Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: 5 zd-13/2020-4

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 5 zd-13/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca toga suda, Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Vlaste Patrčević Marušić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. K. zbog kaznenih djela iz čl. 179a. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Kzd-82/18 od 12. prosinca 2018., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog P. K. kao neosnovana i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi P. K. proglašen je krivim za kazneno djelo iz čl. 179a. KZ/11 i tri kaznena djela iz čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11 (u pobijanoj presudi se očito greškom navodi službeno glasilo Narodne novine broj 118/18, s obzirom da je u istima objavljena izmjena KZ/11 koja je stupila na snagu nakon počinjenja kaznenih djela, a nije blaža za počinitelja) za koja kaznena djela su najprije sukladno čl. 51. KZ/11 utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 179a. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a za tri kaznena djela iz čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11 za svako djelo kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je optuženi P. K. temeljem citiranih zakonskih odredbi osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine s time da mu je temeljem čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Temeljem čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju od šest mjeseci.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17– dalje u tekstu: ZKP/08-17) optuženik je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv navedene presude žali se optuženik po branitelju, odvjetniku M. B. "zbog svih zakonskih razloga" s prijedlogom "…da ga se zbog svega oslobodi i ukinu sve mjere i obveze plaćanja".

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

            U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19  – dalje u tekstu: ZKP/08-19) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-96/20-4 od 14. veljače 2020.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

U žalbi optuženik navodi da presuda ne stoji ni činjenično ni pravno, da nema govora da bi "vrijeđao, udarao itd…", da se presuda temelji na iskazu bivše supruge, da je za njega pobijana presuda sramota, da je nezaposlen i bez primanja, zbog čega nije u mogućnosti platiti naložene troškove i da nije ovisnik o alkoholu.

 

Iz citiranih žalbenih navoda može se zaključiti da optuženik presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o sigurnosnoj mjeri i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

Prije svega valja navesti da je povodom žalbe optuženika pobijana presuda ispitana po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19 kojim ispitivanjem je utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije u pravu optuženik kada presudu sadržajno pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, osporavajući na ranije navedeni način utvrđenje suda prvog stupnja da je počinio inkriminirane radnje za koje je proglašen krivim, a koje utvrđenje sud prvog stupnja temelji prvenstveno na iskazu svjedokinje D. K., supruge optuženika.

 

Naime, sud prvog stupnja osnovano je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje D. K., koja optuženika tereti za počinjenje inkriminiranih radnji za koje je proglašen krivim, s obzirom da je svjedokinja jasno, određeno i detaljno opisala inkriminirano ponašanje optuženika, kod čega valja navesti da je optuženik u svojoj obrani djelomično potvrdio navode svjedokinje. Naime, optuženik je u svojoj obrani priznao da su u obitelji nastali problemi nakon što je ostao bez posla, da je dnevno znao popiti oko tri piva, da je supruzi predbacivao bračnu nevjeru, da joj je znao reći uvredljive izraze, da je sina A. udario glavom u nos, ali ne namjerno, da je kćerki L. znao reći određene uvredljive izraze. Dakle, optuženik je u svojoj obrani u manjoj mjeri priznao određene činjenične navode iz optužnice za koje se tereti, na koji način se svjedočki iskaz D. K. dodatno ukazuje uvjerljivim i okolnosnim, zbog čega je sud prvog stupnja istog osnovano usvojio, te na temelju istog pravilno utvrdio da je optuženik počinio inkriminirane radnje za koje se tereti i za koje je proglašen krivim. Svojim paušalnim, ranije citiranim, žalbenim navodima optuženik ničim nije doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza D. K., te time pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica za koje se tereti i za koje je proglašen krivim.

 

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Premda optuženik u žalbi tvrdi da presuda ne stoji ni pravno, navedeno ničim ne konkretizira niti argumentira. Stoga je u pogledu žalbene osnove povrede kaznenog zakona pobijana presuda ispitana samo po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 kojim ispitivanjem je utvrđeno da nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika ni u jednom pitanju iz čl. 469. ZKP/08-19, što više, povrijeđen je kazneni zakon u smislu čl. 469. toč. 5. ZKP/08-19 u korist optuženika.

 

Naime, pobijanom presudom optuženiku je temeljem čl. 69. KZ/11 izrečena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju od šest mjeseci.

 

Prema čl. 69. st. 3. KZ/11 sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, kad je izrečena uz uvjetnu osudu, može trajati do prestanka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a najdulje tri godine, s time da je st. 4. istog članka propisano da će sudac izvršenja obustaviti izvršenje mjere ako su prestali razlozi zbog kojih je izrečena ili ako je njezino dosadašnje i daljnje provođenje bezizgledno, dok je st. 5. istog članka propisano da sudac izvršenja mora najmanje svakih šest mjeseci, računajući od dolaska počinitelja na izvršenje mjere, preispitati postoje li uvjeti iz st. 1. istog članka za njenim nastavkom i o tome donijeti rješenje.

 

Iz citiranih zakonskih odredbi po mišljenju ovog suda proizlazi da se prilikom izricanja sigurnosne mjere liječenja od ovisnosti o alkoholu iz čl. 69. KZ/11 uz uvjetnu osudu određuje njezino trajanje u smislu čl. 69. st. 3. KZ/11 tj. da može trajati do prestanka roka provjeravanja iz primijenjene uvjetne osude, a najdulje do tri godine, a ne da može trajati određeno vrijeme koje je kraće od roka provjeravanja odnosno kraće od tri godine, jer stvarno trajanje izrečene sigurnosne mjere ovisi o uspješnosti njezinog izvršenja zbog čega postoji obveza periodičkog preispitivanja postojanja uvjeta za nastavkom njezinog izvršenja. S obzirom da je sud prvog stupnja pobijanom presudom odredio da će izrečena sigurnosna mjera trajati šest mjeseci, što je manje od mogućeg maksimalnog trajanja u smislu čl. 69. st. 3. KZ/11 (rok provjeravanja prema pobijanoj presudi iznosi tri godine), na taj način je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon u smislu čl. 469. toč. 5. ZKP/08-19 u korist optuženika, jer je odlukom o sigurnosnoj mjeri prekoračio ovlast koju ima po zakonu. Budući da je izostala žalba na štetu optuženika, drugostupanjski sud je samo u mogućnosti konstatirati navedenu povredu kaznenog zakona u korist optuženika bez intervencije u pobijanu presudu.

 

Temeljem čl. 478. ZKP/08-19 pobijana presuda ispitana je i u pogledu odluke o uvjetnoj osudi i sigurnosnoj mjeri.

 

Što se tiče odluke o uvjetnoj osudi prije svega valja navesti da je sud prvog stupnja optuženiku osnovano cijenio kao olakotne okolnosti dosadašnju kaznenu neosuđivanost i smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja djela, dok mu otegotne okolnosti nije utvrdio. Cijeneći navedene olakotne okolnosti, kao i činjenicu optuženikovog sudjelovanja u Domovinskom ratu u svezi čega je optuženik uz žalbu priložio potvrdu Ministarstva obrane Ureda za obranu Omiš od 18. studenog 2009., koju činjenicu također valja cijeniti kao olakotnu okolnost, pobijanom presudom izrečena uvjetna osuda sa utvrđenim pojedinačnim i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora ukazuju se adekvatnom društvenom osudom zbog počinjenih kaznenih djela, te podobnom i neophodnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisanom čl. 41. KZ/11, imajući kod toga u vidu brojnost kaznenih djela i dulji inkriminirani period u kojem je optuženik činio inkriminirane radnje za koje je proglašen krivim.

 

Također je sud prvog stupnja optuženiku osnovano izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz čl. 69. KZ/11, budući da je na temelju psihijatrijskog vještačenja pravilno utvrdio da je optuženik kaznena djela počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu te da postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i u budućnosti počiniti teže kazneno djelo.

 

Na kraju, optuženik neosnovano pobija presudu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Naime, s obzirom da je optuženik proglašen krivim, sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08-17 obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka s time da je obvezan na naknadu troškova vještačenja u iznosu od 1.800,00 kn, te na paušalnu svotu u iznosu od 700,00 kn, dakle ukupno 2.500,00 kn. Što se tiče eventualne nemogućnosti plaćanja troškova, te s tim u svezi postojanje uvjeta da se sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08-19 optuženika oslobodi plaćanja troškova kaznenog postupka, žalitelju valja ukazati da sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08-19 optuženik takav zahtjev može podnijeti i nakon pravomoćnosti presude uz dostavljanje potvrde o imovnom stanju i prihodima od Porezne uprave.

 

Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 482. ZKP/08-19 presuditi kao u izreci presude.

 

U Varaždinu 3. ožujka 2020.

 

 

 

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke v. r.

 

Za točnost otpravkaovlašteni službenik

Upraviteljica sudske pisarnice

Mirjana Badanjak

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu