Poslovni broj: 7 Gž-949/2018-2.

 

 

 

 

 

            REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

                SLAVONSKI BROD

                                                                                                Poslovni broj: 7 Gž-949/2018-2.

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S UD A

                             

 

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Zlatka Pirc predsjednika vijeća, Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dubravke Šimić  članice vijeća, u pravnoj stvari  I. tužitelja P. M. iz K., (OIB: …) i II. tužitelja Z. M. iz K., (OIB:…), zastupani po punomoćniku Z. J. odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u  Zadru od 27. rujna 2018., poslovni broj: 15 P-399/17-30., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2020.,

             

 

p r e s u d i o    j e

 

 

                            I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 27. rujna 2018., poslovni broj: 15 P-399/17-30.

 

                            II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

                            Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

                            "I. Utvrđuje se da su tužitelji pod 1. P. M., K., Z., OIB: …, i pod 2. Z. M., K.,  OIB:…, suvlasnici i to svaki za ½ na dijelu nekretnina oznaka:

   -kat. čest. 2106/78 k.o. D. u naravi pašnjak u površini od 7193 m2 od ukupne površine 232798 m2, označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A;

   -kat.čest. 2106/785 k.o. D. u naravi pašnjak u površini od 1967 m2 od ukupne površine 425016 m2, označena slovima A-H-I-J-A;

a koji dijelovi su označeni i obilježeni na Skici sudskog očevida od stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V., od dana 03.05.2018.godine te dopuni Skice od 3.9.2018.g.,a koja Skica sudskog očevida i dopuna skice čini sastavni dio ove presude.

 

                            II. Tužena je dužna trpjeti da tužitelji temeljem ove presude, nakon njene pravomoćnosti ishode u zemljišnim knjigama ovog suda uknjižbu prava suvlasništva na označenim dijelovima nekretnina na svoje ime uz istodobno brisanje toga vlasničkog udjela s imena tužene, kao i naknaditi im parnični trošak u iznosu od 13.675,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 27. rujna 2018.g., pa do isplate, po stopi od 6,82%, a u slučaju promjene kamatne stope, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

                            Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka  1. točka 1.-3. Zakona o parničnom  postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno jer su razlozi o odlučnim činjenica nejasni i proturječni sa izvedenim dokazima. Tvrdi da iz dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka ne proizlazi da bi tužitelji osobno ili putem pravnih prednika stekli vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću, budući prema stanju upisa u zemljišnim knjigama za predmetne nekretnine proizlazi da su iste bile upisane u korist Općinskog odlomka K., odnosno u korist općenarodne imovine, te potom u korist Mjesnog odbora D., a zatim kao društveno vlasništvo na temelju pravomoćne presude poslovni broj: P-1581/74. od 19. studenog 1981. Općinskog suda u Zadru, a da su potom od 24. lipnja 1987. bile uknjižene u korist Šumskog gospodarstvo u Z., te potom kao vlasništvo tuženice, na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, te da se predmetne nekretnine u posjedovnom listu vode kao šuma, jer su ove nekretnine bile obuhvaćene u Programu gospodarenja šumom i šumskim zemljištem zadarskog užeg krša za razdoblje od 1982. do 1991. Slijedom navedenog tuženica smatra da se do 2000. prema članku 55. Zakona o šumama na predmetnim nekretninama nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću. Nadalje, tužena u žalbi ističe da iz rješenja o nasljeđivanju nije razvidno da bi predmetne nekretnine bile ostavinska imovina prednika tužitelja kao izvanknjižno vlasništvo.   Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužitelji u cijelosti odbiju sa tužbenim zahtjevom, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Trošak sastava žalbe ne traži.

                           

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo suvlasništava svaki u ½ realnog dijela kč. br. 2106/78 k.o. D. u površini od 7193 m2 označenoj slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A  i kč. br. 2106/785 K.O. D. u površini od 1967 m2 označenoj slovima A-H-I-J-A na skici mjernika vještaka  F. V. od 3. svibnja 2018.

 

                            Prvostupanjski sud u razlozima presude u bitnom navodi da su nekretnine koje su predmet postupka upisane u zk.ul. 4676 k.o. D. kao dio kč. br. 2106/78 pašnjak površine 232798 m2 i u zk.ul. 5449 k.o. D. kao dio kč, br, 2106/785 pašnjak površine 425016 m2 kao vlasništvo tuženice; da je revizijom katastarske općine K. iz 1955. utvrđeno da se u posjedu čestice 2106/78 među upisanim suposjednicima izdvaja P. M. pokojnog G., koji je djed tužitelja, a koji je evidentiran kao posjednik 6800 m2 ove nekretnine; da je revizijom po novoj izmjeri 1974. upisan kao posjednik ovog dijela B. M., koji je otac tužitelja; da je 1982. od dijela  čestice2106/78  nastala čestica 2106/785, da je na ovoj čestici upisan B. M. kao posjednik, u površini od 2488 m2; da je po smrti B. M. kao posjednica dijela kč. br. 2106/785 upisana S. M., koja je majka tužitelja; da iz iskaza saslušanih svjedoka R. D., A. S., A. (T.) V. i tužitelja utvrđeno da su P. M., potom B. M. i tužitelji nesmetano posjedovali ovu nekretninu od 1955. kao vlasnici i da im nitko nije osporavao posjed istih.

 

                              Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji pravo suvlasništva predmetnih dijelova kč. br. 2106/78 i kč. br. 2106/785 stekli dosjelošću jer su oni i njihovi pravni prednici bili zakoniti, savjesni i istiniti posjednici predmetnih nekretnina u razdoblju od podnošenja tužbe 10. ožujka 2017. do 10. ožujka 1997., dakle u razdoblju dužem od 20 godina, sve sukladno članku 159. stavku 1., 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst , 94/17– dalje: ZV).

 

                            Pravilno tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ne sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, odnosno jer su razlozi presude proturječni sa izvedenim dokazima. Naime, pravilno tuženica u žalbi navodi da iz rješenja o nasljeđivanju nije razvidno da bi dio čestice zemljišta 2106/78 i 2106/785 bio predmet nasljeđivanja iza pokojnog P. M. kao izvanknjižno vlasništvo, odnosno da bi odio čestice kč. br. 2106/78 bio predmet nasljeđivanja iz pokojnih B. i S. M..

 

                            Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ovaj sud cijeni da se sve bitne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu jer je prvostupanjski sud izveo sve važne dokaze .

 

                            U prvostupanjskom postupku je pravilno utvrđeno da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama uknjižene kao vlasništvo tuženice, jer su prije 8. listopada 1991. bile uknjižene kao društveno vlasništvo.

 

                            Iz spisa proizlazi da je očevidom na liscu mjesta prvostupanjski sud utvrdio da je dio kč. br. 2106/78 između točaka A-B-C-D-E-F-G-H-A ograđen starim suhozidom za koji se iz iskaza saslušanih svjedoka nesporno utvrdilo da je isti podigao djed tužitelja P. M. tijekom 50 –tih godina prošlog stoljeća, a da je dio kč. br. 2106/785 k.o. D. između točaka A-H-I-J-A također djelomično ograđen starom bodljikavom žičanom ogradom. Prilikom očevida konstatirano je da se na parceli 2106/78 između točaka A-B-C-D-E-F-G-H-A nalaze stara stabla maslina koja su posječena, te iz njih rastu nove masline, te stara jabuka i bajami.

 

                            Iz iskaza saslušanih svjedoka A. S., R. D. i A. (T.) V. proizlazi da je djed tužitelja P. M. izgradio predmetni suhozid 50-tih godina prošlog stoljeća, a možda i ranije, te ogradio dio zemljišta koji sada čini dio kč. br. 2016/785 k.o. D. žičanom ogradom, jer su mještani ovu zemlju dobivali nakon II. svjetskog rata od države ili sela u vlasništvo, te među njima nikada nije bilo spora oko zemlje. Djed tužitelja je dio zemljišta koji je ogradio žičanom ogradom koristio za napasanje  stoke, a na dijelu zemljišta koji je ograđen suhozidom je bio zasađen djelom vinograd, djelom masline i drugo voće. Iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da je nakon smrti djeda tužitelja P. M. 1966., ove nekretnine nastavio koristiti, otac tužitelja B. M., a potom i tužitelji. Iskaz tužitelja se podudara s iskazima svih saslušanih svjedoka, s tim što su oni istaknuli da je vinograd propao neposredno prije Domovinskog rata, te su istaknuli da je i njihov otac kao i oni bio uvjerenja da su predmetne nekretnine njihovo vlasništvo. 

 

                            Iz popisa posjeda (list 25-26) proizlazi da je doista na djelu kč. br. 2106/78 k.o. D. djed tužitelja imao zasađen vinograd, a iz povijesti posjedovanja proizlazi da je otac tužitelja B. M. bio u posjedu kč. br. 2106/785 koja je imala površinu od 2488 m2, i koja je nastala kao samostalna čestica 1982., dok je dio kč. br. 2106/78 k.o. D., prema posjedovnom listu koji je bio u posjedu prednika tužitelja, iznosio 6800 m2, što ukupno iznosi površinu od 9288 m2.

 

                            Očevidom na licu mjesta, a prema nalazu i mišljenu stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V. utvrđeno je da dio čestice kč. br. 2106/78 k.o. D., koji se nalazi unutar suhozida iznosi 7193 m2, a dio čestice kč. br. 2106/785, koji se nalazi između točaka A-H-I-J-A, iznosi 1967 m2, što iznosi ukupno 9160 m2, što ukazuje da su navodi saslušanih svjedoka i tužitelja oko posjeda predmetnih nekretnina tužitelja i njihovih prednika točni, kao i da su tužitelji i njihov prednik P. M. bili pošteni posjednici predmetnih nekretnina još od 50-tih godina prošlog stoljeća.

 

                            Poštenje posjednika se predmnijeva, a tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazivala suprotno.

 

                            Suprotno navodima žalbe, predmetne nekretnine se u zemljišnim knjigama vode kao pašnjak, a prilikom očevida nije utvrđeno da bi se radilo o nekretninama koje su obrasle šumom.

 

                            Prema odredbi članka 388. stavka 1. ZV stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava njihovih pravnih učinaka.

 

                            Prema članku 388. stavku 4. ZV/1996 u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

                            Članak 388. stavak 4. ZV/1996 je ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od  17. studenog 1999., ali se primjenjuje u slučajevima kada su vlasnici stekli pravo vlasništava dosjelošću na predmetnim nekretninama temeljem toga članka, a prije 14. prosinca 1999.

 

                            Prema članku 159. stavku 4. ZV dosjelošću se stječe vlasništvo stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, pošto je zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, a prema stavku 2. tog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok prema stavku 3. toga članka samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe se dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

 

                            Slijedom navedenog proizlazi da se prema članku 159. stavku 4. ZV vlasništvo na nekretnini koja je u vlasništvu Republike Hrvatske može steći dosjelošću nakon proteka 20 godina samostalnog, poštenog, zakonitog i istinitog posjeda, odnosno 40 godina samostalnog poštenog posjeda.

 

                            Obzirom da je prednik tužitelja P. M., te potom otac tužitelja B. M. bio u poštenom posjedu predmetnih nekretnina od 50-tih godina prošlog stoljeća, a najkasnije od 1955. do 14. prosinca 1999. protekao je rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo usvojiti. 

 

                            Odluka o troškovima postupka pravilno je određena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

                            Stoga je žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno odredbi članka 373. a. ZPP-a.

 

                            Tuženica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe jer sa žalbom nije uspjela, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

 

Slavonski Brod, 5. ožujka 2020.

 

                                                                                                                             Predsjednik vijeća

 

                                                                                                          mr. sc. Zlatko Pirc