Poslovni broj: Gž-492/2020-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda iz Z., OIB: ..., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., U. g. V. …, OIB: …., zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6674/14 od 27. studenoga 2019., 9. ožujka 2020.,

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6674/14 od 27. studenoga 2019. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo naložiti tuženiku isplatu iznosa od 63.846,33 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako je i specificirano u točki I. izreke. Odlukom je o o parničnom trošku naloženo tužitelju naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 9.281,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

S pravom tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer u pobijanoj presudi o pojedinim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim u postupku i samih tih isprava.

Naime, presudom je utvrđeno da je rješenjima tužitelja IN 39345 od 16. veljače 1999.
i IN 637026 od 17. srpnja 1998. utvrđeno da je kod osiguranika tužitelja V. L. utvrđena invalidnost zbog prometne nesreće od 70%, a u preostalom dijelu zbog bolesti, te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje. Ovakvo utvrđenje, međutim, nije u sasvim u skladu sa sadržajem ovih rješenja, ali žalbeni sud ima ovlaštenje temeljem odredbe članka 373.a stavka 1. ZPP-a sanirati ovu bitnu povredu koje će ovlaštenje i iskoristiti, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog obrazloženja.

Žalitelj ne ukazuje na druge na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet je spora zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 63.846,33 kune s pripadajućom kamatom koja se šteta odnosi na iznose invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku V. L. u razdoblju od 16. studenoga 1998. do 30. travnja 2013., umanjeno za suodgovornost osiguranika tužitelja od 40%, a koji su iznosi isplaćeni na temelju rješenja tužitelja broj IN-39345 od 16. veljače 1999. i IN 637026 od 17. srpnja 1998.

U postupku je utvrđeno da je rješenjima tužitelja broj IN 39345 od 16. veljače 1999. i
IN 637026 od 17. srpnja 1998. utvrđeno da je kod osiguranika tužitelja V. L. utvrđena invalidnost zbog prometne nesreće od 70%, a u preostalom dijelu zbog bolesti, te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje.

Sud je prvog stupnja djelomično suprotno sadržaju naprijed navedenih isprava utvrdio stupanj invalidnosti uzrokovan prometnom nesrećom jer ocjenjujući sadržaj naprijed navedenih isprava u skladu s ovlaštenjem iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a, žalbeni sud utvrđuje da je rješenjem tužitelja broj IN 39345 od 16. veljače 1999. utvrđeno da je kod osiguranika tužitelja V. L. utvrđena invalidnost zbog prometne nesreće (dogodila se za vrijeme rada tužiteljeva osiguranika) od 60%, a u preostalom dijelu zbog bolesti, dok mu je rješenjem tužitelja broj IN 637026 od 17. srpnja 1998. priznato pravo na naknadu za tjelesno oštećenje 5. stupnja od 70% s osnove ozljede na radu do koje je došlo u štetnom događaju (prometna nesreća od 12. studenoga 1996.) za koji odgovara tuženik.

Osim toga, rješenjem Invalidske komisije od 16. studenoga 1998. utvrđeno je da Invalidska komisija tužitelja mišljenja da kod osiguranika V. L. postoji od ranije utvrđena invalidnost uz preostalu radnu sposobnost, a zbog težih degenerativnih promjena kralježnice i protruzije diska u lumbalnom dijelu te da je V. L. 1996. stradao prilikom povrede na radu zadobivši protruziju diska i rupturu C3-C4 zbog čega je operativno liječen i zbog čega je učinjena prednja spondiloceza. Kao posljedica te povrede kod njega je prisutna tetrapareza i smetnje mokrenja tipa neurogenog mjehura te je došlo do bitnog pogoršanja zdravstvenog stanja i do gubitka radne sposobnosti.

Sud je prvog stupnja, međutim, ocijenio da "u provedenom postupku nije utvrđen
razlog odlaska osiguranika tužitelja V. L. u invalidsku mirovinu, tim više što je kod istoga i prije štetnog događaja od 12. studenoga 1996. utvrđena invalidnost". Pritom je sud izrazio pravno shvaćanje da se "rješenjem iz upravnog postupka ne može dokazivati uzročno-posljedična veza koja je sporna u parničnom postupku".

Zbog navedenih je razloga sud zaključio da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje tijekom postupka sukladno odredbi članka 219. stavka 1. u vezi s člankom 221.a ZPP-a, pa je odbio tužbeni zahtjev.

Osnovano žalitelj ukazuje na nepravilnost ovakvog postupanja suda prvog stupnja jer izraženo pravno shvaćanje suda nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH o istom pitanju, a niti sadrži razloge zbog kojih bi to pravno shvaćanje valjalo preispitati ili od njega odstupiti.

Naime, u vezi s pitanjem vezanosti parničnog suda za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela u primjeni odredbe članka 212. u vezi s člankom 210. stavkom 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/09, 9/91, 71/91, 26/93, 96/93, 29/94, 37/94, 44/94, 59/96, 20/97 i 102/98, dalje: ZMIO), Vrhovni sud RH je u brojnim odlukama (primjerice, Rev x-140/2018 od 2. listopada 2019., Rev x-449/2011 od 13. srpnja 2011., Rev x-294/10 od 14. srpnja 2011., Revr-127/06 od 9. svibnja 2006.) izrazio pravno shvaćanje prema kojemu je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, pa tako i u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine.

Prema tom pravnom shvaćanju, sud u parničnom postupku ne može preispitivati odluku donesenu u upravnom postupku niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju. Pritom je također ocijenjeno beznačajnim je li stranka u parničnom postupku sudjelovala u upravnom postupku u kojemu se odlučivalo o nekom pravu ili obvezi zato što odluke upravnog tijela djeluju erga omnes. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj žalbeni sud jer je ono rezultat pravilne primjene odredaba članka 212. u vezi s člankom 210. stavkom 1. ZMIO-a time da žalbeni sud smatra da potrebe razvoja prava ni druge okolnosti ne opravdavaju preispitivanje ovakve sudske prakse niti opravdavaju potrebu odstupanja od te prakse.

U opisanim je okolnostima zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u primjeni materijalnog
prava sud prvog stupnja propustio utvrditi činjenicu visine tužbenog zahtjeva. Na tu je okolnost tužitelj priložio isprave, i to izračune razmjernog iznosa invalidske mirovine osiguranika V. L. u utuženom razdoblju, kao i obračun isplata naknade za tjelesno oštećenje istog osiguranika u istom razdoblju, sve na temelju parametara iz rješenja IN 39345 od 16. veljače 1999. i IN 637026 od 17. srpnja 1998., a uzimajući u obzir stupanj suodgovornosti svog osiguranika od 40%.

Iz sadržaja spisa, međutim, nije razvidno na koji je način tužitelj ocijenio da je njegov
osiguranik suodgovoran u opsegu od 40% za štetni događaj koji je uzrokovao invalidnost jer ta činjenica u postupku nije utvrđivana niti je između stranaka nesporna. Ova činjenica nije utvrđena ni u postupku zbog kojeg je ovaj postupak bio prekinut (postupak prvostupanjskog suda broj Pn-6237/2008) i koji je priložen uz ovaj spis, a ne proizlazi ni iz sadržaja sudske nagodbe zaključene u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-220/15 od 10. veljače 2017. koji se vodio između tužiteljeva osiguranika V. L. kao tužitelja i tuženika E. o. d.d. radi naknade štete.

S druge strane, tuženik je tijekom postupka ustrajao na prigovoru podijeljene odgovornosti tvrdeći da je osiguranik tužitelja doprinio nastanku štetnog događaja koji je uzrokovao invalidnost te je na tu okolnost predložio prometno-tehničko vještačenje što sud, očito zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije prihvatio, a zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Iz sadržaja pravomoćne presude Općinskog suda u Dugom Selu broj IV K-73/99 od 6. listopada 1999. proizlazi da je osiguranik tuženika, u vezi s predmetnim štetnim događajem, oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa izazivanjem prometne nesreće te mu je izrečena kaznena sankcija. U tom je smislu sud vezan tom je presudom u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP-a, ali ona ne isključuje postojanje suodgovornosti tužiteljeva osiguranika za nastanak štetnog događaja. Tim više što je u tom postupku utvrđeno da je oštećenik V. L. prilikom pretjecanja bio u dvostrukom ili trostrukom prekršaju - utvrđena mu je alkoholiziranost, prevelika brzina i pretjecanje započeto u vrijeme dok je osiguranik tuženika imao na vozilu upaljen žmigavac. Međutim, ova presuda sama za sebe ne daje dovoljno elemenata za ocjenu stupnja građanskopravne odgovornosti V. L. za nastanak predmetnog štetnog događaja.

S obzirom na navedeno, činjenično je stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a u spisu iz gornjih razloga nema elemenata za preinaku prvostupanjske presude, pa je presudu valjalo ukinuti i premet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje temeljem odredbe članka 370. ZPP-a.

U nastavku će postupka sud prvog stupnja dopuniti činjenično stanje na način ukazan ovim rješenjem, provesti će predložene dokaze na okolnost suodgovornosti osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja koji je uzrokovao invalidnost te će u ovisnosti o rezultatima tog dokaza utvrditi visinu štete. Pritom će sud imati na umu sva izražena pravna shvaćanja na koja je upućen ovim rješenjem. Ukoliko prihvati (djelomično ili u cijelosti) tužbeni zahtjev, a u vezi sa sporednim zahtjevom za isplatu kamate, imati će na umu da je po pitanju dospijeća obveze potrebno primijeniti odredbu članka 216. stavka 3. ZMIO-a.

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana uz ishod postupka (argument iz članka 154. stavka 1. ZPP-a) koji za sada nije poznat.

Split, 9. ožujka 2020.