Broj: UsI-206/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              U ime Republike Hrvatske, Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Romanik Bacanović, u upravnom sporu tužitelja Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva V. & M. j.t.d. R., E. B. 11/1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske,  Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe M. L. iz O., J. R. 2, kojega zastupa opunomoćenica N. Š., odvjetnica u R., K. 32/3, radi izvlaštenja, 26. listopada 2015. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-943-04/11-01/76, URBROJ: 514-04/01-13-2 od 30. prosinca 2013. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove KLASA: UP/I-943-04/08-01/29, URBROJ: 2170-04-03-10-22 od 16. prosinca 2010. godine prihvaćen je prijedlog Grada Rijeke, ovdje tužitelja, za izvlaštenjem k.č.br. … i … k.o Z., u vlasništvu M. L., ovdje zainteresirane osobe.

Protiv navedenog rješenja zainteresirana osoba izjavila je žalbu povodom koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-943-04/11-01/76, URBROJ: 514-04/01-13-2 od 30. prosinca 2013. godine poništio pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak iz razloga što se u spisu predmeta ne nalazi parcelacijski elaborat, pa da se nisu mogli otkloniti žalbeni navodi da k.č.br … ne postoji u zemljišnim  knjigama, te iz razloga što naknada za izvlaštenje nije pravilno određena. Navode da naknada za izvlaštenje nije pravilno određena tuženik u osporenom rješenju obrazlaže pozivanjem na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava, koji je u predmetu Bistrović protiv Republike iznio stav da svakim miješanjem u mirno uživanje prava vlasništva pojedinca mora biti postignuta poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava pojedinca. S tim u svezi nadalje obrazlaže da  će oduzimanje imovine bez plaćanja iznosa koji je razumno povezan s njenom vrijednošću redovno predstavljati nerazmjerno miješanje u mirno uživanje vlasništva pojedinca. Stoga upućuje tijelo prvog stupnja da u ponovnom postupku vodi računa da vlasnik ni na koji način, protivno svojoj volji, ne smije izvlaštenjem biti stavljen u poziciju lošiju od one koju je imao prije izvlaštenja, pa da zato valja ispitati na koji način i utječe li izvlaštenje na materijalni i socijalnu komponentu izvlaštenikovog života, u smislu da se umanjuje vrijednost ostatka imovine (poduzeća, kuće i drugih objekata ukoliko ih ima) u odnosu na imovinu prije izvlaštenja, te da pri tome svakako treba ispitati činjenicu na koji način izvlaštenje utječe na gospodarsku aktivnost izvlaštenika i ispitati o kakvoj se aktivnosti radi i na koji su način oduzete nekretnine koristile vlasniku. Zaključuje da ukoliko se utvrdi da izvlaštenje utječe na kvalitetu života, rada i gospodarske djelatnosti žalitelja, tada se to ima cijeniti i prilikom odluke o naknadi, budući se na taj način postiže ravnoteža između legitimnog cilja korisnika izvlaštenja s jedne strane i legitimnog očekivanja vlasnika da mu se isplati naknada kada se već izvlaštenje provodi protiv njegove volje i prisilnim aktom.

              Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovome Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja. U tužbi u prvom redu u bitnom navodi da je tuženik pogrešno primijenio pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva, jer se u presudi koju citira tuženik ističe da države imaju pravo primijeniti zakone koje smatraju potrebnima da bi uredile upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanje poreza ili drugih propisa ili  kazni, pa stoga smatra da se bez obzira na ljudska prava, dostojanstvo ili slično, u konkretnom postupku treba primijeniti materijalno pravo Republike Hrvatske, odnosno Zakon o izvlaštenju. S tim u vezi pojašnjava da Zakon o izvlaštenje poznaje samo naknadu za izvlaštenje i naknadu za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine, a ne i naknadu za umanjenje vrijednosti nekretnine, koja ustvari korespondira naknadi štete prema pravilima obveznog prava, i koja se ne određuje u postupku izvlaštenja, već u parničnom postupku pred redovnim sudom. Nadalje navodi da je tuženik pogrešno utvrdio da k.č.br. … ne postoji i da je stoga rješenje neprovedivo u zemljišnim knjigama, a što tužitelj argumentira time da je predmetna čestica određena parcelacijskim elaboratom izvlaštenja koji će se u zemljišnim knjigama provesti zajedno s rješenjem o izvlaštenju. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju iz spisa predmeta upravnog postupka, pa da po provedenom postupku poništi osporeno rješenje.

              Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na razloge iz osporenog rješenja i predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

              Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je tuženik pravilno primijenio odredbu članka 1. Protokola br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te dodaje da je u predmetu Bistrović protiv Hrvatske navedeno da se postupku izvlaštenja treba odrediti naknada vodeći računa o svim mjerodavnim čimbenicima, pa i zbog  smanjenja vrijednosti preostale imovine zbog bilo kojih okolnosti, te da se stoga u tom pogledu ne mora pokretati poseban parnični postupak. 

Sud je održao ročište za raspravu 16. listopada 2015. godine, kojem su pristupili tužitelj i zainteresirana osoba, a kako je tuženik uredno pozvan, Sud je ne našavši razloga za odgodu ročište održao u njegovom odsustvu.

Na ročištu su stranke u bitnom ponovile navode iz dotadašnjeg dijela postupka.

U ovome upravnom sporu među strankama je sporno je li tuženik pravilno poništio prvostupanjsko rješenje iz razloga što naknada za izvlaštenje nije pravilno određena i što k.č.br. … ne postoji u zemljišnim knjigama.

              Sud je izveo dokaze uvidom u spis predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u isprave koje se nalaze u spisu predmeta ovoga spora.

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              U prvom redu valja ukazati da je Europska konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Europska konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) u Republici Hrvatskoj prihvaćena i potvrđena u skladu s odredbama članaka 139.-141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98,  113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) i kao takva temeljem članka 141. Ustava čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj je snazi iznad zakona.

              Prema odredbi članka 1. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, a nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Nadalje, prema odredbi 32. Zakon o izvlaštenju („Narodne novine“ broj 9/1994, 35/1994, 112/2000, 114/2001, 79/2006, dalje: Zakon o izvlaštenju) naknada za izvlaštenu nekretninu određuje se, u pravilu, davanjem na ime naknade druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu kojom se vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu.

Uvidom u spis predmeta upravnog tijela, Sud je utvrdio da je zainteresirana osoba u postupku izvlaštenja zatražila da joj se na ime izvlaštene nekretnine u zamjenu dodijeli druga odgovarajuća nekretnina na kojoj će moći obavljati gospodarsku djelatnost koju je do sada obavljala, a koja nekretnina bi odgovarala visini tržišne vrijednosti nekretnine koje se izvlašćuje.

Prema odredbi članka 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, dalje: Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno zemljišnoknjižno tijelo, koje je kao takvo jedna nekretnina.

Iz spisa predmeta upravnog postupka  proizlazi da je zainteresirana osoba na području zahvata vlasnik više katastarskih čestica na kojima obavlja gospodarsku djelatnost, što tužitelj ne osporava, a koje čestice sukladno citiranoj odredbi članka 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima čine jednu nekretninu.

Stoga je tuženik je prema mišljenju Suda pravilno primijenio odredbu članka 1. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i odredbu 32. Zakona o izvlaštenju te poništio pobijano rješenje iz razloga što prvostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir sve odlučne okolnosti pri utvrđenju naknade za izvlaštenje i tom dijelu Sud citirano obrazloženje tuženika u potpunosti prihvaća. Pravilno se tuženik poziva na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava, koji je u predmetu Bistrović protiv Republike iznio stav da svakim miješanjem u mirno uživanje prava vlasništva pojedinca mora biti postignuta poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava pojedinca, te s tim u svezi da vlasnik ni na koji način, protivno svojoj volji, ne smije izvlaštenjem biti stavljen u poziciju lošiju od one koju je imao prije izvlaštenja, pa da stoga valja ispitati utječe li izvlaštenje i na koji način, na materijalni i socijalnu komponentu izvlaštenikovog života, u smislu da se umanjuje vrijednost ostatka imovine  u odnosu na imovinu prije izvlaštenja.

Pri tome se ukazuje članak 1. stavak 2. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne podrazumijeva da države članice mogu urediti upotrebu vlasništva na način koji bi u potpunosti isključio primjenu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao što to tumači tužitelj.

Iz spisa predmeta upravnog postupka kako ga je dostavio tuženik Sud nije mogao utvrditi je li parcelacijski elaborat izvlaštenja bio dostavljen tuženiku u spisu prilikom odlučivanja o žalbi, pa je li stoga tuženik pravilno odlučio da se nisu mogli otkloniti žalbeni navodi da k.č.br … ne postoji u zemljišnim  knjigama, no kako je već obzirom na nepravilno određenu naknadu za izvlaštenje prvostupanjsko rješenje valjalo poništiti, tužbeni navodi u tom dijelu nisu odlučni za rješenje stvari.

Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10 i 143/12, 152/14) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

U Rijeci, 26. listopada 2015. godine