Poslovni broj: 5 Gž-284/2020-2

             

     Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                   Poslovni broj: 5 Gž-284/2020-2

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u izvanparničnom predmetu predlagatelja D. Č. OIB: … iz P., zastupanog po punomoćnicima M. K., R. M. B. i L. M., odvjetnicima iz P., protiv predloženice G. Č. OIB: … iz P., radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnine, odlučujući o žalbi predloženice protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola od 7. travnja 2019. poslovni broj R1-162/2017, dana 5. ožujka 2020.,             

                                                                r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba predloženice G. Č. te se ukida rješenje Općinskog suda u Puli-Pola od 7. travnja 2019. poslovni broj R1-162/2017 i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

 

                                                                Obrazloženje

 

Uvodno označenim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"Razvrgava se suvlasnička zajednica predlagatelja i protustranke na nekretnini označenoj kao k. č. br. 1493/zgr. upisane u zk. ul. 20093 k.o. P., 31. suvlasnički dio: 1/78 etažno vlasništvo (E-31) s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na trećem katu zgrade u P., S. 3, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice i lođe, ukupne površine 30,47 m2 - civilnom diobom i to prodajom na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te će se na taj način dobivena cijena podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima stranaka.

 

II. Nalaže se protustranci neka predlagatelju u roku od 15 dana naknadi trošak izvanparničnog postupka u iznosu od 2.128,70 kuna."

 

Protiv gornjeg rješenja žalbu je izjavila predloženica ne navodeći zakonske žalbene razloge, ali iz sadržaja proizlazi da to čini zbog pogrešne primjene materijalnog prava ističući, u bitnom, ponovno prigovor prava na dom, uz prijedlog da se žalba uvaži.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

             

              Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je predmetna nekretnina k. č. br. 1493/zgr. upisana u zk. ul. 20093 k.o. P. i to kao 31. suvlasnički dio: 1/78 etažno vlasništvo (E-31) s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na trećem katu zgrade u P., S.3, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice i lođe, ukupne površine 30,47 m2 te da su stranke suvlasnici svaki za ½ dijela, da iz nalaza i mišljenja vještaka građevne struke proizlazi da procijenjena vrijednost predmetnog stana 242.000,00 kn, da stranke nisu imale primjedbe na provedeno građevno vještačenje, a koje je sud u cijelosti prihvatio kao stručno i objektivno, da odredba čl. 50. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) propisuje da kada razvrgnuće suvlasničke zajednice provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnog posla ili zakona. Ako u pogledu načina razvrgnuća sud nije vezan sud će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski, a ako takva dioba nije moguća zbog znatnog umanjenja vrijednosti, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladni način te dobiveni iznos podijeli razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilna dioba). Prigovor predloženice da je razvrgnuće predloženo u nevrijeme i na način kojim se njoj i zajedničkoj djeci stranaka nanosi šteta, obzirom da predmetni stran predstavlja dom nje i njihove dvoje zajedničke djece pa stoga da bi svi oni predloženom prodajom stana izgubili „krov nad glavom“, a njena trenutna plaća za nepuno radno vrijeme da je „ispod minimuma“ te sada da ne bi mogla plaćati podstanarstvo niti se zadužiti za kredit za nekretninu, sud je odbio kao neosnovan, obzirom da je smisao odredbe čl. 47. st. 2. ZVDSP-a u tomu da se ne može osnovano zahtijevati dioba u vrijeme kada bi to za ostale suvlasnike bile štetno, ako u dogledno vrijeme ta dioba ne bi bila štetna, no tako što ovdje nije slučaj jer spomenute okolnosti na koje se pozivlje protustanka nisu privremene već trajne naravi te bi njihovo prihvaćanje u konkretnomu slučaju zapravo značilo negaciju prava predlagatelja na razvrgnuće predmetnog suvlasništva, a što nije niti može biti pravno prihvatljivo (arg. iz čl. 47. st. 1. i 2. ZVDSP-a). Uzimljući u obzir da fizička (geometrijska) dioba predmetnog stana površine 30,47 m2 nesporno nije moguća, a da se stranke nisu uspjele usuglasiti da se razvrgnuće provede isplatom tako da protustranka isplati predlagatelju vrijednost njegovog suvlasničkog dijela toga stana, temeljem čl. 50. st. 4. ZVDSP-a sud je odredio da se predmetni stan proda na javnoj dražbi, a dobiveni iznos da se podijeli razmjerno suvlasničkim dijelovima stranaka, jer je očito da protustranka (ipak) ne raspolaže s novcem potrebnim za isplatu suvlasničkog dijela predlagatelja.

 

Pobijana odluka nije ostvarila niti jednu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Što se pak tiče primjene materijalnog prava odredbom čl. 50. ZVDSP-a propisano je razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina geometrijski, a ako to nije moguće da se znatno ne umanji vrijednost nekretnine, sud će odlučiti o civilnom razvrgnuću prodajom na javnoj dražbi ili na drugi prikladni način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima.

 

Iako je provedeno građevinsko vještačenje na okolnost vrijednosti stana koja činjenica nije bitna jer se nije provodila dioba isplatom, treba reći da očito nije sporno da fizička dioba predmetnog jednosobnog stana građevinski nije moguća na način da se uspostave dvije samostalne stambene, odnosno etažne jedinice i da se pribavi potvrda u smislu čl. 73. st. 3. i 4. ZVDSP-a.

 

Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava prigovor prava na dom takve je prirode da se može istaknuti čak neformalno, ukazivanjem na određene okolnosti koje koincidiraju s pravom na dom, što je konvencijsko pravo o kojemu sada valja voditi računa neovisno o ranijoj sudskoj praksi da stanovanje u predmetnoj nekretnini nije osobito ozbiljni razlog za diobu isplatom u smislu citirane materijalno-pravne odredbe.

 

Naime, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997. u čl. 8. propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (stav. 1.), a u pogledu predmetnog konvencijskog prigovora i provesti tzv. test razmjernosti u okviru kojeg će ispitati:radi li se o pravu koje spada pod doseg čl. 8. Konvencije odnosno može li se sporna nekretnina smatrati domom protustranke pri čemu je potrebno voditi računa o tome da je „dom“ činjenični pojam koji, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) vezu,dolazi li civilnom prodajom predmetne nekretnine do miješanja u njezino pravo na dom, je li to miješanje u skladu sa zakonom, je li to miješanje u skladu s nekim od legitimnih ciljeva navedenih u čl. 8. stav. 2. Konvencije, je li to miješanje razmjerno i nužno u demokratskom društvu. Za navesti je i to da je pravo na dom u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice na nekretnini (domu) bilo predmetom razmatranja Europskog suda za ljudska prava i to posebno u predmetu Z. protiv Hrvatske - Zahtjev br. 46726/11.

 

Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-7534/2014 i U-III-3039/2015 pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorava da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva predlagatelja i eventualno pravo na dom tuženice kao suvlasnice predmetne nekretnine) pa je prvostupanjski sud dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od tih prava dati prednost.

 

U konkretnom slučaju donoseći odluku sud prvog stupnja je doduše zauzeo stav glede prigovora prava na dom predloženice, ali nije proveo test razmjernosti temeljem kojeg bi zaključio da li postoje osobito valjani razlozi da se u ovom slučaju suvlasnička zajednica nekretnina razvrgne prodajom.

 

Razvrgnuće suvlasničke zajednice, odnosno postupak kod suda, predstavlja miješanje u pravo suvlasnika, koje miješanje je utemeljeno na hrvatskom pravu i kojim se načelno ostvaruje legitiman cilj zaštite prava drugih.

 

Pri tome, s obzirom na istaknutu tvrdnju predloženice, koju ponavlja i u žalbi, da u stanu neprekidno živi dugi niz godina pa i nakon što je prelagatelj napustio zajednicu života, odnosno još od 1987. godine i to sa zajedničkom djecom stranaka te da nema drugu nekretninu u kojoj bi živjela ukoliko bi se ta nekretnina prodala na javnoj dražbi, bilo je potrebno radi riješavanja istaknutog prigovora prava na dom u skladu s testom razmjernosti prije svega saslušati stranke na okolnosti tko sve i od kada živi s preloženicom u predmetnom stanu, da li se radi i o malodobnoj djeci, kakve su materijalne i posebno stambene prilike stranaka i članova obitelji, a zavisno od toga eventualno provesti i druge dokaze, na temelju čega bi se tek moglo zaključiti postoji li osobito ozbiljan razlog da se prihvati prijedlog predlagatelja za razvrgnuće suvlasničke zajednice.

 

Stoga je po ocjeni ovoga suda preuranjen zaključak suda prvog stupnja da prigovor prava na dom predložence nije osnovan i da treba dati prednost pravu predlagatelja za civilnom diobom, jer nisu raspravljeni i utvrđeni svi potrebni kriteriji iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i to čl. 8. i čl. 1. Protokola broj 1 koji pružaju odgovarajuću zaštitu prava na dom u skladu sa navedenim člancima Konvencije.

 

Dakle, nije dovoljno istaknuti prigovor promatrati u smislu odredbe čl. 47. st. 2. ZVDSP-a, tj. da li bi dioba bila zahtijevana u nevrijeme, već je bilo potrebno u smislu konvencijskog prava brižljivo ocijeniti da li je dioba prodajom stana, koja nužno ima za posljedicu iseljenje predloženice, u danim okolnostima konkretnog slučaja razmjerna i nužna u demokratskom društvu.

 

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je uvažiti žalbu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja temeljem čl. 380. točka 3. ZPP-a.

 

 

                                                              U Zadru, 5. ožujka 2020.    

 

                                                                                                               S U D A C

 

                                                                                                                            Marin Grbić