- 1 -              Rev-x 903/2015-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 903/2015-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud, članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Z., koju zastupa B. J., odvjetnica iz Z., protiv tuženika P. d.d. Z., kojega zastupa J. M., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-328/11 od 21. travnja 2015. kojom presudom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4760/03 od 30. travnja 2010., u sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice M. M., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 971.579,77 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva naknadu parničnog troška. Točkom II. izreke, naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 105.943,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv te drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu, odnosno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP nije obrazložena. Osim navoda „(…) da presude imaju nedostatka zbog kojih se ne mogu ispitati“, tužiteljica ničim ne obrazlaže tvrdnju o postojanju bitnih povreda postupka, pa se s obzirom na odredbu čl. 386. ZPP kojom je određeno da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir, smatra da navedena bitna povreda nije počinjena.

 

U odnosu na pobijanu presudu u reviziji je istaknut revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti poslovanja ljekarne čiji je osnivač, a koja joj je nastala time što je tuženik protupravno zadržao stvari zaplijenjene rješenjem o prethodnoj mjeri Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3051/98 od 22. ožujka 1999.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je Trgovački sud u Zagrebu pod poslovnim brojem P-3051/98 od 22. ožujka 1999. donio rješenje o osiguranju prethodnom mjerom, pljenidbom pokretnih stvari protivnika osiguranja "ustanove –L. M.", u Z., ..., radi osiguranja isplate iznosa od 778.788,37 kn;

 

- da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem od 3. ožujka 2000. obustavio postupak osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja, te je ukinuo prethodnu mjeru a predlagatelju osiguranja (ovdje tuženiku) je naloženo da vrati zaplijenjene pokretnine prenijete predlagatelju u posjed dana 4. veljače 2000.;

 

- da je predlagatelj osiguranja (ovdje tuženik) navedeno rješenje zaprimio 9. svibnja 2000. te je do 25. svibnja 2000. držao pokretnine protivnika osiguranja u skladu s donesenom prethodnom mjerom;

 

- da je 14. veljače 2000. doneseno rješenje o ovrsi na pokretninama ovdje tužiteljice;

 

- da je 14. rujna 2000. napravljen pljenidbeni popis pokretnina, te su stvari ostavljene na čuvanje ovrhovoditelju, a ovrhovoditelj je u smislu odredbe čl. 135. st. 1. Ovršnog zakona stekao založno pravo na popisanim pokretninama;

 

- da je ovrhovoditelj (ovdje tuženik) sve do 25. svibnja 2000. držao pokretnine ovršenika u skladu s prethodnom mjerom;

 

- da bi obveza vraćanja pokretnina postojala u razdoblju od 25. svibnja 2000. do 13. rujna 2000.,

 

- da je tužiteljica, prihvaćajući prigovor zastare, povukla tužbu za razdoblje od 2. ožujka 2000. do 15. rujna 2000.

 

- da nakon izvršenog pljenidbenog popisa 14. rujna 2000. više nije postojala obveza vraćanja popisanih pokretnina u posjed tužiteljici;

 

- da je tužiteljica nakon popisa pokretnina 27. travnja 1999. i 27. rujna 1999. mogla istaknuti prijedlog za izuzimanje stvari na kojima bi ovrha bila ograničena jer je imala zapisnik o zapljeni i popisu stvari iz postupka osiguranja prethodnom mjerom, te je mogla isticati prigovore i prijedlog za izuzeće, odnosno ograničenje stvari iz ovrhe, te nije bilo nužno da su stvari kod nje u posjedu.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da u postupanju tuženika nije bilo protupravnosti (osim za period od 2. ožujka 2000. do 15. rujna 2000. - za koji je tužiteljica povukla tužbu) s obzirom na to da je temeljem odredbe čl. 286. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu ZOO) tuženik ima pravo zadržati popisane pokretnine kao vjerovnik dospjelog potraživanja.

 

Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica smatra da je trebalo primijeniti odredbu čl. 287. st. 1. ZOO. te da su sudovi  izgubili iz vida da u konkretnom slučaju postoji iznimka koja bi isključivala pravo zadržanja iz odredbe čl. 286. st.1 ZOO.

 

Suprotno navedenoj tvrdnji pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nakon pljenidbenog popisa pokretnina (15. rujna 2000.) tuženi je imao pravo zadržanja pokretnina sukladno odredbi čl. 286. st. 1 ZOO

 

Prema odredbi čl. 286. st. 1. ZOO vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok ne bude isplaćeno potraživanje, a prema odredbi čl. 287. st. 1. ZOO vjerovnik nema pravo zadržanja dok dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja ja izašla iz njegovog posjeda protiv njegove volje, ili kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je predana vjerovniku na čuvanje ili na posudbu.

 

Pogrešno je pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 287. st. 1. ZOO, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju, tuženik predmetne pokretnine stekao na istinit način, odnosno, te pokretnine nisu stečene ni silom ni potajno ili prijevarom niti zloupotrebom povjerenja. Postupak osiguranja prethodnom mjerom obustavljen je, jer je protekao rok od 15 dana od dana nastupanja uvjeta za ovrhu (čl. 289. st. 2. OZ), odnosno u vezi s tražbinom koja se je osiguravala prethodnom mjerom donesena je pravomoćna presuda te su se stekli uvjeti za ovrhu po donesenoj presudi. Kako je tuženik u tom postupku ishodio rješenje o ovrsi koje se je trebalo provesti na zaplijenjenim pokretninama, ovršni postupak je nastavljen prodajom tih pokretnina, ali ne kao posljedica rješenja donesenog u postupku osiguranja, već u postupku ovrhe.

 

Obveze, a time i vjerovničko dužnički odnosi ne nastaju samo na osnovi ugovornih obveznih odnosa, već nastaju i na osnovi izvanugovornih obveznih odnosa među kojima je i pravomoćna odluka suda, pa je neosnovana revizijska tvrdnja da u slučaju kada su pokretnine izašle iz njezina posjed odlukom suda ne postoji zakonsko pravo zadržanja na temelju kojeg bi tuženik bio ovlašten zadržati predmetne pokretnine dok mu ne bude isplaćeno dospjelo potraživanje. (tako i ovaj sud u odluci Revx-181/11 od 19. rujna 2012.)

 

Budući da je tuženik zadržao pokretnine sukladno odluci suda, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u postupanju tuženika nije bilo protupravnosti i da stoga tužiteljica nema pravo na naknadu štete koju bi pretrpjela njegovom radnjom zadržanja.

 

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoji osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen.

 

Sukladno tome na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju protiv presude valjalo je odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.