1

Poslovni broj: 24 Gž-1440/2018-2

Poslovni broj: 24 Gž-1440/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj, kao predsjednice vijeća te Nade Krnjak, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak-Premec, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u V., protiv tuženice R. H., OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u D., Stalna služba u M., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Pločama broj P-846/17-7 od 2. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020.

p r e s u d i o   j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Pločama broj P-846/17-7 od 2. srpnja 2018. u toč. I. i dosuđujućem dijelu toč. II. izreke.

U dijelu kojim je tuženica pod točkom II. izreke odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 kn navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženica isplati iznos od 114.366,21 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 22. prosinca 2016. do isplate te mu je toč. II. naloženo da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kn u roku od 15 dana, dok je u ostalom dijelu za iznos od 2.150,00 kn zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan.

Navedenu presudu pravodobno uloženom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba ZPP-a, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novi postupak. Obzirom da tužitelj nije označio koji dio presude pobija to se sukladno čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - odluka US RH, 70/19 – dalje: ZPP) smatra da presudu pobija u točki I. izreke u cijelosti te u dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 114.366,21 kn na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih od dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa mirovine do 22. prosinca 2016. kada su mu od strane zavoda isplaćeni zaostaci mirovine.

U ovom postupku nije bilo sporno da je tužitelj 9. svibnja 2006. podnio zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad te da mu je rješenjem zavoda, Područna služba u S. od 28. studenog 2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad dijelom uzrokovane bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (40%), a dijelom bolešću izvan ratnih okolnosti (60%), sve počevši od 20. lipnja 2006. te da mu je temeljem navedenog rješenja zavod izvršio isplatu obračunatih svota mirovina dana 22. prosinca 2016. u iznosu od 200.207,50 kn.

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da mu je mirovina isplaćena sa zakašnjenjem pa ima pravo i na zateznu kamatu od dospijeća svakog mjesečnog iznosa mirovine do trenutka plaćanja ( 22. prosinca 2016.) koje prema obračunu priloženom uz tužbu iznose 114.366,21 kn te na taj iznos zateznu kamatu od 22. prosinca 2016. kao dana kada mu je isplaćena glavnica mirovine.

Prvostupanjski sud zaključio je da tuženica isplatom mirovine u skladu sa rješenjem HZMO nije bila u zakašnjenju radi čega primjenom odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje – ZOO) i Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN. 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 33/13, 148/13) tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154., 155. i 163. ZPP-a, a njihova visina na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

Tužitelj u žalbi navodi da je na rješenje o mirovini čekao punih 10 godina ukazujući da Zakon o općem upravnom postupku propisuje rokove u kojima javnopravno tijelo treba odlučiti o zahtjevu stranke i to najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva pa je u smislu procesnih propisa tuženica bila u zakašnjenju sa isplatom mirovine.

Za odlučivanje o zahtjevu tužitelja relevantne su odredba čl.132. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) i čl.119. st. 1. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (NN.102/98…130/10 – pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13) kojima je propisano da se rješenje o priznanju prava iz mirovinskog osiguranja izvršava odmah nakon donošenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno što znači da mirovina dospijeva na naplatu tek danom donošenja rješenja kojim se priznaje pravo na mirovinu i određuje njezina visina (tako i u odlukama VSRH, Rev x-1048/2012, Rev-2009/2010 i dr.).

Stoga, imajući u vidu da je pravo tužitelja na mirovinu i njezina visina u mjesečnim iznosima utvrđeno rješenjem H. od 28. studenog 2016, po kojem su tužitelju 22. prosinca 2016. isplaćeni zaostaci mirovine pravilan je zaključak suda da mirovina nije isplaćena sa zakašnjenjem te da tužitelj nema pravo na isplatu kamata na pojedine mjesečne iznose mirovine obzirom da se prije donošenja rješenja od 28. studenog 2016. nije znalo da li tužitelj ima pravo na mirovinu pa time niti njezina visina pa se ne može prihvatiti stajalište tužitelja o dospijeću pojedinih obroka mirovine prije donošenja rješenja kojim mu je priznato pravo na mirovinu.

Kako je na utvrđeno činjenično stanje odbijanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se temeljem čl. 365.st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke u cijelosti i dosuđujući dio odluke o troškovima u točki II. izreke presude u odnosu na koje tužitelj ne iznosi nikakve konkretne razloge pobijanja, a koji su doneseni pravilnom primjenom čl. 154.st.1. i čl. 155. ZPP-a.

              U dijelu kojim je tuženica pod točkom II. izreke presude odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 kn navedena presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 4. ožujka 2020.