- 1 -              I Kž 480/2014-12

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 480/2014-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. T., zbog krivičnog djela iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 25/77., 50/78., 25/84., 52/84., 43/89., 8/90., 9/91., 33/92., 39/92., 77/92., 91/92. i 32/93. - dalje: KZ RH), odlučujući o žalbi oštećene kao tužiteljice M. T. podnesene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 29. svibnja 2014. broj K-9/2013, u sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba oštećene kao tužiteljice M. T. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 29. svibnja 2014., broj K-9/2013 ispravljenom rješenjem od 18. studenog 2019. broj K-9/2013 temeljem članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09.,80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13. - dalje: ZKP/08.) optuženi R. T. oslobođen je optužbe da bi počinio krivično djelo ubojstva iz članka 34. stavka 1. KZ RH.

 

Na temelju članka 149. stavka 3. ZKP/08. oštećena kao tužiteljica dužna je nadoknaditi trošak kaznenog postupka na ime vještačenja u iznosu od 2.066,51 kunu te na ime nagrade i nužnih izdataka za branitelja optuženika u iznosu od 35.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude pravodobno je žalbu podnijela oštećena kao tužiteljica M. T., po punomoćnici Đ. L., odvjetnici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. i 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika “proglasi krivim i osudi po zakonu“ odnosno podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje, ali pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženi R. T., putem branitelja D. V., odvjetnika, s prijedlogom da se žalba oštećene kao tužiteljice odbije kao neosnovana te da se „potvrdi prvostupanjska presuda Županijskog suda u Karlovcu“.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća, sukladno zahtjevima iz žalbe i odgovora na žalbu, obaviješteni su punomoćnica oštećene kao tužiteljice M. T., odvjetnica Đ. L. i branitelj optuženika, odvjetnik V. J., kao preuzimatelj kancelarije odvjetnika D. V., koji na zakazanu sjednicu nisu pristupili, iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba oštećene kao tužiteljice nije osnovana.

 

Nije u pravu oštećena kao tužiteljica kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08.

 

Argumentirajući ovu žalbenu osnovu žaliteljica ističe da je predsjednik prvostupanjskog vijeća u ovom kaznenom predmetu, kao član izvanraspravnog vijeća u prethodnoj fazi ovog kaznenog postupka, sudjelovao u donošenju rješenja poslovnih brojeva Kv-100/08 i Kv-14/09, dakle da je aktivno sudjelovao u donošenju odluka koje su prethodile donošenju pobijane presude, a što je, po mišljenju žaliteljice, u suprotnosti s odredbom članka 32. stavka 1. ZKP/08.

 

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima iz izvršenog uvida u spis predmeta utvrđeno je da je predsjednik prvostupanjskog vijeća koje je donijelo pobijanu presudu, kao član izvanraspravnog vijeća, sudjelovao u donošenju rješenja kojim je optuženiku određen pritvor (Kv-100/08) i u donošenju rješenja kojim je odlučeno da će se optuženiku suditi u odsutnosti za predmetno kazneno djelo (Kv-14/09), a što nisu razlozi propisani člankom 32. stavkom 1. ZKP/08., zbog kojih sudac mora biti isključen od obavljanja sudske dužnosti.

 

Stoga nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je na taj način počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08., jer na raspravi, suprotno tvrdnjama oštećene kao tužiteljice, nije sudjelovao sudac koji se u ovom kaznenom predmetu morao izuzeti (članak 32. stavak 1. ZKP/08.).

 

Isto tako nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je zbog navedene činjenice ostvarena i povreda prava na pravično suđenje, pri čemu ista sugerira, iako to izričito ne navodi, da bi se radilo o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Naime, obrazlažući ovu žalbenu osnovu žaliteljica navodi da je predsjednik prvostupanjskog vijeća, sudjelovanjem u donošenju prethodno citiranih odluka, „kontaminiran“, s obzirom da je u tim situacijama odlučivao o pravnim i činjeničnim pitanjima koja su blisko povezana s odlukom o glavnoj stvari.

 

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim tvrdnjama treba napomenuti da se u tim prethodnim odlukama, na koje se poziva žaliteljica, odlučivalo o pitanjima procesne naravi (odluke o pritvoru i suđenju u odsutnosti) i pritom se nije ulazilo u meritum stvari koja se tiču činjeničnih i pravnih utvrđenja, a koja su odlučna za donošenje odluke u pogledu utvrđivanja kaznenopravne odgovornosti optuženika za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, pa se zbog toga u konkretnoj situaciji ne može govoriti o „kontaminiranosti“ suca koji je sudjelovao u donošenju takvih procesnih odluka odnosno ne radi se o teškoj povredi prava na pravično suđenje, kako to neosnovano ističe žaliteljica.

 

Stoga, nije počinjena niti postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Također nije u pravu oštećena kao tužiteljica kada ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu žaliteljica samo paušalno citira zakonski tekst, pri čemu ne argumentira iz kojih razloga se prvostupanjska presuda ne može ispitati odnosno zbog čega postoji proturječje, iako iz samog sadržaja žalbe proizlazi da se u tom dijelu žalbe, u suštini, iznose razlozi koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pa se na taj način u bitnome osporava pravilnost zaključaka suda prvog stupnja u odnosu na odlučne činjenice.

 

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim razlozima treba napomenuti da je izreka presude u potpunosti razumljiva, a u pobijanoj presudi nema proturječja između njene izreke i obrazloženja. U odnosu na odlučne činjenice prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao jasne, razumljive i dostatne razloge na kojima se temelji izreka prvostupanjske presude, a izneseni razlozi nisu međusobno kontradiktorni. Isto tako, sud prvog stupnja je na dovoljno jasan, uvjerljiv i određen način iznio i analizirao dokaze iz kojih proizlazi zaključak kako je optuženik u konkretnoj situaciji postupao u nužnoj obrani, a potom je detaljno obrazložio na temelju kojih provedenih dokaza i na osnovu kojih utvrđenih odlučnih činjenica je tako nešto zaključio.

 

Slijedom navedenog, nije počinjena niti ova postupovna povreda, a kako to pogrešno tvrdi žaliteljica, kao niti koja od ovih na koje je drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Žaleći se zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žaliteljica u suštini ističe žalbene razloge koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer niti u jednom dijelu izjavljene žalbe žaliteljica ne navodi u kojem pogledu bi činjenično stanje trebalo nadopuniti i koje bi dokaze u tom pogledu trebalo provesti, odnosno koje odlučne činjenice je sud prvog stupnja trebao utvrditi, a nije ih utvrdio.

 

S druge strane, žalbeni prigovori pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome se svode na tvrdnju oštećene kao tužiteljice da optuženik, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, nije postupao i reagirao u trenutku kada ga je oštećenik napadao jer, po mišljenju žaliteljice, prije nego li je oštećenik zadobio smrtonosnu ozljedu isti  je već prestao pucati, a u trenutku kada je zadobio smrtonosnu ozljedu bio je u odlasku i samo je prolazio pokraj kuće optuženika.

 

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je u potpunosti i na pravilan način utvrđeno.

 

Naime, utvrđenja prvostupanjskog suda, a koja se odnose na odlučne činjenice, temelje se na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka i vještaka te drugih provedenih dokaza, pa su shodno tome i zaključci suda o postojanju svih odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na svim izvedenim i vrednovanim dokazima.

 

Nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je oštećenik u trenutku zadobivanja smrtonosnog hica bio u odlasku od kuće optuženika te da je prethodno već prestao s pucanjem i da je samo prolazio pokraj njegove kuće, budući da je u dokaznom postupku utvrđeno potpuno drugačije činjenično stanje, a što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Nasuprot ovakvoj žalbenoj tvrdnji, uz nespornu činjenicu koju potvrđuje velika većina ispitanih svjedoka, osim majke oštećenika, da je oštećenik konstantno pokazivao agresivnu narav, osobito kada se nalazio u alkoholiziranom stanju, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da je isti cijelim putem, od svoje kuće pa do kuće optuženika, pucao iz svoje puške u smjeru kuće i gospodarskih objekata optuženika te je tom prigodom i verbalno prijetio optuženiku i njegovoj obitelji, s kojima je i ranije bio u sukobu, da će ih sve pobiti, koje činjenice u potpunosti i na suglasan i gotovo identičan način potvrđuju ispitani svjedoci N. T., V. K., M. T., D. T.1, D. T.2 i Đ. T., a koji su bili očevici ovog događaja.

 

Stoga, kada se ima u vidu činjenica da je oštećenik i ranije znao biti agresivan prema optuženiku i članovima njegove obitelji, a kao i tom prigodom, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, s potpunim pravom, takvo ponašanje oštećenika, tempore criminis, u objektivnom i subjektivnom pogledu doživio kao direktan i ugrožavajući napad na njega i njegovu obitelj.

 

Također je pravilno utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda kako oštećenik, dolaskom do kuće optuženika, nije prestao s pucanjem i ispaljivanjem hitaca u smjeru obiteljske kuće gdje se u tom trenutku optuženik nalazio sa svojom obitelji i susjedima. Naime, ovu odlučnu činjenicu ne samo da u svome iskazu potvrđuje ispitani svjedok Đ. T., sin optuženika koji se tijekom inkriminiranog događaja zajedno s njim nalazio u podrumu obiteljske kuće, već ista proizlazi i iz zapisnika o očevidu, a koji je obavljen neposredno nakon spornog događaja, gdje je konstatirano kako je pokraj mrtvog tijela oštećenika, koje je pronađeno u neposrednoj blizini kuće optuženika, pronađena jedna automatska puška te šest praznih čahura, što dokazuje, kako to pravilno konstatira i prvostupanjski sud, da je oštećenik i sa tog mjesta pucao u smjeru kuće u kojoj se nalazio optuženik sa svojom obitelji i još nekim susjedima te da nije bio samo u prolasku, kako to neosnovano tvrdi žaliteljica.

 

Isto tako nije u pravu žaliteljica kada u žalbi tvrdi da je oštećenik zadobio više hitaca u tijelo u trenutku kada je već bio na odlasku od kuće optuženika, čime na neki način sugerira da je u tom trenutku napad već prestao, pozivajući se pritom na kombinirani nalaz i mišljenje vještaka za balistiku M. Z. i vještaka sudsko-medicinske struke M. M. L.

 

Naime, iako je nesporno da je kritične zgode oštećenik zadobio dvije prostrijelne rane i to u predjelu lijeve uške i lijeve nadlaktice, iz njihovog nalaza i mišljenja proizlazi kako nije moguće s apsolutnom sigurnošću utvrditi kakav je bio stvarni položaj tijela oštećenika u odnosu na mjesto gdje se nalazio optuženik, pa je stoga prvostupanjski sud s pravom zaključio da se iz navedenog ne može na apsolutno nedvojben način ustvrditi da je oštećenik, u trenutku zadobivanja smrtonosnog hica (lijeva strana glave), bio lijevim bokom ili leđima okrenut prema osobi koja je ispalila taj hitac odnosno na temelju zadobivenih ozljeda ne može se decidirano tvrditi da je oštećenik bio u odlasku, a kako to tvrdi žaliteljica.

 

Dakle, kada se ima u vidu cjelokupno ponašanje oštećenika tijekom ovog inkriminiranog događaja, gdje on s automatskom puškom od svoje kuće kreće prema kući optuženika, pucajući prema kući u kojoj se optuženik nalazi sa svojom obitelji, pri čemu i verbalno prijeti optuženiku i njegovoj obitelji da će ih pobiti, da je isti i ranije bio u verbalnom i fizičkom sukobu s optuženikom, zbog čega su njihovi međusobni odnosi bili poremećeni, te kada isti dolaskom u neposrednu blizinu kuće optuženika nastavlja s pucanjem prema optuženiku i članovima njegove obitelji, tada je ispravan i utemeljen zaključak  prvostupanjskog suda kako je oštećenik u takvoj situaciji bio napadač u odnosu na optuženika i članove njegove obitelji, odnosno da se radilo o neskrivljenom i protupravnom napadu od strane samog oštećenika, zbog čega je optuženik realno bio u opasnosti, kako za sebe, tako i za svoju obitelj, imao je opravdanog razloga braniti svoj život i život svoje obitelji, pa je pucanjem iz puške u smjeru oštećenika, kao napadača, postupao u nužnoj obrani.

 

Pritom treba napomenuti da nije u pravu žaliteljica kada navodi da je optuženik u ovoj konkretnoj situaciji, kao iskusan strijelac, mogao izabrati i drugi način „obrane“ odnosno da je mogao ispaliti hitac i u nogu, a ne u glavu kao jedan od vitalnih dijelova tijela.

 

Naime, u situaciji kada oštećenik, bez danog povoda od strane optuženika, napada optuženika i članove njegove obitelji, prijeteći im da će ih ubiti te puca u pravcu njegove obiteljske kuće gdje se oni svi zajedno nalaze i time direktno ugrožava njihove živote, potpuno je neopravdano i neutemeljeno, od osobe prosječnih sposobnosti i karakteristika, očekivati da reagira na način da obrambene hice ispali u pravcu manje vitalnih dijelova tijela oštećenika, jer takav zahtjev koji bi se, u takvom stanju šoka i iznenađenja, postavio pred njega podrazumijeva jedno razborito i potpuno smireno promišljanje, a koje se od jedne osobe prosječnih sposobnosti ne može očekivati u situaciji kada se nalazi u stanju straha za sebe i svoju obitelj.

 

Slijedom svega naprijed navedenog činjenično stanje je u potpunosti i na pravilan način utvrđeno, a na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je, suprotno tvrdnjama žaliteljice, pravilno primijenio i odgovarajuću odredbu kaznenog prava.

 

Naime, u situaciji kada se optuženik oslobađa od optužbe da je počinio točno određeno kazneno djelo, a koje je u pravomoćnoj optužnici pravno označeno kao kazneno djelo ubojstva iz članka 34. stavka 1. KZ RH, tada prvostupanjski sud prilikom donošenja oslobađajuće presude, protivno navodima oštećene kao tužiteljice, nije bio u obvezi da ispituje postojanje pravnog kontinuiteta, u smislu članka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.), jer se isti oslobađa za kazneno djelo onako kako je to djelo činjenično i zakonski opisano te pravno kvalificirano u optužnici koja je predmet tog kaznenog postupka.

 

U odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka pravilno je prvostupanjski sud, kada je optuženika oslobodio optužbe, primijenio odredbu članka 149. stavka 3. ZKP/08. te je oštećenu kao tužiteljicu obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08., koji se odnose na troškove provedenih vještačenja te iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08., koji se odnose na nagradu i nužne izdatke za branitelja optuženika, a koje je sud prvog stupnja pravilno i odmjerio.

 

Slijedom svega navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih oštećena kako tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Vesna Vrbetić, v. r.