Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj Gž R-483/2019-5
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Rijeci Žrtava fašizma 7 51000 Rijeka |
Poslovni broj Gž R-483/2019-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Larise Crnković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. G. OIB: …, iz Z., zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. Š.-S. P. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o. OIB: … iz Z., zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P. & S. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskog raskida ugovora o radu, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2776/2018-51 od 24. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020.
p r e s u d i o j e
1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika T. G. te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2776/2018-51 od 24. srpnja 2019. u točki I./ izreke.
2. Uvažava se žalba tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o. te se preinačava citirana prvostupanjska presuda u točki III./ izreke na način da se nalaže tužitelju-protutuženiku T. G. da tuženiku-protutužitelju Z. H. d.o.o. naknadi troškove postupka u iznosu od 8.745,00 kn, u roku od osam dana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki I./ izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika T. G. (dalje tužitelj) kojim je traženo da se poništi kao nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. prosinca 2017. kojom poslodavac Z. H. d.o.o. izvanredno otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme radniku-tužitelju, zatim da se naloži istom poslodavcu da radnika-tužitelja vrati na radno mjesto glavnog blagajnika na kojem je isti radio prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno da ga vrati na slično radno mjesto koje odgovara iskustvu i znanju radnika sa istim ili sličnim uvjetima rada, te da mu prizna sva prava iz radnog odnosa kao da do prekida radnog odnosa nije ni došlo te da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn, sve u roku od 8 dana.
Točkom II./ izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o. (dalje tuženik) kojim je traženo da se sa danom donošenja prvostupanjske presude, raskine Ugovor o radu sklopljen između stranaka na neodređeno vrijeme 1. prosinca 2014.
U točki III./ izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.
Protiv presude žalbe podnose obje strane.
Tužitelj sadržajem žalbe pobija presudu u točkama I./ i III./ izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuju troškove sastava žalbe.
Tuženik se žali protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki III./ izreke presude s prijedlogom da se u tom dijelu odluka preinači i tuženiku dosude troškovi postupka uključujući i žalbeni trošak.
Na žalbe nije odgovoreno.
Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.
Predmet spora po tužbi je zahtjev za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju zbog osobito teške povrede radnog odnosa a po protutužbi zahtjev tuženika da se, u slučaju prihvaćanja tužbe, sudski raskine ugovor o radu zaključen između stranaka i to sa danom donošenja prvostupanjske presude.
U provedenom postupku utvrđeno je:
- tužitelj je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu glavnog blagajnika, na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu od 1. prosinca 2014. (dalje Ugovor o radu);
- tuženik je 29. prosinca 2017. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu (dalje Odluka o otkazu) zbog osobito teške povrede radnog odnosa tužitelja koja se dogodila 1. prosinca 2017. odnosno zbog zloupotrebljavanja položaja blagajnika na radnom mjestu u prodavaonici tuženika u trgovačkom centru „A.“ u Z., uz obrazloženje u bitnome da je tužitelj kao radnik - blagajnik namjernim propustom oštetio poslodavca na način da nije poštivao proceduru za povrat robe, odnosno da bi navedeni povrat bio fiktivan, čime je nastala šteta za poslodavca.
Odlučujući najprije o prigovoru tužitelja da je izvanredni otkaz dan izvan prekluzivnog roka od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, propisan odredbom članka 116. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. i 127/17. - dalje ZR), sud prvog stupnja ovaj prigovor nalazi neosnovanim. Provedenim dokazima i saslušanjem svjedoka sud utvrđuje da se sporni događaj koji je stavljen na teret tužitelju dogodio 1. prosinca 2017., međutim tuženik da je saznao za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji 14. prosinca 2017. kada je o uočenom obaviješten Odjel ljudskih resursa koji je nadležan u ime tuženika kao poslodavca pokrenuti postupak izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.
Kako je Odluka o otkazu donesena 29. prosinca 2017., sud zaključuje da je očuvan zakonski rok od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, čime tuženik nije izgubio pravo na donošenje predmetne Odluke o otkazu.
Prvostupanjski sud dalje cijeni sadržaj odredbe članka 116. stavak 1. ZR-a koja propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno i određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, te odredbu članka 135. stavak 3. ZR-a prema kojoj je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu.
Po provedenom postupku u kojem je osim saslušanja svjedoka i tužitelja, provedeno i informatičko-elektroničko vještačenje snimke nadzornih kamera prodavaonice tuženika na čijoj blagajni je radio tužitelj kritičnog dana 1. prosinca 2017., prvostupanjski sud iznosi stajalište da je postupanje tužitelja kao blagajnika na radnom mjestu toga dana opravdavalo donošenje osporavane Odluke o otkazu. Sud je otklonio kao neosnovane tvrdnje tužitelja da iz razloga što je dugogodišnji radnik tuženika, sve ukoliko je nekih propusta u njegovom postupanju toga dana i bilo, da se radi o manjim prekršajima koje ne treba sankcionirati otkazom, već blažom mjerom poslodavca. Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj zloupotrijebio položaj blagajnika na kojem je radio dugi niz godina, da je svjesno izvršio krađu artikala u vlasništvu tuženika čime je počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa sankcioniranu člankom 14.3. Pravilnika o radu tuženika od 30. lipnja 2010. (dalje Pravilnik), jer je utvrđenim postupcima svjesno prouzročio manjak robe na način da je izvršio fiktivni povrat robe koja nije uistinu vraćena poslodavcu odnosno da nije uopće naplatio robu tuženika koju je predao bez plaćanja NN muškarcu s kojim je toga dana bio u kontaktu i kojeg je očigledno poznavao od prije, uz daljnje utvrđenje da su ničim dokazane a time i neosnovane tvrdnje tužitelja kako je predmetna roba uzeta za snimanje modnih časopisa.
Prema stajalištu suda prvog stupnja opisane radnje iz kojih je vidljivo da je tužitelj kršio blagajnička pravila, koja se ne moraju promatrati samo sa aspekta računovodstvene struke jer se pregledom snimki nadzornih kamera iz postupaka tužitelja vidi što je u konkretnim slučajevima učinio, imaju karakter neovlaštenog otuđenja imovine tuženika što je kod poslodavca opravdano imalo za posljedicu gubitak povjerenja u radnika. U konkretnom slučaju sud nalazi da postupci tužitelja kao radnika predstavljaju svjesno kršenje internih procedura i pravila poslodavca te nanošenje štete poslodavcu bez obzira na visinu štete a takvi postupci predstavljaju osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog čega nastavak radnog odnosa između poslodavca i radnika nije moguć, radi čega prvostupanjski sud zaključuje da Odluka o otkazu u konkretnom slučaju nije nezakonita ni nedopuštena kako se to tvrdilo podnesenom tužbom.
Budući da je pretpostavka za dopuštenost sudskog raskida Ugovora o radu prema članku 125. ZR-a utvrđenje suda da otkaz poslodavca nije dopušten, a kako je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja utvrdio da je otkaz poslodavca dopušten, to je nastavno utvrđeno da nisu ispunjene pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu, kojeg je tuženik zatražio postavljenom protutužbom.
Stoga sud prvog stupnja odbija i tužbeni i protutužbeni zahtjev kao neosnovane a odluku o troškovima postupka, prema kojoj svaka stranka snovi svoj trošak parničnog postupka, donosi pozivom na odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a.
U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.
Obrazloženje pobijane presude nije nerazumljivo niti proturječno zbog okolnosti na koju se ukazuje žalbom tužitelja – da je sud u jednom dijelu obrazloženja (stranica 5. stavak 3.) naveo da među strankama nije sporno da je tuženik Odlukom od 10. siječnja 2018. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju. Radi se o očitoj omašci u pisanju datuma odluke, jer iz preostalog dijela obrazloženja a posebno iz izreke presude (koja je obvezujuća za stranke), više je nego jasno da je sud odlučivao o dopuštenosti i zakonitosti tuženikove Odluke o otkazu od 29. prosinca 2017.
Neosnovano sadržajem žalbe tužitelj upire na učin relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 189. stavak 1. ZPP-a uz navode da je tuženik prekludiran u pravu na isticanje protutužbe jer je istu podnio nakon zaključenja prethodnog postupka. U ovoj situaciji se primjenjuje odredba članka 125. stavak 3. ZR-a koja propisuje da je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu moguće postaviti najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, koja se kao odredba posebnog zakona ZR-a u odnosu na odredbe ZPP-a, primjenjuje u radnom sporu.
Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene, u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, stoga nije počinjena u žalbi tužitelja istaknuta relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a.
Žalbom tužitelja osporava se pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o pravovremenosti donošenja sporne Odluke o otkazu ugovora o radu. Tužitelj u žalbi ustraje na tvrdnjama da je predmetna odluka donesena izvan zakonskog roka od 15 dana od dana saznanja tuženika kao poslodavca za činjenice na kojima se Odluka o izvanrednom otkazu temelji, da tuženik nije dokazao kada je Odluka o otkazu predana na poštu jer da potvrda priležeća spisu potvrđuje samo dan kad je odluku zaprimio tužitelj, osporava stajalište suda da je tužitelj taj koji je trebao dokazati činjenice da je odluka donesena izvan roka, pobija činjenična utvrđenja suda vezano za dan i način saznanja ovlaštenih osoba tuženika za činjenice na kojima se otkaz temelji a koji su prema navodima žalbe dobiveni od „zaštitarke nepoznatog imena i prezimena“.
Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani budući da je uvažavajući sadržaj odredbe članka 116. stavak 2. ZR-a, sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je Odluka o otkazu od 29. prosinca 2017. donesena unutar zakonskog roka od 15 dana od dana saznanja za činjenice na kojima se otkaz temelji.
Pema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja za postupanje tužitelja koje je okvalificirano kao teška povreda radnog odnosa, koje se nesporno dogodilo 1. prosinca 2017., djelatnici tuženika I. P. i P. M. (saslušani kao svjedoci) koji su sproveli internu kontrolu 13. prosinca 2017. saznali su toga dana pregledom nadzornih snimki prodavaonice gdje je kritičnog dana radio tužitelj, prethodno tome upozoreni na sumnjivo ponašanje tužitelja od strane osobe koja je obavljala zaštitarsku službu. Navedeni svjedoci koji su proveli internu kontrolu potvrdili su da su, nakon pregledavanja višesatnog materijala nadzornih kamera tijekom dana 13. prosinca 2017., o uočenome tek idući dan 14. prosinca 2017. obavijestili putem e-mail poruke Odjel za ljudske resurse tuženika koji se nalazi na izdvojenoj lokaciji u Z., koji odjel je prema internim aktima tuženika kao pravne osoba, nadležno tijelo koje je ovlašteno odlučivati o radnom statusu radnika.
Stoga kako je Odluka o otkazu donesena 29. prosinca 2017. to proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja da je osporavana odluka donesena u zakonskom roku propisanom člankom 116. stavak 2. ZR-a, posljedično čemu su zahtjev za zaštitu prava i tužba u ovom sporu, podneseni po tužitelju u rokovima predviđenim odredbom članka 133. ZR-a. Iako nije odlučno je li u tome roku odluka o otkazu dostavljena radniku, treba reći da je u konkretnom slučaju odluka o otkazu upravo toga dana upućena tužitelju predajom na poštu preporučeno a što je, protivno žalbenim navodima tužitelja, vidljivo iz spisu priležećeg izvornika poštanske povratnice (list 140), što je sukladno članku 132. ZR-a. Pritom treba reći da tužitelj neosnovano smatra kako je na tuženiku bio teret dokaza da je izvanredni otkaz dan u zakonskom roku, iako je tuženik kao poslodavac u konkretnom slučaju to uspio dokazati. Naime, u radnom sporu na poslodavcu leži teret dokaza da su razlozi za otkaz bili opravdani u smislu odredbe članka 135. stavak 3. ZR-a, dok je na radniku koji tvrdi da otkaz ugovora o radu poslodavac nije dao u roku, da ove činjenice i dokaže, što tužitelj u konkretnom slučaju nije uspio dokazati.
Bez uporišta su daljnji žalbeni navodi kojima se osporava način i postupak kojima je ovlašteni sudski vještak proveo informatičko vještačenje te navodi kojima se osporava vjerodostojnost nalaza i mišljenja informatičkog vještaka. Po prigovorima tužitelja vještak je usmeno izložio nalaz i mišljenje na raspravi 13. svibnja 2019. te je iznio opširno obrazloženje te razložno otklonio sva pitanja i prigovore tužitelja koji u tom pravcu nije imao daljnjih dokaznih prijedloga. Protivno žalbenim navodima tužitelja, vještak nije ocjenjivao zakonitost niti pravilnost postupanja tužitelja prilikom rada na blagajni već je kronološki iznosio i opisivao radnje koje je očitao sa snimki nadzornih kamera te ih prikazao u fotoelaboratu.
Sud prvog stupnja je taj koji je iznio analizu postupanja tužitelja prilikom rada na blagajni, utvrđenu na temelju nalaza i mišljenja vještaka te pregledom snimki nadzornih kamera, pa se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, tužitelj upućuje na detaljno i sveobuhvatno obrazloženje pobijane presude u tom dijelu. Prvostupanjski je sud iznio valjanu ocjenu i razloge zašto smatra da se radi o postupcima koji imaju karakter neovlaštenog otuđenja imovine tuženika a što je kod poslodavca opravdano imalo za posljedicu gubitak povjerenja u tužitelja koji je kao višegodišnji radnik tuženika na poslovima glavnog blagajnika uživao visoki stupanj povjerenja poslodavca za obavljanje takvog posla koji je uključivao pristup većim količinama novca i sefa poslodavca.
Stoga i prema stajalištu ovoga suda u konkretnom slučaju postupci tužitelja predstavljaju osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog čega nastavak radnog odnosa između poslodavca i radnika nije moguć, što je opravdavalo donošenje pobijane Odluke o otkazu, pa se žalba tužitelja ocjenjuje neosnovanom.
Žalbom tuženika osnovano se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom donošenja odluke o troškovima postupka kojom je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u pogledu protutužbenog zahtjeva jer je isti odbijen kao neosnovan, to tužitelju pripada trošak od 2.000,00 kn koliko je zatražio (bez PDV-a) na ime jednokratne nagrade punomoćniku za cijeli prvostupanjski postupak prema Tbr. 7. točka 2. alineja 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa). Tuženiku koji je u cijelosti uspio u pogledu tužbenog zahtjeva koji je odbijen kao neosnovan pripada 2.500,00 kn na ime jednokratne nagrade punomoćniku za cijeli prvostupanjski postupak (Tbr. 7. točka 2. alineja 6. i Tbr. 42. Tarife), zatim iznos od 7.495,00 kn na ime informatičkog vještačenja koje je bilo potrebno jer je tužitelj osporavao vjerodostojnost snimki nadzornih kamera te iznos od 750,00 kn za sastav žalbe s kojom je tuženik uspio (Tbr. 10. točka 2. Tarife), što ukupno iznosi 10.745,00 kn, dok na ime sudskih pristojbi tuženik prema stanju spisa nije imao nikakve troškove.
Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, trebalo odlučiti da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi razliku gore navedenih troškova koja iznosi 8.745,00 kn.
Presuda suda prvog stupnja u točki II./ izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 4. ožujka 2020.
Predsjednica vijeća
Ksenija Dimec v.r.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Svetlana Popović