- 1 -              Revr 598/2017-3

 

 

 

 

Broj: Revr 598/2017-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz S., koju zastupaju punomoćnica E. K. B., odvjetnica iz S., protiv tuženika centar S. iz S., kojeg zastupa punomoćnica mr. sc. K. L. M., radi isplate odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžr-697/2016 od 8. ožujka 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-113/15 od 9. svibnja 2016., u sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžr-697/2016 od 8. ožujka 2017. i predmet vraća sudu istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade troškova prijevoza iznos od 13.450,00 kuna sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, toč. II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom.

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda prvostupanjskog suda i odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a riječ je o pitanju o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu suda drugog stupnja na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava revizije, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je za dopuštenost ove revizije potrebno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica postavlja slijedeća materijalnopravna pitanja:

 

1.“Da li radnik ima pravo neposredno pred sudom tražiti novčanu naknadu i kada ugovor o radu upućuje na potrebu prethodnog donošenja pisane odluke poslodavca o pravu na tu naknadu?“

 

2“Da li odredbe ugovora o radu kao obveznopravnog ugovora kojeg je radnik svojom slobodnom voljom potpisao, isključuju pravo radnika na ostvarivanje i traženje većeg prava od onoga što je tim ugovorom određeno?“

 

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjima tužiteljica ukazuje na različitu praksu Županijskog suda u Splitu izraženu u odlukama poslovni broj Gžri-230/14 od 7. studenog 2014., Gžri-215/14 od 20. studenog 2014., Gžri-229/14 od 18. prosinca 2014., Gžri-36/15 od 5. ožujka 2015. i Gžrs-37/15 od 13. studenog 2015.

 

Polazeći od postavljenih pitanja te navedenih razloga  važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade s naslova troškova prijevoza na posao i to za razliku od I tarifne zone do mjesta stanovanja u L., O. S. za razdoblje od veljače 2013. do listopada 2014.

 

Sud prvog stupnja nakon provedenog postupka polazeći od utvrđenja da je Ugovorom o radu zaključenom između strana ugovoreno pravo tužiteljice na naknadu troškova prijevoza za I. tarifnu zonu, dok je Kolektivnim ugovorom određeno da tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u visini koja je određena mjestom stanovanja u vrijeme zaključenja Ugovora o radu (stanovala je u S.) iz čega je razvidno da je pravo na naknadu troškova prijevoza uređeno navedenim Kolelektivnim ugovorom tuženika povoljnije za tužiteljicu, a u odnosu na Ugovor o radu od 22. prosinca 2009. Utvrđeno je da je tužiteljica imala prebivalište od 15. siječnja 1993. do 27. kolovoza 2010. u S., ... a od 27. kolovoza 2010. pa nadalje u S., S., ...

 

Sud drugog stupnja preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev jer ocjenjuje da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao primjenom odredbi Kolektivnog ugovora tuženika obzirom da je čl. 8. Ugovora o radu propisano da radniku pripada pravo na troškove prijevoza na posao i s posla za I. tarifnu zonu, dok se izvan predmetne zone troškovi prijevoza mogu radniku priznati posebnom odlukom ravnatelja tuženika, a kako te odluke nema, to zaključuje da tužiteljica nema pravo na naknadu razlike troškova prijevoza od I. tarifne zone do mjesta stanovanja , već troškove prijevoza na posao za I. tarifnu zonu. Drugostupanjski sud zaključuje da sud prvog stupnja gubi iz vida činjenicu da je ugovor o radu obveznopravni ugovor gdje stranke same svojom voljom reguliraju svoje odnose te da su ugovorile sve bitne sastojke Ugovora među ostalim i pitanje troška prijevoza.

 

Prema ocjeni ovog suda sud drugog stupnja polazi od pogrešnog pravnog pristupa da je ostvarivanje prava tužiteljice na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla izvan odredbe čl. 8. Ugovora o radu od 22. prosinca 2009. zaključenog između stranaka a vezano uz obvezu poslodavca da posebnom odlukom prizna radniku troškove prijevoza na posao i sa posla izvan I. tarifne zone.

 

Pravo na naknadu troškova prijevoza jest pravo radnika koje proizlazi iz Ugovora o radu, a to pravo radniku je priznato i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

 

Kolektivnim ugovorom („Narodne novine“, broj 141/12) propisano je odredbom čl. 67. st. 5. da se zaposleniku nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada.

 

Kako je navedenim Kolektivnim ugovorom priznato pravo radniku na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne karte do udaljenosti utvrđene Kolektivnim ugovorom, a koji se troškovi prijevoza utvrđuju prema stanju u momentu zaključenja ugovora o radu, to proizlazi da je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u takvoj situaciji potrebna posebna odluka ravnatelja (donošenje pojedinačnog akta) kako bi se tužiteljici priznali troškovi prijevoza na posao i s posla izvan I. tarifne zone, dakle, kako bi se samo potvrdilo pravo koje tužiteljici kao radniku pripada sukladno općem aktu.

 

Sukladno čl. 7. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) za radnika se primjenjuje najpovoljnije pravo ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom.

 

Ne može se prihvatiti logičnim pa time niti pravilnim, i to ne samo iz razloga što bi radnik čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno više od 100 km primjenom takvog tumačenja došao (i to samo zbog propusta da se donese navedena odluka ravnatelja) u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na radnika (koji bi imao pravo na predmetnu naknadu) čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno manje od 100 km, nego i zato jer bi naknada za radnika koji stanuje na udaljenosti većoj od 100 km  po naravi stvari (imajući na umu svrhu prijeporne naknade: da podmiri stvarne troškove) morala biti veća od naknade koju ostvaruje radnik koji stanuje na udaljenosti do 100 km od mjesta rada - a koje (manje) pravo na naknadu je priznato tužiteljici u ovom postupku, pa bi shvaćanje suprotno iznijetom (pravilnom) vodilo strogom formalizmu u tumačenju odredaba čl. 67. st. 7. i 8. KU-a - kojeg revizijski sud ne može prihvatiti.

 

Obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu ocijenjene relevantne okolnosti u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužiteljice, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.