Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 214/2016-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. J., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak i 71/06. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženog Ž. J. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2016. broj K-62/14., u sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog Ž. J., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi Ž. J. radnjama činjenično opisanim u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.).
II. Uslijed odluke pod točkom I. izreke, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom Ž. J. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. zbog kojeg je sada proglašen krivim na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.
III. U povodu žalbe optuženog Ž. J., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), utvrđuje da novčani iznos od 3.069.900,00 (trimilijunašezdesetdevettisućadevetstotina) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. J. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom Ž. J. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3.069.900,00 (trimilijunašezdesetdevettisućadevetstotina) kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.
IV. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog Ž. J. u ostalom dijelu te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-62/14 od 3. veljače 2016. optuženi Ž. J. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. te je temeljem članka 337. stavka 4. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.
Na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97. i članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje: ZOPOIK) utvrđeno je da je optuženik kaznenim djelom iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. ostvario imovinsku korist u iznosu od 3.069.900,00 kuna, da taj iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske te mu je naloženo da navedeni iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od petnaest dana računajući od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.) u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08.-14. optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna.
Protiv navedene presude žali se optuženik putem branitelja N. G., odvjetnika, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da ju preinači i optuženiku izrekne blažu kaznenu sankciju.
Žali se i optuženi Ž. J. osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i premet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
S obzirom da se žalbe optuženika i njegovog branitelja međusobno preklapaju i u bitnim dijelovima sadržajno nadopunjuju u nastavku postupka iste će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.
Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.
Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-14., prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba optuženog Ž. J. je djelomično osnovana.
Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka optuženik ističe postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14., iako navedenu povredu u žalbi pogrešno pravno označava kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/ 97., 27/98., 58/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. - dalje: ZKP/97.), s obzirom da je ovaj kazneni postupak proveden po odredbama ZKP/08.-14., a ne po procesnim odredbama ZKP/97.
Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da je obrazloženje pobijane presude u kontradikciji s izrekom te iste presude glede oduzimanja imovinske koristi, s obzirom da se u dispozitivu presude navodi da su država i Državni proračun oštećeni za veliki iznos od 3.069.900,00 kuna te da se u izreci presude tvrdi kako se optuženik, zajedno s nekim drugim sudu nedostupnim osobama, neistinito predstavljao, iako on nikada nije u ime svoje firme ugovarao bilo kakve poslove, pa uslijed navedenog žalitelj smatra da je u tom dijelu prvostupanjska presuda proturječna sama sebi.
U odnosu na ovakve žalbene navode valja istaći kako je iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude, ali isto tako i iz njenog obrazloženja, jasno vidljivo da je postupanjem za koje je optuženik nepravomoćno osuđen oštećeno trgovačko društvo D. G. d.o.o. i niti u jednom djelu se ne navodi da su u konkretnom slučaju oštećeni država odnosno Državni proračun. Također nije osnovana žalbena tvrdnja optuženika da se u izreci prvostupanjske presude navodi kako se optuženik, zajedno s nekim drugim sudu nedostupnim osobama, neistinito predstavljao prilikom ugovaranja poslova preko svoje firme, budući da je optuženik proglašen krivim isključivo i jedino zbog toga što je kao odgovorna osoba u trgovačkom društvu, u namjeri da se znatno nepripadno materijalno okoristi, podizao novac s žiro-računa društva, koji potom nije koristio za poslovanje društva i na taj način je oštetio navedeno trgovačko društvo, a u kojem je imao status odgovorne osobe. Dakle, niti u jednom dijelu činjeničnog opisa izreke pobijane presude ne navode se i ne preciziraju bilo kakve radnje koje bi se odnosile na ugovaranje i sklapanje poslova s drugim poslovnim subjektima odnosno njegovo predstavljanje, jer se tako nešto optuženiku nije niti stavljalo na teret potvrđenom optužnicom.
Stoga u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja presude glede činjenice kome je, uslijed inkriminiranih radnji optuženika, nanesena šteta odnosno kome je pribavljena imovinska korist, a, s druge strane, izreka pobijane presude je u potpunosti jasna, precizna i određena i niti u jednom dijelu nije proturječna sama sebi.
Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja, suprotno tvrdnjama žalitelja, nije počinio postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14., a isto tako prilikom ispitivanja prvostupanjske presude nije pronađena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.
U odnosu na žalbu optuženog Ž. J. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvenstveno treba istaknuti kako je prvostupanjski sud, po ocjeni suda drugog stupnja, ispravno, na temelju međusobno sukladnih i u bitnim dijelovima identičnih iskaza svjedoka Š. V. i M. H., nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo, financije i vrijednosne papire D. P. te pročitane materijalne dokumentacije, a osobito povijesnog izvatka iz sudskog registra i podataka pribavljenih od Z. b. d.d., utvrdio da je optuženi Ž. J., kao direktor oštećenika, dakle odgovorna osoba ovlaštena za vođenje poslova i raspolaganje sa sredstvima društva po žiro- računu otvorenom kod navedene banke, iskoristio ovlaštenja koja proizlaze iz tog svojstva odgovorne osobe te, s ciljem da se znatno nepripadno i protupravno okoristi, u više navrata podizao gotovinu (ukupno 3.069.000,00 kuna) i novac potom zadržao za svoje privatne potrebe. Na taj način, sukladno iskazima navedenih svjedoka i nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka, doista nedvojbeno proizlazi kako optuženik novac koji je podizao s računa društva nikada nije koristio za potrebe poslovanja navedenog društva odnosno u svrhu koja je u direktnoj vezi s poslovanjem društva, a niti ga je predavao, tj. polagao u blagajnu društva i to onda, sukladno tada važećim računovodstvenim propisima, evidentirao u blagajnički dnevnik.
Kada se pritom ima u vidu činjenica, koju s pravom apostrofira i sud prvog stupnja, da iz podataka koji su pribavljeni od Z. b. d.d. proizlazi da je upravo optuženik 7. listopada 2006. u poslovnici banke osobno potpisao dokumentaciju potrebnu za dodjelu ovlaštenja za raspolaganje sredstvima društva po otvorenom računu te da mu je tom prigodom izdana i bankovna kartica te da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi kako su isplate gotovine sa računa banke izvršene upravo osobno optuženom Ž. J., tada je potpuno neutemeljen prigovor optuženika da je netko drugi, a ne on osobno, raspolagao s karticom i pripadajućim PIN-om i umjesto njega podizao novac s bankomata u inkriminiranom razdoblju. Stoga je, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud i ovu odlučnu činjenicu pravilno utvrdio.
Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud tijekom provedenog dokaznog postupka nije utvrdio tko je, na temelju kojeg poslovnog odnosa odnosno kojeg pravnog posla te iz kojeg razloga, u inkriminiranom razdoblju, uplaćivao novac na žiro-račun društva u kojem je isti bio direktor, s obzirom da u to vrijeme navedeno društvo, po tvrdnjama žalitelja, nije obavljalo nikakvu poslovnu djelatnost. Slijedom navedenog optuženik smatra da je sud prvog stupnja, radi razjašnjenja navedenih okolnosti, trebao neposredno ispitati svakog kupca odnosno svakog pojedinačnog uplatitelja na račun društva, a kako bi se utvrdilo o kakvim se poslovnim odnosima odnosno uplatama u konkretnom slučaju radilo.
Međutim, a imajući u vidu inkriminacije koje se stavljaju na teret optuženiku potvrđenom optužnicom, i po ocjeni suda drugog stupnja, potpuno je irelevantno i za ovaj slučaj apsolutno nebitno tko je, iz kojeg razloga i temeljem kojeg poslovnog odnosa ili pravnog posla uplaćivao novčane iznose na žiro-račun društva, jer navedene uplate, same po sebi, nisu dio inkriminacija koje se stavljaju na teret ovom optuženiku, pa u tom pogledu niti ne predstavljaju odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu, a o čemu je već ranije bilo govora. Stoga, a nastavno na navedeno, budući da nije odlučno tko je i iz kojih razloga uplaćivao novac na račun ovog trgovačkog društva, a koji je kasnije podizao optuženik, pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako nema potrebe da se u dokaznom postupku neposredno ispitaju, u svojstvu svjedoka, kupci i drugi uplatitelji novca na žiro-račun navedenog trgovačkog društva, a kako bi se na taj način utvrdilo o kakvoj se konkretnoj poslovnoj aktivnosti radilo, jer navedene činjenice, imajući u vidu objektivni učin inkriminiranih radnji, ne predstavljaju relevantne i odlučne činjenice za ovaj kazneni predmet.
Slijedom svega iznesenog, žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenih odlučnih činjenica, koje je prvostupanjski sud u potpunosti i ispravno utvrdio, a za ta svoja utvrđenja dao je jasne, valjane i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.
Stoga, zbog navedenog nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Optuženik prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona smatrajući da je sud, na činjenično stanje koje je utvrdio tijekom dokaznog postupka, pogrešno primijenio odredbe kaznenog zakona. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženi Ž. J. ističe kako je stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti zadržano samo kao službeničko kazneno djelo i više se ne odnosi na odgovorne osobe u gospodarskom poslovanju pa se stoga u konkretnom slučaju, po njegovom mišljenju, radnjama optuženika ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11., a ne kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97.
U pravu je žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe Kaznenog zakona.
Naime, prilikom ocjene pravnog kontinuiteta kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97. prvostupanjski je sud, osim o kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11., o čemu je vodio računa, trebao voditi računa i o drugim kaznenim djelima iz KZ/11. Slijedom navedenog, a imajući u vidu objektivni učin inkriminiranih radnji za koje je optuženik proglašen krivim, po ocjeni suda drugog stupnja, upravo se radnje optuženog Ž. J. iz činjeničnog dijela izreke prvostupanjske presude, a koje su pravno označene kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97., mogu, primjenom odredbe članka 3. stavka 3. KZ/11., podvesti pod zakonska obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., jer novo kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11. sada obuhvaća samo i isključivo postupke protiv službene dužnosti i ne odnosi se na postupanje odgovorne osobe u gospodarskom poslovanju, a kako to s pravom ukazuje i optuženik u izjavljenoj žalbi. Međutim, isto tako treba napomenuti da nasuprot tvrdnjama optuženika, a imajući u vidu objektivne inkriminacije koje se stavljaju na teret optuženiku, u konkretnom slučaju, zbog svega naprijed navedenog, ne može se raditi niti o kaznenom djelu pomaganja u utaji poreza, a kako to u izjavljenoj žalbi pogrešno sugerira optuženik, zbog čega je žalba optuženika u tom dijelu potpuno neutemeljena.
U takvoj situaciji, a prilikom ocjene koji je zakon blaži (KZ/97. ili KZ /11.), treba voditi računa da je nakon donošenja novog Kaznenog zakona Kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje (broj SU-IV-K-IV/2012-57) o visinama neodređenih vrijednosti prema kojima je novi zakon blaži za počinitelja, jer „znatna imovinska korist“ odnosno „znatna šteta“, između ostalih i kod kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi iznos od 60.000,00 kuna, što je sukladno i članku 87. točka 29. KZ/11.
Stoga je u pravu optuženik kada tvrdi da zbog objektivnih i subjektivnih obilježja radnji radi kojih je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, pravni kontinuitet postoji upravo u navedenom kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. KZ/11.
Slijedom svega naprijed navedenog prihvaćena je žalba optuženika u tom dijelu te je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08 - 19. preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način da je utvrđeno kako je optuženik počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., pa je potom odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
Prilikom donošenja odluke o kazni za ovo kazneno djelo Vrhovni sud Republike Hrvatske je, uzevši u obzir da je sada primijenjen KZ/11. te prihvativši sve, po prvostupanjskom sudu, pravilno utvrđene okolnosti koje su odlučne prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne, i to kako olakotne (nezaposlenost, otac troje djece od kojih je jedno malodobno i korektno držanje pred sudom), tako i otegotnu (dosadašnju osuđivanost u devet navrata) te s duge strane cijeneći veliki iznos protupravno stečene imovinske koristi (preko tri milijuna kuna), odnosno činjenicu da oštećenom trgovačkom društvu do današnjeg dana optuženik nije nadoknadio štetu niti u cijelosti, a niti djelomično, ocijenio da će se upravo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, koju je optuženiku izrekao i sud prvog stupnja, u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11., bez obzira što je sada u odnosu na optuženika primijenjen blaži kazneni zakon.
Stoga nije u pravu optuženik kada ističe da je izrečena kazna prestroga i da se izricanjem blaže kaznene sankcije mogla ostvariti svrha kažnjavanja, pa je slijedom navedenog i odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optuženika imovinska korist oduzeta na temelju članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08.-19., jer je ZOPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17.) prestao važiti, a u članku 2. tog istog zakona propisano je da će se postupci započeti po ZOPOIK-u dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak, a to je u ovom slučaju ZKP/08.-19. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju odgovarajućih odredbi ZKP/08.-19., pa je slijedom navedenog i odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
Uslijed svega ranije iznesenog, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., žalbu optuženika u ostalom dijelu odbiti kao neosnovanu i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je to i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.
Budući da ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene druge povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-19., na čije postojanje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-19. odlučeno kao u izreci ove presude.
Vesna Vrbetić, v. r.