- 1 -

Broj:Jž-382/2020

 

                                      

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog I.Đ., zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90, 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog I.Đ., podnijete protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: 8. Pp J-1664/2019-14 od 29. studenog 2019., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020.,

 

      p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog I.Đ. te pobijana presuda potvrđuje.

 

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni I.Đ. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 (četiristo) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje             

 

Pobijanom presudom okrivljeni I.Đ. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.323,00 kuna, a što je protuvrijednost od 350,00 DEM-a i koji je upozoren da ako u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne da će se smatrati da je u cijelosti plaćena.

 

Istom presudom okrivljeni I.Đ. je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 kuna.

 

Okrivljeni I.Đ. pravodobno je podnio žalbu zbog bitnih povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, navodeći u bitnome da su iskazi ispitanih svjedokinja A.Š. i J.O. različiti u odnosu na odlučne činjenice, niti su izneseni razlozi zbog kojih su isti prihvaćeni kao vjerodostojni i objektivni, kao i da su neistiniti budući su zaposlene kod istog poslodavca i koje su zainteresirane za ishod postupka, niti je prvostupanjski sud cijenio obranu okrivljenika te da nisu provedeni svi dokazi odnosno da nije ispitana svjedokinja I.A.Č., niti je okrivljeniku omogućeno postavljati pitanja ispitanim svjedokinjama zbog čega mu je povrijeđeno pravo na obranu. Nadalje, žalitelj ističe kako je okolnost da je okolnost da je okrivljnik otac maloljetnog djeteta i da je visoko obrazovana osoba prvostupanjski sud pogrešno uzeo kao otegotne okolnosti, a koje su olakotne okolnosti zbog čega mu je trebalo izreći blažu kaznu.

 

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Rješavajući sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj je sud ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te da je pobijana odluka na zakonu osnovana.

 

Naime, u odnosu na žalbene navode okrivljenika da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, ovaj je sud na temelju stanja spisa utvrdio da su u pobijanoj presudi detaljno i jasno izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku i da ne postoje proturječje u iznesenim razlozima kao niti među provedenim dokazima, te da su utvrđene sve odlučne činjenice na temelju savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza koji su ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a koje sud ocijenio sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona i utvrdio sve odlučne činjenice te u obrazloženju pobijane presude jasno i argumentirano iznio razloge zbog kojih nije prihvatio obranu okrivljenika kao i razloge zbog kojih je prihvatio dokaze optužbe i na temelju kojih je donio osuđujuću presudu, a koje u cijelosti prihvaća ovaj sud budući su isti argumentirano izneseni i na zakonu osnovani.

 

Nadalje, razmatrajući žalbene navode okrivljenika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona te povrijedio pravo okrivljenika na konfrontaciju i na neposredno sudjelovanje u izvođenju dokaza kako je propisano odredbom članka 85. stavka 2. Prekršajnog zakona, potrebno je navesti da iz stanja spisa proizlazi da je okrivljenik bio uredno pozvan na glavnu raspravu održane dana 26. studenog 2019. godine tijekom koje su ispitane svjedokinje optužbe A.Š. i J.O., budući je isti sukladno članku 145. stavka 2. Prekršajnog zakona, uredno pozvan neposredno od strane prvostupanjskog suda na ročištu dana 30. rujna 2019. godine i koji je upozoren na posljedice neodazivanja urednom pozivu suda, a koji je uredno potpisao predmetni zapisnik. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 145. stavka 2. Prekršajnog zakona u kojoj je propisano da poziv za glavnu raspravu sud može i usmeno priopćiti osobi koja se nalazi pred sudom, uz pouku o posljedicama nedolaska, a što će se zabilježit u zapisniku o glavnoj raspravi te da se time smatra da je dostava postala pravovaljanom, slijedom čega je okrivljeniku omogućio da sudjeluje u dokaznom postupku i neposrednom izvođenju dokaza optužbe, pa je u tom smislu žalbeni navod neosnovan.

 

Nadalje, razmatrajući pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica koje tvore obilježja navedenog prekršaja u granicama objektivnog identiteta optužbe tijekom postupka budući je na glavnoj raspravi održanoj dana 29. studenog 2017. godine izveo dokaze ispitivanjem svjedokinja A.Š. i J.O.. Prvostupanjski sud je cijenio sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti kako je to propisano odredbom članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona te provedene dokaze optužbe prihvatio kao istinite iskaze koji su u bitnim okolnostima sadržajno podudarni u odnosu na odlučne činjenice unutar objektivnog identiteta optužbe i o čemu je dao valjane razloge koje prihvaća ovaj sud, te je ujedno argumentirano iznio razloge zbog kojih nije prihvatio obranu okrivljenika, niti žalbeni navod žalitelja ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, dok iz stanja spisa proizlazi kako su izvedeni svi potrebni dokazi.

 

Razmatrajući prvostupanjsku presudu povodom žalbe okrivljenika sukladno članku 202. stavku 5. Prekršajnog zakona, ovaj je Sud našao da je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.323,00 kuna, pravilno i zakonito izrečena, uzimajući u obzir utvrđenu krivnju okrivljenika, opasnost djela kao i druge okolnosti konkretnog slučaja te vrstu i visinu propisane kazne za navedeni prekršaj.

 

Za prekršaj iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira alternativno su propisane novčane kazne u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM preračunato u EUR ili kazna zatvora do 30 dana.

 

Prvostupanjski je sud okrivljenom I.Đ. izrekao za počinjeni prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira novčanu kaznu u iznosu od 1.323,00 kuna kao blaže propisanu vrstu kazne za navedeni prekršaj, a koja je pravilno odmjerena s obzirom na utvrđene okolnosti slučaja. Naime, iako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno cijenio kao otegotnu okolnost osobne prilike okrivljenika da je otac maloljetnog djeteta (koja bi okolnost bila otegotna u slučaju da se dijete nalazilo pored oca koji se ponašao na protupravan opisan način na javnom mjestu jer bi time pokazao neprihvatljiv roditeljski model ponašanja te time ujedno dijete doveo u neugodan položaj), ovaj sud smatra da je tako izrečena novčana kazna u maksimalno propisanom iznosu primjerena težini počinjenog prekršaja kao i krivnji počinitelja koji je svojom radnjom na javnom mjestu pokazao apsolutnu društvenu neprihvatljivost svojim postupcima, imajući na umu da je za ovaj prekršaj propisana i kazna zatvora. Stoga ovaj sud smtra da će se ovako izrečenom novčanom kaznom koja je primjerena vrsti i stupnju krivnje, težini prekršaja i drugim utvrđenim okolnostima ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona i dati okrivljeniku do znanja kako je njegovo ponašanje protivno svim civilizacijskom načelima, a koji je zbog nezadovoljstva svoju zaštitu mogao ostvariti podnošenjem prigovora potrošača.

 

Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koji predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj je sud na temelju članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenog I.Đ. na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, dana 4. ožujka 2020.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljeniku i ovlaštenom tužitelju.