Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 3740/2018-7
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. Z. iz Z., OIB: …, protiv tuženice Z. b. d.d. Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u O. društvu P. i P., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4224/2015-19 od 3. srpnja 2018., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5222/13-42 od 3. veljače 2015., na sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,
r i j e š i o j e :
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4224/2015-19 od 3. srpnja 2018. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima nastalima u povodu revizije tuženice odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5222/13-42 od 3. veljače 2015. suđeno je:
„I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu broj … od 27.12.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koji glasi:
„IZNOS ODOBRENOG KREDITA
Članak 1.
Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti od CHF 480.000,00 (slovima: četristoosamdesettisućašvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.“
2. Utvrđuje se da je ništetna odredba 2. Ugovora o kreditu broj … od 27.12.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:
„KAMATE I NAKNADE
Članak 2.
Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 480.000,00 (slovima: četristoosamdesettisućašvicarskihfranaka) i redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje (slovima: četiricijelačetrdeset posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“
3. Nalaže se tuženici da Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen dana 27.12.2006. između stranka izmijeni u čl. 1 i čl. 2. tog Ugovora na način da iz ugovora izostavi valutnu klauzulu, dakle, vezivanje kredita na CHF, te da visinu kredita odredi samo u HRK, da odredi fiksnu kamatnu stopu od 4,4% ako je originarno ugovoreno ugovorom o namjenskom kreditu od 27.12.2006., sve to u roku od 15 dana jer će inače ova presuda zamijeniti novi ugovor o namjenskom kreditu.
4. Nalaže se tuženici da isplati tužitelju preplaćeni iznos od 110.863,82 HRK s osnove ugovora o namjenskom kreditu od 27.12.2006. godine.
5. Tužena Z. b. d.d. se obvezuje tužitelju naknaditi troškove ovog parničnog postupka.“
II./ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 22.292,00 kuna u roku od 15 dana.“
Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4224/2015-19 od 3. srpnja 2018. suđeno je:
“I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5222/13-42 od 3. veljače 2015. u dijelu pod točkom I. 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu broj … od 27. prosinca 2006. sklopljenog između stranaka, te u dijelu pod točkom I. 3. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5222/13-42 od 3. veljače 2015. u pobijanom dijelu pod točkom I. 2. izreke i sudi:
„Utvrđuje se da je ništetna odredba 2. Ugovora o kreditu broj … od 27.12.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:
KAMATE I NAKNADE
Članak 2.
Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 480.000,00 (slovima: četristoosamdesettisućašvicarskihfranaka) i redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje (slovima: četiricijelačetrdeset posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“
Ujedno je rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. 4. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 110.863,82 kn te u dijelu pod točkom II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove od 22.292,00 kn i u tom je dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke). Također je odluka o troškovima nastalima u povodu izjavljenog pravnog lijeka ostavljena za konačnu odluku (točka II. izreke).
Protiv drugostupanjske presude, u dijelu pod točkom I. izreke, tužitelj je podnio reviziju te pravodobnu dopunu revizije (dalje: revizija), pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te da je to pitanje važno stoga što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka prvostupanjskog i drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude te tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti.
Tuženica je izjavila reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke, također pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, iz razloga što odluka u ovom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da ukine pobijani dio presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.
U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode revizije tuženice. Predlaže istu odbiti kao neosnovanu.
Revizije su osnovane.
U odnosu na reviziju tužitelja:
Prema čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tužitelj u reviziji, u smislu naprijed navedenih odredbi, postavlja slijedeće materijalnopravno pitanje:
„Je li odredba sadržana u članku 1. Ugovora o stambenom kreditu o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa da je onda na temelju odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača izuzeta od ispitivanja poštenosti?“
Revident se u reviziji, obrazlažući razloge važnosti iznesenog pitanja, poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci ovog suda poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017., kao i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a koje je zauzeto u odlukama donesenima u kolektivnom sporu, a odnosi se na pitanje poštenosti, a u svezi s tim i ništetnosti, odredbi ugovora o kreditu. Naime, tim je odlukama, donesenima u kolektivnom sporu, utvrđeno da su banke (između ostalih i tuženica) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak. Uz navedene odluke, tužitelj ukazuje i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, te Suda Europske unije u istovrsnim sporovima.
Odlučujući o dopustivosti revizije u odnosu na postavljeno pravno pitanje, ovaj sud je ocijenio da revident problematizira pitanje je li banka prilikom zaključivanja ugovora o kreditu koristila nepoštene, i stoga ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, pa je zaključak ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP odnosno naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tog pitanja, pa je odlučeno o osnovanosti revizije.
Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dvije odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 27. prosinca 2006., i to: članka 1. kojim je propisana valutna klauzula, te članka 2. kojim je određena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje, a posljedično čemu tužitelj zahtjeva da sud naloži tuženici sklapanje ugovora o kreditu bez valutne klauzule, dakle u hrvatskim kunama, s fiksnom ugovorenom kamatnom stopom od 4.40% i da mu tuženica isplati preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredbi od 110.863,82 kn.
Tužitelj revizijom pobija pravno shvaćanje drugostupanjskog suda na kojem je utemeljena odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te u dijelu kojim se nalaže tuženici da s tužiteljem sklopi ugovor predloženog sadržaja. Naime, u obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje:
„Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da se pojedina odredba može podvrgnuti testu poštenosti samo pod pretpostavkom da nije jasna, lako razumljiva i (lako) uočljiva.
U konkretnom slučaju je u ugovoru o kreditu jasno naznačeno da se tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 480.000,00 CHF, te je jasno navedeno da se tužitelj obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu, pri čemu nije od utjecaja je li zahtjev za izdavanje kredita u CHF ispunio tužitelj osobno, kako to pogrešno smatra žalitelj.
Tužitelj je sklopio ugovor o kreditu s tuženikom u kojem je odredba čl. 1. o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i uočljiva pa je na temelju odredbe članka 84. ZZP izuzeta od ispitivanja poštenosti.“
Izneseno shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti.
Revident je u pravu kada u reviziji ističe da nižestupanjske odluke nisu utemeljene na pravnom shvaćanju suglasnom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u citiranoj odluci ovog suda, a niti s presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesenom u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge p. -H. s. u. z. p. protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. prijepornog ugovora zaključenog između stranaka.
Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
Ovaj revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, ovaj sud u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, izražavajući drugačije pravno shvaćanje, drugostupanjski sud postupio protivno odredbi čl. 502.c ZPP.
Zbog pogrešnog pravnog stava drugostupanjskog suda da je pobijani dio odredbe ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak iz razloga što je navedena odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, u obrazloženju presude nisu posebno razmotreni drugi istaknuti žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Posljedično tome, nema niti valjanih razloga zbog kojih je odbijen zahtjev tužitelja za nalaganjem tuženici da s tužiteljem zaključi ugovor predloženog sadržaja. Zbog iznesenog tu presudu u pobijanom dijelu nije moguće ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Stoga je valjalo presudu suda drugog stupnja u povodu revizije tužitelja ukinuti u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.
U ponovljenom postupku drugostupanjski će sud prvenstveno uzeti u obzir da je u sporu koji je pokrenut tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 2012. protiv osam banaka sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (u odnosu na nišetnost ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi u istom kolektivnom sporu već je prije toga bilo pravomoćno odlučeno) na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Uz navedeno, sud će uzeti u obzir i da tužitelj tužbenim zahtjevom pod I. 3. traži da sud odredi, nakon utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 1. i 2. Ugovora, sadržaj novog ugovora o kreditu među strankama tako da „visinu kredita odredi u HRK“ i da odredi „fiksnu kamatu od 4,4%“. U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu. Prema odredbi čl. 248. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO), ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. Banke po zakonu nisu obvezne sklapati ugovore o kreditu, posebno ne onakve kakve žele korisnici kredita. Izuzetak od općeg pravila o neobveznosti zaključivanja ugovora je propisan, primjerice Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15). Dakle, ne može sud „nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan. Stoga je i navedene činjenice potrebno ocijeniti prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu o utvrđivanju ništetnosti odredbi navedenih u zahtjevu tužitelja odnosno o zahtjevu za nadomještanje ništetnih odredaba.
U odnosu na reviziju tuženice:
Drugostupanjskom presudom, u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev prihvaćen, sud u obrazloženju presude nije naveo na temelju koje odredbe preinačuje presudu odnosno taj sud se, preinačujući presudu, nije pozvao na odredbu čl. 373.a ZPP.
Međutim, analizom obrazloženja pobijane presude ovaj sud je ocijenio da se preinačenje presude sadržajno temelji na pravilima iz odredbe čl. 373.a ZPP. Naime, prema odredbi čl. 373.a ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.
Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da drugostupanjski sud sadržajno preinačio prvostupanjsku presudu po pravilima iz citirane odredbe čl. 373.a ZPP budući da je činjenice utvrdio na temelju vlastite ocjene dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka, ocjenom donesenih presuda u kolektivnom sporu te primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP). Naime, činjenice bitne za ovaj spor u dijelu koji se odnosi na postupanje tuženice prema potrošačima vezano za informiranje o domašaju i značaju ugovaranja promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke, ni u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu bile utvrđene na isti način jer do tada i nisu bile donesene u cijelosti pravomoćne odluke u spomenutom kolektivnom sporu koje obvezuju sudove u pojedinačnim sporovima. Stoga, sama činjenica da se u obrazloženju nije pozvao na odredbu čl. 373.a ZPP, nema za posljedicu nedopuštenost revizije po čl. 382. st. 1. ZPP u ovoj pravnoj stvari.
Revizijski sud je stoga ispitao presudu po čl. 392.a st. 2. ZPP u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 3207987434/06 od 27.12.2006. sklopljenog između parničnih stranaka koja glasi:
„KAMATE I NAKNADE
Članak 2.
Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 480.000,00 (slovima: četristoosamdesettisućašvicarskihfranaka) i redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje (slovima: četiricijelačetrdeset posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“
Pravilno tuženica u revizije ističe da je prilikom donošenja pobijanog dijela presude kojim je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Naime, u točki I. 1 i I. 2 tužbenog zahtjeva tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 1. odnosno čl. 2. Ugovora o kreditu, a te odredbe zapravo i čine glavni predmet ugovora o kreditu, jer je njima ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita CHF 480.000,00 … (čl. 1.) i da se je korisnik kredita dužan platiti taj iznos od CHF 480.000,00 u anuitetima…
Pri tom se drugostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na učinak već ranije spomenute presude donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), prema kojoj je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
S pravom tuženica ukazuje da, s obzirom na takvo obrazloženje i doseg presude donesene u kolektivnom sporu, nije bilo mjesta utvrđenju ništetnosti cijele odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog među strankama, već eventualno samo onog dijela te odredbe koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema odredbama banke. Stoga izreka presude proturječi obrazloženju i u tome dijelu presudu drugostupanjskog suda također nije moguće ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženica ukazuje u reviziji. Zbog navedenog je valjalo presudu suda drugog stupnja u povodu revizije tuženice ukinuti u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.
U ponovljenom postupku sud drugog stupnja će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano ovim rješenjem, imajući pri tom na umu i da je odredbom čl. 1021. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez određene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. Jednako je tako korisnik kredita dužan vratiti banci iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno pa je i ta odredba bitan sastojak ugovora o kreditu.
Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Mirjana Magud, v. r.