelja od 16. lipnja 2005. prema I. i II. tuženicima.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba III. i IV. tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke) dok je odbijen zahtjev III. i IV. tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude III. i IV. tuženici su izjavili reviziju pozivajući se pritom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11 i 148/11, dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu ukidanje nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revidenti su postavili sljedeće materijalnopravno pitanje: „tumačenja poštenog (nepoštenog) posjeda od strane nižih sudova, odnosno stjecanje vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnine dosjelošću“ pa bi sadržajno zapravo navedeno predstavljalo pitanje:

 

Može li se dosjelošću steći pravo vlasništva suvlasničkog dijela nekretnine?

 

Revidenti su istaknuli da o tom pitanju postoji različita praksa istog Županijskog suda u Puli-Poli dostavljajući pri tom presudu (u kojoj je zauzet suprotan stav od stava u pobijanoj odluci) tog drugostupanjskog suda br Gž-1975/08-2 od 27. lipnja 2008. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da se dosjelošću ne može steći suvlasništvo idealnog dijela nekretnine, jer opseg posjeda određuje i opseg dosjelosti, a da o postavljenom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje (čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a).

 

Međutim, o navedenom pravnom pitanju, revizijski sud se, suprotno shvaćanju revidenta, već prethodno izjasnio u odluci poslovni broj Gzz-1/07-2 od 7. veljače 2007. u kojoj je izrazio pravno shvaćanje da se dosjelošću može steći i suvlasnički idealni dio nekretnine. Prema navedenom shvaćanju za stjecanje suvlasništva ne postoje posebne pravne osnove (titulusi) različite od onih na temelju kojih se stječe pravo vlasništva. Prema odredbi čl. 37. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/01, 76/06 i 141/06 - dalje: ZV) u pravnom prometu uzima se da je idealni dio stvari samostalna stvar; sve što je određeno za stvar vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano. Za stjecanje prava suvlasništva dosjelošću nije ništa posebno propisano što bi se odnosilo na suvlasništvo, dakle, vrijede i odredbe o stjecanju prava vlasništva dosjelošću.

 

Slijedom navedenog, pitanje postavljeno nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je stoga valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu (na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 13. listopada 2015.