1              Poslovni broj: Gž-1857/2019-2

Poslovni broj: Gž-1857/2019-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Tihane Pivac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. B. (OIB: ...) iz T. i 2. B. B. (OIB: ...) iz Republike Srbije, Z., oba zastupana po punomoćniku D. I., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. o. d.d. (OIB: ...) Z., zastupanog po odvjetnicima u odvjetničkom društvu G. & p. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja pod I. i II. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 68 Pn-2422/18-10 od 5. srpnja 2019., u sjednici održanoj dana 04. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja 2. B. B. i potvrđuje pobijana presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev ovog tužitelja (točka III. izreke), te u dijelu odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke) kojim je tužitelj pod 2. B. B. obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kuna.

 

II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja 1. Z. B. i potvrđuje pobijana presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev ovog tužitelja (točka II. izreke) radi isplate iznosa od 26.250,00 kuna na ime naknade imovinske štete sa traženim zakonskim zateznim kamatama.

 

III. Preinačuje se pobijana presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1. Z. B. radi isplate iznosa od 110.000,00 kuna na ime naknade neimovinske štete te radi isplate zakonskih zateznih kamata na isplaćeni iznos od 45.000,00 kuna za razdoblje od 9. listopada 2015. do 5. veljače 2016. i u dijelu odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke) kojim je ovaj tužitelj obvezan naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 3.125,00 kuna i u tom dijelu sudi:

 

1. Dužan je tuženik A. o. d.d. Z. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 1. Z. B. na ime naknade neimovinske štete iznos od 110.000,00 kuna sa zakonskom kamatom koja teče od 9. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za 3 postotna poena.

 

2. Dužan je tuženik A. o. d.d. Z. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 1. Z. B. zakonske kamate na isplaćeni iznos od 45.000,00 za razdoblje od 9. listopada 2015. do 5. veljače 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

3. Dužan je tuženik A. o. d.d. Z. u roku 15 dana naknaditi tužitelju pod 1. Z. B. parnični trošak u iznosu od 19.530,00 kuna sa zakonskim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena koje teku u razdoblju od 5. srpnja 2019. do isplate.

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja pod 1. i pod 2. te je odlučeno sljedeće:

 

"I. Nalaže se tuženiku platiti I tužitelju iznos od 10.000,00 kn i II tužitelju iznos od 10.000,00 kn, a sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (05.07.19.) do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

II. I tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 136.250,00 kn; sa zahtjevom kojim na dosuđeni iznos glavnice potražuje kamatu tekuću od 09.10.2015. do 04.07.2019. godine; sa zahtjevom kojim na iznos od 45.000,00 kn potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od 09.10.2015. do 05.02.2016. godine.

III. II tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 113.000,00 kn; sa zahtjevom kojim na dosuđeni iznos glavnice potražuje kamatu tekuću od 09.10.2015. do 04.07.2019. godine; sa zahtjevom kojim na iznos od 35.250,00 kn potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od 09.10.2015. do 05.02.2016. godine.

IV. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (05.07.19.) do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana."

 

Žale se tužitelji pod 1. i pod 2. i presudu pobijaju u odbijajućem dijelu, te u dijelu odluke o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjevi tužitelja prihvate u cijelosti uz obvezivanje tuženika da tužiteljima naknadi parnične troškove.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja pod 1. djelomično je osnovana.

 

Žalba tužitelja pod 2. nije osnovana.

 

Donoseći pobijanu presudu u pobijanom dijelu u kojem tužitelji nisu uspjeli u sporu, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje opisno u žalbi upozoravaju tužitelji, a ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. 

 

Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i jasne razloge i nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11). ZPP-a.

 

Predmet postupka su odštetni zahtjevi tužitelja 1. Z. B. iz T., te 2. B. B. iz Z., Republika Srbija, radi naknade neimovinske i imovinske, odnosno, nematerijalne i materijalne štete koju trpe kao posljedicu smrti njihove pok. majke Z. B., koja je smrtno stradala u prometnoj nezgodi koja se odgodila u Republici Srbiji 6. kolovoza 2015., u kojoj je sudjelovala kao putnik u vozilu osiguranom kod tuženika.

 

Između stranka nije sporno:

 

- da je u predmetnoj prometnoj nezgodi, uz vozilo osiguranika tuženika hrvatskih registarskih oznaka, sudjelovalo i vozilo njemačkih registarskih oznaka koje je prouzročilo nastanak nezgode,

 

- kao i da je tuženik u mirnom postupku, postupajući po zahtjevu tužitelja pod 1. i 2. od 9. kolovoza 2015., tužiteljima pod 1. i 2. isplatio na ime naknade neimovinske štete, pravične novčane naknade zbog smrti majke iznos od po 30.000,00 kuna, a na ime naknade imovinske (materijalne) štete na ime troškova pogreba tužitelju pod 1. iznos od 15.000,00 kuna, a tužitelju pod 2. iznos od 5.250,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da je osnovanost istaknutih zahtjeva tužitelja pod 1. i pod 2. potrebno razmotriti i ocijeniti primjenom materijalnog prava Republike Srbije, na temelju odredaba članka 3. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama, koja je prihvaćena u Haagu, 4. ožujka 1971., a koju je Republike Hrvatska ratificirala 7. travnja 1994. (u daljnjem tekstu: Haška konvencija), s obzirom da Republika Srbija, na teritoriju na kojoj se dogodila prometna nezgoda, nije članica Europske unije.

 

Ocjenjujući da bi tužiteljima pod 1. i 2. na ime naknade neimovinske (nematerijalne) štete zbog smrti bliske osobe, primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o obligacionim odnosima Republike Srbije pripadala pravična novčana naknada u iznosu koji predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 5.000,00 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate (što je sukladno sudskoj praksi u primjeni ovih odredaba), uzimajući u obzir da je tuženik svakom od tužitelja iz ove osnove isplatio iznos od 30.000,00 kuna, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu djelomično prihvatio zahtjeve tužitelja i tuženiku naložio da tužiteljima iz osnove neimovinske štete isplati daljnji iznos od po 10.000,00 kuna s zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ocjenjujući ukupno dosuđeni iznos primjerenom novčanom naknadom obzirom na specifičnosti konkretnog slučaja, dok je u preostalom dijelu zahtjeve tužitelja pod 1. i 2. radi isplate više traženih iznosa, kako na ime naknade neimovinske, tako i na ime naknade imovinske štete i više traženih zakonskih zateznih kamata, odbio kao neosnovane.

 

Pri tome, prvostupanjski sud je smatrao da tužitelji nisu dokazali da su imali troškove pogreba u zahtijevanim iznosima, točnije, prvostupanjski sud je ocijenio da iz ove osnove tužitelji nisu dokazali osnovanost i visinu istaknutih zahtjeva, s obzirom na već isplaćenu naknadu za ovaj oblik štete.

 

Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju za ocjenu primjene materijalnog prava, kod ocjene osnovanosti odštetnog zahtjeva tužitelja pod 1. Z. B. iz T., mjerodavne odredbe članka 2. Haške konvencije, a ne odredbe Uredbe broj 864/2007 Europskog parlamenta i vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II, u daljnjem tekstu: Uredba), nije pravilno.

 

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda (koja u ovom stadiju postupka nisu sporna), predmetna prometna nezgoda dogodila se na teritoriju Republike Srbije, u istoj su sudjelovala vozila hrvatskih registarskih oznaka te njemačkih registarskih oznaka, a prednica tužitelja pok. Z. B., koja je u nezgodi smrtno stradala imala je posljednje i uobičajeno prebivalište u Republici Hrvatskoj (jednako kao i tužitelj pod 1. Z. B.), time da i tuženik ima sjedište također u Republici Hrvatskoj.

 

U citiranim okolnostima, obzirom na nesporno uobičajeno boravište tužitelja pod I. u trenutku nastanka prometne nezgode u Republici Hrvatskoj (članici Europske Unije), te sjedište tuženika, suprotno pravnom stajalištu prvostupanjskog suda, u odnosu na tužitelja pod I. mjerodavne odredbe predstavljaju odredbe Uredbe, konkretno, odredbe iz članka 4. stavka 2. koje propisuju opće pravilo o primjeni propisa određene države.

 

Utoliko, kako navedena Uredba ima prednost među državama članicama Europske Unije pred konvencijama zaključenim samo između dvije ili više država članica, ako se takve konvencije odnose na pitanja koja se uređuju Uredbom (članak 28. stavak 2. Uredbe), osnovanost odštetnog zahtjeva tužitelja pod 1. Z. B. protiv tuženika A. o. d.d. Z. potrebno je razmotriti i ocijeniti primjenom odgovarajućih propisa Republike Hrvatske, točnije, odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) te odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZOOP).

 

U smislu odredaba članka 1101. ZOO-a koje reguliraju osobe koje imaju pravo na pravičnu naknadu u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta, tužitelj pod 1. kao član uže obitelji pok. Z. B. (njegove majke) ima pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, a sukladno odredbama članka 1103. ZOO-a, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

Imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, primjenom navedenih zakonskih odredaba te prihvaćajući Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 29. studenog 2002., tužitelju pod 1. na ime naknade neimovinske štete pripada pravična novčana naknada zbog smrti majke u iznosu od 150.000,00 kuna.

 

Na navedeni iznos tužitelju pod 1. pristoji pravo na zakonske zatezne kamate koje teku od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, točnije, od 9. listopada 2015. do isplate, sukladno odredbama članka 29. ZOO-a.

 

Utoliko, s obzirom da je tuženik u mirnom postupku tužitelju pod 1. na ime naknade navedene neimovinske štete isplatio iznos od 30.000,00 kuna, te da je pravomoćnim dijelom prvostupanjske presude tuženik obvezan iz ove osnove tužitelju pod I. isplatiti daljnji iznos od 10.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude 5. srpnja 2019. do isplate, pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženiku je valjalo naložiti da tužitelju pod 1. iz osnove pravične novčane naknade zbog smrti majke isplati daljnji iznos od 110.000,00 kuna, te pripadajuće zakonske zatezne kamate na cjelokupan pripadajući iznos od 150.000,00 kuna za razdoblje od dospijeća 9. listopada 2015. do isplate.

 

S obzirom da je tuženik kao odgovorni osiguratelj bio u obvezi tužitelju naknaditi imovinsku i neimovinsku štetu uz rokovima pripisanim odredbama iz članka 12. ZOOP-a (koje propisuju postupak i rokove za rješavanja odštetnih zahtjeva te prava oštećenih osoba na podnošenje tužbe), odnosno nesporni iznos naknade štete, što nesporno nije učinio jer je isplatu izvršio po proteku roka od 60 dana, tužitelju pod 1. pristoji pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata i na isplaćeni iznos naknade imovinske štete od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

 

Iz navedenih razloga, žalbu tužitelja pod 1. valjalo je u navedenom dijelu uvažiti i pobijanu prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke preinačiti, te u navedenom dijelu radi naknade neimovinske štete i zakonskih zateznih kamata na imovinsku štetu tužbeni zahtjev tužitelja pod 1. prihvatiti, temeljem odredaba iz članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

U preostalom dijelu, kojime je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1. radi naknade imovinske štete iz osnove troškova pogreba i izgradnje spomenika, prvostupanjski sud nije primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja pod 1.

 

Naime, u tom dijelu tužitelj pod 1. nije dokazao postojanje štete, točnije, njezinu visinu, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

Kako žalbenim razlozima tužitelja nije dovedena u pitanje zakonitost prvostupanjske presude u spomenutom pobijanom dijelu, žalbu tužitelja pod 1. u tom dijelu valjalo je odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu potvrditi, temeljem odredaba iz članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Preinačena je i odluka o troškovima postupka u odnosu na tužitelja pod 1., temeljem odredaba iz članka 166. stavka 2. ZPP-a.

 

Cijeneći činjenicu da je tužitelj pod 1. uspio u sporu u pretežitom dijelu svoga zahtjeva, točnije, da nije uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, uvažavajući tijek postupka i sve nastale troškove, ovaj sud smatra da je tuženik u obvezi tužitelju pod 1. naknaditi cjelokupne troškove koje je pretrpio tužitelj pod 1., temeljem odredaba iz članka 154. stavka 2. u svezi s odredbama iz članka 155. ZPP-a.

 

Tužitelju pod 1. obistinjen je trošak za one parnične radnje koje su bile potrebne za vođenje spora, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa), sukladno tarifnom broju 48 Tarife.

 

Tužitelju pripada po 250 bodova za sastav tužbe, sastav jednog podneska te odvjetničkog zastupanja na tri ročišta, kao i trošak sastava žalbe, sve uvećano za PDV, što daje iznos od 19.530,00 kuna, koliko je na ime parničnog troška dosuđeno tužitelju pod 1.

 

Žalbenim razlozima tužitelja pod 2. B. B. iz Z., Republika Srbija, nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude u dijelu koji se odnosi na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja pod 2. jer je prvostupanjski sud, odlučujući o njegovom odštetnom zahtjevu, pravilno primjeno materijalnopravne odredbe na kojima je prvostupanjska odluka utemeljena.

 

Suprotno žalbenim prigovorima tužitelja pod 2., prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da, u odnosu na naknadu štete tuženiku pod 2. iz predmetne prometne nezgode koja se dogodila u Republici Srbiji koja nije članica Europske Unije, u okolnostima kada je uobičajeno boravište tužitelja pod 2. također u Republici Srbiji, nema mjesta primjeni odredaba Uredbe. 

 

Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da se kod ocjene osnovanosti odštetnog zahtjeva tužitelja pod II. ima primijeniti domaće zakonodavstvo države na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda, u konkretnom slučaju, Republike Srbije, temeljem odredaba iz članka 3. Haške konvencije.

 

Kako tužitelj pod II. argumentirano ne dovodi u pitanje pravilnost primjene odredaba Zakona o obligacionim odnosima koji se primjenjuje u Republici Srbiji i koje predstavljaju mjerodavne materijalnopravne odredbe, a  time niti visinu naknade nematerijalne štete koja  mu je dosuđena, u kontekstu iznosa koji su isplaćeni u mirnome postupku, žalbu tužitelja pod II. valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu naknade nematerijalne štete potvrditi.

 

Također, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je odbijen odštetni zahtjev tužitelja pod II. radi naknade materijalne štete jer tužitelj pod II., kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, u postupku nije dokazao nastanak, a ni visinu naknade materijalne štete iz osnove troškova pogreba u traženom iznosu.

 

Stoga je žalba tužitelja pod 2. u cijelosti odbijena kao neosnovana pa i u dijelu protiv odluke o troškovima postupka, koja je osporavana samo u kontekstu osporavanja odluke o glavnoj stvari i bez isticanja konkretnih žalbenih razloga, a prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu odštetnog zahtjeva tužitelja pod 2. potvrđena, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

U Splitu 04. ožujka 2020.