1

Poslovni broj Gž-1108/2019-

 

Poslovni  broj Gž 1108/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. R. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Ž. P. i dr., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika B. R. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku D. J. odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika,   izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 6567/14 od 25. ožujka 2019., 9. ožujka 2020.                           

 

 

p r e s u d i o    j e

             

I. Odbija se kao neosnovana tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 6567/14 od 25. ožujka 2019.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

                                                  Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 20.011,70 kn sa pripadajućim zateznim kamatama,  točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak  u iznosu od 13.607,54 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Prvostupanjsku  presudu pobija tuženik iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.2. i 3. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu ZPP-a).

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

 

 

 

Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući je sud prvog stupnja utvrdio sve pravno odlučne činjenice, a time ni na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iz rezultata dokazno postupka u bitnome proizlazi da:

 

-da su parnične stranke suvlasnici na jednake dijelove nekretnine u Z., na adresi ...,

-da je tužitelj samostalno  pristupio potpisivanju Ugovora o građenju sa trgovačkim društvom K. d.o.o. u svrhu sanacije krovišta predmetne zgrade, te u cijelosti sam snosio troškove te sanacije, kojom prilikom je u cijelosti promijenjeno krovište zgrade,

-da tuženik nije dao suglasnost za izvođenje tih radova,

-da je tuženik zaprimio obavijest tužitelja od 29. svibnja 2014. da će se obaviti radovi izmjene krovišta, koliko će isti trajati, koliko će iznositi cijena tih radova prema Troškovniku,

-da su u tijeku 1997. vršeni određeni radovi na ovoj nekretnini koji su se sastojali u uređenju zajedničkog stubišta i proširenju prizemlja za stanovanje roditelja stranaka s kojima je tuženik sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju,

-da je tužitelj financijski sudjelovao u radovima koje je tuženik izvodio 2005,

-da je tuženiku bilo poznato da se izvode određeni radovi na krovištu zgrade,

-da je provedenim  vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ing. G. R., utvrđeno da su na krovu vidljivi novi materijali (krovni pokrov. limarija i dva krovna prozora), da analizom raspoložive dokumentacije vještak smatra da se radi o popravcima koji su bili potrebni i predstavljaju nužne i korisne radove za nekretninu, a isto tako da je i cijena tih radova primjerena,

-da je iz dopunskih očitovanja vještaka u bitnome vidljivo da se ovdje radilo o  značajnijem procurivanju  s krova čiji se rezultati vode na zidovima stana, gdje da je vidljivo da se voda slijevala niz zidove, sa time da se iz toga ne može utvrditi da li  uzrok bio samo u limenim opšavima ili samo u salonitnim pločama, jer da se ovdje radi i o trulim opšavima kao i salonitnim pločama,  što sve zajedno da čini katastrofalno stanje, da ne postoji zakonska obveza vlasnika nekretnine da promjeni salonitne ploče na krovu, da iste uvijek imaju vijek trajanja od 30 godina, da na osnovi brojnih procurivanja po zidovima u zoni dimnjaka, zaključuje da je problem i u pločama i u limariji, te da se kod takvih procurivanja poduzimaju radovi kao u ovom slučaju, da se samo zamjenom limarije ne bi riješio problem procurivanja vode, jer da nije curilo samo u zoni dimnjaka već i drugdje, te da je mahovina prodrla u salonitne ploče koje su bile na krovu zgrade, da je istu vidio u salonitnim pločama, da je nastalo dodatno razaranje salonitnih ploča zbog spomenute mahovine, te da je vrijednost izvedenih radova primjerena, te da je iznosila 40.023,40 kn,

-da je iz iskaza tužitelja razvidno pored ostalog da je procurivanje u stanu počelo 2013., a u tijeku 2014. da je bilo alarmantno, jer je curilo u svim sobama, hodnicima, dnevnoj sobi, a i po električnim instalacijama, da je za vrijeme izvođenja spornih radova, tuženik svakodnevno bio prisutan, da ga je zbog tih radova obavijestio da oslobodi parkirno mjesto, jer se treba veća količina materijala skinuti s krova, da ga je obavijestio da će radovi početi 9. lipnja 2014. i trajati 7 dana, da je tuženika o procurivanju obavjestio još 2013., kako usmeno, tako i pismenim putem, da nema potvrdu da je tuženik primio njegovu obavijest o izvođenju radova na krovu, no da ima pismeno očitovanje da za vrijeme izvođenja predmetnih radova njegovo parkirno mjesto mora biti prazno, da je krovopokrivač bio taj koji je procijenio koje sve radove treba izvesti na krovu zgrade,

-da iz iskaza tuženika u bitnome proizlazi da od tužitelja nije dobio obavijest da postoji neki problem s curenjem krova, ni da je na istome potrebno bilo što izmijeniti, da je shvatio da tužitelj o svom trošku mijenja pokrov  na krovu, stavlja nove krovne prozore, da je u razdoblju od 1998. do 2015. živio u predmetnoj kući, te koristio srednji dio kuće, odnosno kat, da se nije penjao na krov, pa da nema saznanja o tome u kakvom su stanju bile salonitne ploče, da nema stručnih znanja o tome kakva je kvaliteta krovišta zgrade nakon izvršenih spornih radova.

 

U kontekstu ovakvih utvrđenja, pravilnim drži ovaj sud stajalište prvostupanjskog suda koji je temeljem rezultata dokaznog postupka, napose provedenog građevinskog vještačenja po ranije imenovanom stalnom sudskom vještaku, utvrdio da je na zajedničkoj kući parničnih stranaka bilo potrebno provesti sanaciju krovišta odnosno izmjenu krovnog pokrova, krovnih opšava i žljebova, da je stanje zidova u stanu tužitelja,  koji su bili natopljeni vodom svaki put kada je padala kiša, nakon što  bi salonitne ploče počele propuštati kišnicu, koja su slijevanja išla iz potkrovlja i prema stanu tuženika, zahtijevala neodgodivo poduzimanje predmetnih radova.

 

Nastavno tome, osnovano se sud prvog stupnja poziva na čl.  38. i 39. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 i dr., dalje: ZV-a), te čl. 1121., 1122. i čl. 1124. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a), te zaključuje da je u konkretnoj pravnoj situaciji, tužitelj mogao i bez suglasnosti tuženika pristupiti ranije navedenim radovima na krovištu zgrade, utvrđujući pri tome da je tužitelj izvjestio tuženika o potrebi izvođenja spornih radova dopisom od 29. svibnja 2014., što je imalo za posljedicu obvezu tuženika da podmiriti tužitelju polovicu vrijednosti izvršenih radova, što u konkretnom slučaju iznosi 20.011,70 kn sa pripadajućim kamatama, primjenom čl. 29. ZOO-a, koji je sukladno tome udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

 

Neutemeljenim stoga, drži ovaj sud izuzetno opširne žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava stajalište suda prvog stupnja koji odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u bitnome temelji na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka ing. G. R., smatrajući da su zaključci navedenog vještaka neprovjerljivi, paušalni, općeniti,nesigurni.

 

Ponajprije se skreće pažnja tuženiku, da iz stanja u spisu nije razvidno da je isti nakon dopunskih očitovanja vještaka, a prije zaključenja glavne rasprave, predložio provođenje dokaza novim vještačenjem po drugom vještaku građevinske struke, ukoliko nije bio zadovoljan dodatnim pojašnjenjima vještaka ing. G. R., koju mogućnost je imao sukladno odredbama ZPP-a.

 

Neovisno o tome, protivno tumačenju tuženika, uvažavajući sve prednje izloženo, prosudba je i ovog suda, da je tijekom prvostupanjskog postupka nedvojbeno utvrđeno da je u konkretnom slučaju, zbog procurivanja u stanu tužitelja (a izvjesno vremenom i u stanu tuženika) koje je detaljno opisao u svom pismenom nalazu, kao i u kasnijem dopunskom očitovanju stalni sudski vještak ing. G. R., a čiji su uzrok bili truli opšavi odnosno  salonitne ploče u koje je prodrla mahovina, budući je oboje bilo u katastrofalnom stanju, doista bilo neophodno izvesti sporne radove, koji predstavljaju nužne i korisne radove za prijepornu nekretninu u suvlasništvu parničnih stranaka.

 

Pri tome, suprotno ocjeni tuženika, ovaj sud drži da za ishod postupka, a time i pravilnost pobijane odluke, nije od značaja koji je od dva ranije spomenuta uzroka procurivanja, koja je vještak naveo u svom nalazu, doista odgovoran za procurivanje u stanu tužitelja, budući da je posljedica i jednog i drugog, u konačnici šteta nastala u stanu tužitelja, točnije na zidovima tog stana uslijed velike količine vode (vlage) prilikom svake kiše.

 

Podredno se napominje, da je iz stanja u spisu vidljivo da tužitelj prije no što je započeo s radovima na krovištu nije proveo osiguranje dokaza, u kojoj je situaciji vještak mogao izvršiti neposredna opažanja ranijeg krovišta, te stana tužitelja. Obzirom na to, vještak ing. G. R. (kao i svaki drugi sudski vještak na njegovom mjestu), je sačinio nalaz i mišljenje s dokumentacijom koju je imao na raspolaganju u vrijeme izrade nalaza.

 

Nadalje, detaljno analizirajući pismeni nalaz vještaka, te njegova dodatna očitovanja, dolazi se do zaključka da nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem dovodi u sumnju saniranje krovišta upravo na način kako je to izveo tužitelj, odnosno s opsegom radova koje je tužitelj izveo.

 

Ovo stoga, što je vještak utvrdio da u situaciji kao što je ova, kad postoje brojna procurivanja po zidovima, dakle na više mjesta, odnosno ne samo u zoni dimnjaka već i drugdje, čiji je uzrok i u pločama i u limariji, te da se tada poduzimaju upravo radovi koje je i tužitelj izveo, jer da se samo zamjenom limarije ne bi riješio problem procurivanja vode, budući je mahovina prodrla u salonitne ploče koje su bile na krovu zgrade, zbog čega je nastalo dodatno razaranje salonitnih ploča.

 

Nije u pravu tuženik ni kada zaključuje da je nalaz vještaka protivan pravilima struke obzirom na ocjenu istog o starosti salonitnih ploča na krovištu zgrade kao razlog za procurivanje vode u stan tužitelja.

 

Unatoč činjenici, da se vještak u svom nalazu osvrnuo i na pitanje starosti salonitnih ploča koje su se nalazile na krovištu predmetne zgrade, kao jedan od mogućih uzroka procurivanja vode, te dao svoje mišljenje obzirom na raspoložive podatke o starosti istih, to prema prosudbi ovog suda, ne može predstavljati razlog za tvrdnju o nestručnosti vještaka, odnosno zaključak o tome da je nalaz sačinjen protivno pravilima struke.

 

To napose u kontekstu svih ostalih utvrđenja navedenih u nalazu istog, koja su prema ocjeni ovog suda, potkrijepljena konkretnim činjenicama, te kao takva argumentirana i objektivna.

 

Obzirom na sve ranije rečeno, pogrešnim se ukazuje stav tuženika i u dijelu u kojem pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda glede primjene čl. 1124. ZOO-a, smatrajući da u ovom slučaju nisu bile ispunjene kumulativno potrebne pretpostavke za primjenu spomenute odredbe.

 

Kako je protivno shvaćanju tuženika, pravilno sud prvog stupnja, sukladno rezultatima dokaznog postupka, zaključio da su radovi koje je tužitelj izveo na krovištu zgrade u okolnostima konkretnog slučaja bili neophodni za funkcionalno korištenje nekretnine, dakle da isti nisu trpjeli odgađanje, pri čemu su ti radovi neprijeporno vršeni bez izričite suglasnosti, ali uz znanje tuženika (koji se tim ulaganjima nije protivio i ničime nije dao do znanja da njima nije zadovoljan), to i ovaj sud drži da tužitelju pripadaju prava koja pripadaju poslovođi bez naloga: na naknadu nužnih i korisnih troškova za nekretninu u suvlasništvu (u dijelu u kojem je te troškove podmirio za tuženikov suvlasnički dio, odnosno u dijelu u kojemu su ti troškovi nužni i korisni za taj dio).

 

Posljedično tome, evidentno je da su u konkretnoj pravnoj situaciji, bile ispunjene pretpostavke za primjenu iz čl. 1124. ZOO-a, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, te shodno tome, obvezao tuženika na podmirenje dijela troškova u iznosu utvrđenom vještačenjem, sukladno njegovu suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine.

 

U svezi prednjeg, neutemeljenim drži ovaj sud pozivanje tuženika na čl. 38. st.2. ZV-a (o pravu svakog suvlasnika da sudjeluje sa drugim suvlasnicima u odlučivanju o svemu što se tiče stvari u suvlasništvu).

 

Ovo iz razloga, jer kraj činjenice da iz iskaza samog tuženika, proizlazi između ostalog da je bio upoznat sa time da je tužitelj izvodio neke radove na krovištu zgrade, ali da se nije interesirao o čemu se radi, a da istodobno nema dokaza o tome da ga je tužitelj na bilo koji način spriječio da se uključi u izvođenje predmetnih radova, dade se zaključiti da je tuženik i u tijeku izvođenja spornih radova, upravo obzirom na to da je bilo riječ o radovima na dijelu zgrade koji sukladno čl. 377. ZV-a predstavlja zajednički dio te zgrade (dakle i njegov, a ne samo od tužitelja), imao mogućnost upravo kao suvlasnik zgrade sudjelovati u tim radovima, tražiti od tužitelja da mu pojasni zbog kojeg je razloga upravo krenuo s njihovim izvođenjem, eventualno sugerirat da se umjesto toga, izvedu neki drugi (jeftiniji) radovi. No, kako tuženik ovo svoje pravo, očigledno nije iskoristio, to prema uvjerenju ovog suda, nikako ne može pasti na teret tužitelja, kao drugog suvlasnika zgrade.

 

Posljedično tome, pogrešnim drži ovaj sud pozivanje tuženika na čl. 41. ZV-a i u svezi sa tim svoje tvrdnje o tome kako od tužitelja nikada nije dobio nikakav dopis tužitelja od 29. svibnja 2014., na koji se poziva isti u svom iskazu, budući da iz sadržaja dopisa od 30.svibnja 2014. (l. 21. spisa) nepobitno proizlazi da je tuženik upoznat sa time da će tužitelj izvoditi krovopokrivačke radove na krovištu zgrade, a čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio tijekom prvostupanjskog postupka.

 

Slijedom svega do sada izloženog, valjalo je i prema ocjeni ovog suda, obvezati tuženika na platež iznosa od 20.011,70 kn što predstavlja polovicu vrijednosti izvršenih radova od strane tužitelja na krovištu zgrade kao zajedničkom dijelu iste, sa pripadajućim zateznim kamatama, to se i prvostupanjska presuda ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

 

Budući da je sud prvog stupnja prema stajalištu ovog suda, utvrdio bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, to suprotno ocjeni provedenih dokaza, interpretaciji istih izvršenih po tuženiku u žalbi nema uporišta u činjeničnim utvrđenjima koja proizlaze iz tih dokaza, pa se nastavno tome ni  interpretacija istih  te osobni zaključci tuženika u odnosu na postojanje određenih pravno relevantnih činjenica, ne mogu prihvatiti kao utemeljena, iz razloga što se očigledno radi o subjektivnom iznošenju mišljenja koje objektivno nema uporišta u sadržaju prvostupanjskog postupka odnosno u načinu ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, te na osnovi toga utvrđenih relevantnih činjenica.

 

 

Stoga je za zaključiti da je sud prvog stupnja, svoju ocjenu provedenih dokaza opravdao uvjerljivim razlozima koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, dajući jasne  argumente zbog kojih je zauzeo materijalno-pravno stajalište, rezultat kojeg je i pobijana odluka.

 

Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku utemeljenu na čl. 154. st.1. ZPP-a.

 

Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu, primjenom odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

U Rijeci 9. ožujka 2020.

 

 

                                                                                                         Sutkinja

 

                                                                                                                  Svjetlana Pražić

 

 

 

 

 

Općinskom građanskom sudu u Zagrebu

Vraćamo vam spis s pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.