- 1 -

                                                                                                                    Broj: Jž-502/2020

 

 

 

 

Broj: Jž-502/2020

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Branke Žigante Mašić i Renate Popović kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D.M., zbog prekršaja iz članka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog D.M., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Bjelovaru od dana 9. siječnja 2020., broj: 41. Pp J-1158/2019, na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog D.M. i potvrđuje se pobijana presuda.

 

II.              Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeni D.M. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

 

 

 

                                                         Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljeni D.M. je proglašen krivim i kažnjen zbog počinjenja prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam dana. U izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 7 dana zatvora, pa nema za izdržati više ništa.

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 138. 1. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 423,32 kuna (trošak alkotestiranja od 80,00 kuna, trošak prijevoza službenim vozilom policije 33,32 kuna, liječnički pregled 120,00 kuna, putni trošak svjedoka 90,00 kuna i paušalni trošak u iznosu od 100,00 kuna).

 

Nadalje, je temeljem članka 182. točka 3. Prekršajnog zakona oslobođen od optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

 

Protiv te presude okrivljenik je u odnosu na osuđujući dio pravodobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o sankciji i odluke o trošku. Žalitelj u žalbi ističe, u bitnom, da upotrebe alkometra niti liječničkog pregleda nije bilo, a službeno vozilo koristilo se po zapovijedi šefa noćne smjene. Policajac koji je po pozivu došao da pomogne bio je grub i agresivan, nasilnički ga je uhvatio za vrat i izgurao u hodnik, a on nije izazivao nikakav nered već je dobronamjerno pozvao policiju da pomogne starijoj gospođi. Ističe da je priveden prilikom čega mu nije odobreno zaključati stan ili uzeti dokumente, pa je naknadno utvrđeno da mu je za to vrijeme nestao novčanik s dokumentima i 4.000 kuna, o čemu je istragu preuzeo inspektor D., no ništa nije napravljeno jer mora štiti svoje kolege. Ukazuje da je on žrtva i da mu je nanesena velika šteta u ovom događaju, predlažući da se iz navedenih razloga njegova žalba prihvati i pobijana presuda ukine, te u novom postupku ispitaju svjedoci čije se izjave poklapaju s njegovom, a ne izjavama policajaca.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je valjano i argumentirano obrazložio odluku o krivnji okrivljenika, a navodi žalbe ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje analizom i ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka – D.L., J.K. i policajca M.P., kao i uvida u dokumentaciju u spisu.

 

Sud prvog stupnja je na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

 

Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima je utvrđena krivnja okrivljenika za prekršaj, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

 

Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na iskazu svjedoka M.P., ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

Po ocjeni ovog Suda, nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika, pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Razmotrivši povodom žalbe odluku o izrečenoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Uzimajući u obzir težinu i način počinjenja djela, cijeneći da je okrivljenik dosad prekršajno kažnjavan radi počinjenja istovrsnog prekršaja i da izrečena novčana kazna evidentno nije postigla svoju svrhu, otklonjena je mogućnost da bi se svrha kažnjavanja mogla postići novčanom kaznom, niti su se stekli uvjeti za preinaku izrečene kazne zatvora na uvjetnu osudu, držeći da će se jedino kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja, odnosno utjecati kako na počinitelja da ubuduće ne ponovi takvo ponašanje, tako i na građane da poštuju pravni sustav.

 

Po ocjeni ovog suda, izrečena kazna zatvora u navedenom trajanju nije prestroga, te je valjano i argumentirano obrazložena. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, upravo ovako izrečena kazna je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se njome postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona, a otklonjena je mogućnost da bi se opća i specijalna svrha kažnjavanja mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Ispitujući povodom žalbe odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao žalitelja na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu od 100,00 kuna su određeni u najmanjem mogućem iznosu sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žalitelja, a putni troškovi svjedoka koji je iz mjesta prebivališta po pozivu pristupio na sudsko ročište su određeni sukladno odredbama Pravilnika o naknadi troškova u prekršajnom postupku („Narodne novine“, broj: 126/03) i predujmljeni od strane prvostupanjskog suda, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Također, trošak alkotestiranja, prijevoza policijskim vozilom i liječničkog pregleda je određen sukladno Rješenju o utvrđivanju cijena posebnih troškova nastalih radom Ministarstva unutarnjih poslova (»Narodne novine« broj: 55/2011, 58/2011 – ispravak, 100/2012 i 110/14), te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Netočan je žalbeni navod da nije provedeno alkotestiranje ili liječnički pregled, jer je iz priležeće dokumentacije  (str. 6. i 7. spisa) vidljivo da je okrivljenik alkotestiran alkometrom Drager i da mu je utvrđena koncentarcija alkohola od 1,47 g/kg, te da je zapisnik o alkotestiranju osobno potpisao, kao i da je bio odvezen na liječnički pregled.

 

Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan  naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje okrivljenika.

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 4. ožujka 2020.

 

      Zapisničar:                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                          Siniša Senjanović, v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.