Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3628/19-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. D. iz B., kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva V. & P. iz Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1502/18-7 od 28. svibnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2020.
- Žalba tužitelja se usvaja.
Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1502/18-7 od 28. svibnja 2019.
- Tužbeni zahtjev tužitelja se usvaja.
Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, klasa: UP/I-224-02/17-01/4221, urbroj: 511-01-203-18-4 od 27. ožujka 2018. i predmet vraća istom tijelu na ponovni postupak.
- Nalaže se tuženiku da u roku 60 dana od dana dostave ove presude tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 10.156,25 kn.
Obrazloženje
Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/I-224-02/17-01/4221, urbroj: 511-01-203-18-4 od 27. ožujka 2018. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn. Navedenim rješenjem tuženika odbija se zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo tužitelja (otac M.), rođ. …, mjesto rođenja L., S., državljanstvo B. i H.
Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, kojom zakonitost iste pobija u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga. U bitnom, a suprotno utvrđenjima prvostupanjskog suda i tuženika, tužitelj ističe da je, uz podneseni zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo od 11. siječnja 2017., priložio isprave kojima potkrjepljuje ispunjenje uvjeta za stjecanje hrvatskog državljanstva, i to životopis, izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu, izvadak iz matične knjige rođenih, diplome o završenom studiju i magisteriju te završenoj akademskoj razmjeni iz I., V. B. i S…-a, pristupnicu za članstvo u udruženju B., pristupnicu za članstvo u udruženju L., certifikat članstva u B.-h. društvu, rodne, vjenčane i smrtne listove za majku, baku, djeda i pradjeda, presudu o razvodu braka roditelja i dr. Slijedom izloženog, tužitelj smatra u potpunosti netočnom tvrdnju prvostupanjskog suda da samo na temelju jednog dokumenta nije bilo moguće utvrditi opravdanost tužiteljevog zahtjeva, jer iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je dostavio veći broj pisane dokumentacije, kao dokaza ispunjenja pretpostavki za stjecanje hrvatskog državljanstva te je dodatno predložio i saslušanje njega i njegove majke s kojom je odrastao na relevantne okolnosti. Ističe da je već rješenjem tuženika počinjena povreda odredbe članka 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), kojim je regulirano načelo utvrđivanja materijalne istine pa je, time što prvostupanjski sud nije preispitao sve relevantne okolnosti već se vodio zaključcima tuženika, došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Upire na odredbu članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 130/11. i 110/15.), zaključujući kako je obrazloženje tuženika o odbijanju njegovog zahtjeva kontradiktorno i proturječno samo sebi, jer je zahtjevu priloženi izvod iz matične knjige rođenih, kao službeni dokument u kojem je jasno navedena njegova hrvatska nacionalnost te također i katolička vjeroispovijest, a koji izvod je izdan 22. travnja 2014., što nedvojbeno ukazuje na činjenicu izjašnjavanja nacionalne pripadnosti kroz duže vremensko razdoblje. Dodaje kako potonji uvjet (duže vremensko razdoblje) kao kriterij nije niti propisan odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu te je nejasan i neprimjenjiv na tužiteljevu situaciju. Naime, tužitelj je rođen 1991. godine u općepoznatim okolnostima koje su se odvijale u tom vremenskom razdoblju na ovim prostorima, stoga, nije niti mogao raspolagati nekom ranijom dokumentacijom kojom bi se kroz duže vremensko razdoblje mogao izjašnjavati kao pripadnik hrvatskog naroda. Upravo zbog činjenice odrastanja na području zahvaćenom ratom te okolnosti da se nakon majčine rastave od njegovog oca preselio iz obiteljske kuće u L., R. S., na teritorij B. i H., tužitelj ne raspolaže osobnom dokumentacijom koja je ostala u navedenoj kući. Smatra odlučnom i činjenicu da je njegova majka hrvatska državljanka, jer je upravo zahvaljujući toj okolnosti, kao i tomu što je nakon razvoda roditelja živio i odrastao s majkom, tužitelj time odgajan u duhu osjećaja hrvatske narodnosti i pripadnosti hrvatskom narodu te je podnio niz dokaza o porijeklu svoje obitelji te njezinim hrvatskim korijenima, a naglasio je i veliku emotivnu i socijalnu povezanost s rodbinom koja živi na području Republike Hrvatske. Stoga, u takvim obiteljskim prilikama nije niti mogao steći osjećaj za pripadnost kojoj drugoj nacionalnosti izuzev hrvatske, budući je takvo usmjerenje za njega uvijek bilo neupitno s obzirom na podrijetlo prvenstveno majke s kojom je odrastao, a zatim i ostatka rodbine. Ističući i druge razloge zbog kojih smatra da je osporena presuda na zakonu neutemeljena, tužitelj predlaže ovom Sudu poništiti pobijanu presudu te donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev, uz naknadu iskazanog troška.
Tuženik se, u odgovoru na žalbu, poziva na obrazloženje osporenog rješenja, u kojem su detaljno navedene utvrđene relevantne činjenice te razlozi zbog kojih nije usvojen tužbeni zahtjev. Smatra da je njegova odluka u cijelosti zakonita, a obrazloženje iscrpno, te da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega predlaže ovom Sudu žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Žalba je osnovana.
Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je osporenom presudom, uz obrazloženje kakvo je njome dato, povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Odredbom članka 16. stavka 1. ovdje mjerodavnog Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona. Prema stavku 2. citirane zakonske odredbe, pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.
Iz podataka sveza spisa, proizlazi da je tužitelj rođen ... godine, te da je, uz zahtjev (obrazac datiran s 11. siječnja 2016.) podnesen tuženiku putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u U. K. V. B. i S. I. (dalje u tekstu: Veleposlanstvo), kao dokaz svoje pripadnosti hrvatskom narodu dostavio, pored ostalog, izvod iz matične knjige rođenih od 22. travnja 2014., prema kojem je tužitelj hrvatske nacionalnosti i katoličke vjeroispovijesti, te člansku pristupnicu Udruženja hrvatskih stvaralaca L. od 26. siječnja 2009. i pristupnicu za članstvo u Udruženju B. od 21. srpnja 2008., u kojima je u rubrici nacionalnost/narodnost upisano „hrvatska“.
Tužitelj je uz zahtjev dostavio i potvrdu o članstvu u B.-h. društvu te niz izvoda iz matičnih knjiga (rođenih, vjenčanih, umrlih) za njegovu majku i njezine pretke, dokazujući time njihovu hrvatsku pripadnost, pritom naglašavajući da od 1999. godine (nakon razvoda roditelja) živi s majkom, koja je pripadnik hrvatskog naroda (životopis).
Svezu spisa prileži i izjava tužitelja od 11. siječnja 2017. o pripadnosti hrvatskom narodu (priložena uz podnesak Veleposlanstva od 11. siječnja 2017.) te niz isprava (diplome, uvjerenja i dr.) kojima tužitelj dokazuje da se u njima nije mogao izjašnjavati o nacionalnoj pripadnosti, jer u istima ne postoji takva rubrika.
Nakon provedenog postupka, tuženik je odbio zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo, uz obrazloženje da tužitelj svoje tvrdnje o pripadnosti hrvatskom narodu nije potkrijepio niti jednim dokazom te da se samo na temelju izvadaka iz matične knjige rođenih ne može utvrditi njegova stvarna nacionalna pripadnost. Pritom se tuženik, pored ostalog, pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III/2826/2006 od 24. ožujka 2009., u kojoj je iskazano shvaćanje da je stvarni dokaz pripadnosti nekom narodu deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu, osobito navođenje te pripadnosti u pojedinim ispravama, a koje shvaćanje je izraženo i u nizu presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te nadležnih prvostupanjskih upravnih sudova.
Takvo obrazloženje tuženika ocijenio je pravilnim prvostupanjski sud, koji je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćajući tuženikove razloge navedene u osporenom rješenju.
Ovaj Sud, međutim, ne može prihvatiti takvu ocjenu prvostupanjskog suda, jer je ista u izravnoj suprotnosti s dokazima koji prileže spisu (izvod iz matične knjige rođenih iz 2014., te pristupnice udruženjima iz 2008. i 2009.), a iz kojih proizlazi da je tužitelj Hrvat. S tim u vezi Sud nalazi potrebnim napomenuti da je tuženik pogrešno protumačio značenje dostavljenih pristupnica udruženjima, jer su iste priložene, osim kao dokaz promicanja interesa hrvatskog naroda na području B. i H., i kao dokaz da se tužitelj u pravnom prometu izjašnjavao Hrvatom (životopis), a na koju okolnost upire i u žalbi.
Izloženo pak upućuje da je tuženik pogrešno primijenio spomenutu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, jer činjenično stanje u toj stvari nije istovjetno ovom predmetu, u kojem je tužitelj, upravo suprotno, dostavio isprave iz kojih proizlazi da se u pravnom prometu izjašnjavao pripadnikom hrvatskog naroda.
Dosljedno navedenom proizlazi da tuženik nije proveo ocjenu dokaza kako to propisuje članak 9. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, u upravnom postupku svaka činjenica, pa tako i činjenica izjašnjavanja nacionalne pripadnosti u pravnom prometu, može se dokazivati svim dokaznim sredstvima (svim vrstama isprava – privatnim i javnim, izjavama svjedoka i stranaka u postupku, kao i svim drugim sredstvima koja su prikladna za dokazivanje), a njihovu dokaznu vrijednost ocjenjuje, prema svim okolnostima slučaja, službena osoba koja vodi postupak. Prema tomu, slobodna ocjena dokaza ne znači i arbitrarnost, već predstavlja savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, uz uvažavanje rezultata cjelokupnog postupka, što znači da ocjena mora biti u skladu s pravilima logičkog zaključivanja.
Pritom treba također imati u vidu da su svi dokazi izjednačeni, te da nema dokaza s jačom ili slabijom dokaznom snagom, već se samo neki mogu smatrati vjerodostojnim, a drugi manje vjerodostojnim ili uopće nevjerodostojnim dokazima, o čemu odlučuje tijelo koje izvodi i ocjenjuje dokaze, koje je dužno svoju ocjenu dokaza obrazložiti odnosno iznijeti razloge zbog kojih je jednim dokazima poklonilo vjeru, dok drugima nije, a što tuženik nije učinio valjanim razlozima.
Stoga je u nastavku postupka, primjenom načela i postupovnih pravila upravnog postupka, tuženik dužan utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog rješenja te ocijeniti vjerodostojnost svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Kod toga treba imati u vidu i dosljedno stajalište ovoga Suda izraženo u pogledu vjerske pripadnosti osobe koja se prima u hrvatsko državljanstvo po osnovi članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Naime, iako sama po sebi inače nije dokaz pripadnosti hrvatskom narodu, činjenica tužiteljeve vjerske pripadnosti u konkretnom slučaju potkrjepljuje njegove izjave da se smatra pripadnikom hrvatskog naroda. Također, a s obzirom na tužiteljevu (pisanu) izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu, treba ukazati i na članak 70. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojem ako kod utvrđivanja određenih činjenica ne postoje drugi dokazi, za utvrđivanje takvih činjenica može se kao dokazno sredstvo uzeti i izjava stranke, pri čemu se vjerodostojnost takve izjave, kao i svakog drugog dokaza, ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza propisane člankom 9. citiranog Zakona.
U odnosu na žalbeni navod usmjeren na hrvatsko državljanstvo tužiteljeve majke napominje se da, i po ocjeni ovog Suda, državljanski status nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj stvari, kako to osnovano navodi i tuženik u osporenom rješenju. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj je tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, naglašavao ne samo majčino hrvatsko državljanstvo, već i njezinu (njezinih predaka) hrvatsku nacionalnu pripadnost u duhu koje je odgajan, te da se smatra Hrvatom (po majci), a na koju okolnost se tuženik nije uopće osvrnuo.
Slijedom izloženog, a s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, posebice činjenicu da podaci sveza spisa ne upućuju niti na zaključak da bi tužitelj bio pripadnik nekog drugog naroda, ovaj Sud nalazi osnovanim žalbene i tužbene prigovore tužitelja, prema kojima činjenično stanje u ovoj stvari nije u potpunosti i pravilno utvrđeno, a što je posljedično dovelo i do pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud je žalbu i tužbeni zahtjev tužitelja usvojio, poništio osporenu presudu i rješenje tuženika te je, temeljem odredbe članka 79. stavka 1., stavka 2. i stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), u vezi Tbr. 23. točke 1. podstavka 2., točke 2. i točke 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu zatraženih troškova nastalih tijekom spora koji se odnose na zastupanje po odvjetniku, i to trošak sastava tužbe i pristupa na ročište, svako u iznosu od 2.500,00 kn te sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn, što, uvećano za PDV, ukupno iznosi 10.156,25 kn.
Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 5. ožujka 2020.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.