Broj: Rev-x 757/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja I. V.₁ pok. T. iz V., II. tužiteljice I. V.₂ pok. T. iz V., oboje zastupanih po punomoćnici - majci A. V.₅ iz V., III. tužiteljice D. V. iz Z., IV. tužiteljice L. V. iz Z., V. tužitelja J. P., VI. tužitelja A. P.₃, VII. tužitelja T. P. i VIII. tužitelja A. P₄., svih zastupanih po punomoćniku I. L., odvjetniku iz Š., protiv tuženika R. V. pok. M., T. D., zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku iz Š., radi utvrđenja da su tužitelji suvlasnici nekretnine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-1675/13-2 od 18. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Tisnom, posl. br. P-272/11 od 14. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 17. studenoga 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, utvrđeno "da su tužitelji suvlasnici dijela čest. zem. 7871/2 Z.U. 5174, K.O. T., a koji dio je na skici mjesta očevida (dopune) dipl. ing. geod. V. G. iz Š. od 6. svibnja 2013. označen slovima A-B-C-D-E-A, površine cca 3200 m2, i to: tužitelji ad1. i ad2. svaki za 7/40 dijela, tužiteljica ad3. za 2/20 dijela, tužiteljica ad4. za 2/20 dijela, a tužitelji ad5., ad6., ad7. i ad8. svaki za 2/80 dijela.",

 

              - u stavku II. izreke, odbijen tužbeni zahtjev "u preostalom dijelu (pravo suvlasništva za 7/20 dijela čest. zem. 7871/2 K.O. T.), kao neosnovan.",

 

              dok je (u stavku III. izreke) tuženik obvezan naknaditi tužiteljima parnični trošak od 4.256,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredaba čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a sve budući da su (kako drži) sudovi u svojim presudama zauzeli stav koji je u suprotnosti s već ranije zauzetim shvaćanjima revizijskog suda i "odluka o sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni". Prijedlog tuženika je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje - i tamo tužbeni zahtjev odbije.

 

              Tužitelji su odgovorili na reviziju i predložili da se "odbije u cjelosti".

 

              Revizija tuženika nije dopuštena.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da su suvlasnici dijela čest. zem. 7871/2 iz z.k.ul. 5174 K.O. T., a koji dio je na skici mjesta očevida (dopune) dipl. ing. geod. V. G. iz Š. od 6. svibnja 2013. označen slovima A-B-C-D-E-A, površine cca 3200 m2, i to: I. tužitelj i II. tužiteljica - svaki u 7/40 dijela, III. tužiteljica u 2/20 dijela, IV. tužiteljica u 2/20 dijela, a V. tužitelj, VI. tužitelj, VII. tužitelj i VIII. tužitelj svaki u 2/80 dijela.

 

Tužitelji drže da su "nasljedstvom, iza smrti prednika stranaka pok. V. M. pok. R., temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Šibeniku br. O-425/92 od 22. prosinca 1993.," stekli prijeporne suvlasničke dijelove.

 

Tuženik osporava zahtjev tužitelja i ističe:

 

- da je "pravo vlasništva predmetne nekretnine za cijelo stekao temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog sa svojom majkom, sada pok. A. V.₆, a ista da je vlasništvo predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem svog supruga pok. V. M.", s time da se "nekretnina u oporuci pok. M. V. spominje kao "privraće uz kuću", a isto da se spominje i u ugovoru o doživotnom uzdržavanju",

 

              - da je prijepornu nekretninu stekao osnovom instituta dosjelosti.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da ta nekretnina nije bila (kako to tuženik pogrešno tvrdi) predmetom oporuke pok. M. V., odnosno nije bila predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između A. V.₆ i tuženika - i "ulazi u ostale nekretnine koje se dijele na sve nasljednike kako je to navedeno u rješenju o nasljeđivanju br. O-425/92.",

 

- da, a jer "nije niti bila izdvojena kao posebna imovina koja bi u ostavinskom postupku iza smrti V. M. pok. R. dopala njegovu suprugu A. V.₆", nije ugovorom mogla dopasti niti tuženiku,

 

              - da je neosnovan prigovor tuženika da je vlasništvo prijeporne nekretnine stekao dosjelošću jer da ju "je isključivo sam, živeći i brinući se o majci, posjedovao", a sve obzirom da je za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću potrebna i kvaliteta posjeda - konkretno savjesnost stjecatelja, koju kvalitetu posjed tuženika nije imao (jer je u prijeporni posjed stupio "u saznanju za sadržaj oporuke pokojnog oca M. V.", odnosno jer je i sam "u svom iskazu naveo da je u trenutku sađenja novih maslina došlo do protivljenja od strane tužitelja").

 

Revident je naznačio da reviziju podnosi temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio pitanje:

 

"Da li sud prilikom prosuđivanja stjecanja prava vlasništva temeljem redovne dosjelosti protekom roka od 20 godina ima pravo utvrđivati savjesnost odnosno poštenje posjeda ako tome druga strana nije uopće prigovarala, a niti je dokazivala nepoštenje posjeda.?"

 

i pritom je istakao da je shvaćanje drugostupanjskog suda iz osporene presude u svezi tog pitanja suprotno shvaćanju prihvaćenom u dosadašnjoj sudskoj praksi izraženoj u više revizijskih odluka koje u reviziji naznačuje (u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 3223/94 i Rev 2226/99).

 

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, tuženik nije postupio prema navedenim odredbama.

 

Podnesenu reviziju valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

 

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom uopćene tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene presude, onim koje se sugerira preispitati: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi, kao ovdje) doista mora i postojati,

 

- da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan za odluku o konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sve s izloženim razlozima za takvu njegovu važnost i naznakom različite sudske prakse revizijskog suda ili drugostupanjskog suda, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

 

Pritom valja poći:

 

- od smisla odredaba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a), po kojima: "...dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.), odnosno od prethodno važećih odredaba čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenim u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske - dalje: ZOVO-a), kojima je bilo propisano (st. 2.) da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da (st. 4.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, sve u svezi,

 

- s odredbom čl. 18. st. 1. ZV-a, po kojoj: „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (st. 3. istoga članka) “...ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (st. 5) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, te odredbama čl. 72. ZOVO-a, po kojima: (st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“, (st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ - i (st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“,

 

              a prema kojima nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, s time da se poštenje (savjesnost) posjeda pretpostavlja - pa onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati.

 

U konkretnom slučaju pitanje koje je tuženik postavio (onako kako ga je formulirao, dakle prema njegovom sadržaju), u svezi s sudskom praksom na koju se uz njega pozvao, odnosi se na slučaj kojeg uređuju prethodno navedene odredbe: kada stranka koja vrši posjed nekretnine traži da se utvrdi vlasnikom te nekretnine temeljem instituta dosjelosti - a njemu protivna stranka ničime ne dokazuje (kako revident u pitanju tvrdi: nije niti prigovorila) da je taj posjed nepošten (nesavjestan).

 

Za razrješenje takvog slučaja, tu je revident u pravu, zaista valja primijeniti shvaćanje na koje se poziva i u svezi kojeg postavlja navedeno pitanje i naznačuje sudsku praksu, a prema kojem shvaćanju, načelno, sud nema osnove utvrđivati savjesnost odnosno poštenje posjeda "ako tome druga strana nije uopće prigovarala, a niti je dokazivala nepoštenje posjeda".

 

Ovdje je riječ o posve drugom slučaju: tužitelji zahtjevom traže da se utvrde suvlasnicima prijeporne nekretnine - a takav njihov zahtjev već i po svojoj prirodi sadrži (podrazumijeva) i njihovo negiranje (putem prigovora) da je protivna stranka vlasnik iste nekretnine, dakle i negiranje da je ta stranka tu nekretninu stekla na jedan od originarnih načina - dosjelošću i da (time) posjed te stranke ima sve kvalitete za stjecanje nekretnine dosjelošću (pa i kvalitetu savjesnosti ili poštenosti).

 

U takvom slučaju (polazeći dakle od toga da već i zahtjev tužitelja sadrži navedeno negiranje, ali i da su kvaliteti posjeda tuženika potrebnoj za dosjedanje tužitelji uostalom izričito čak i prigovorili navodom u odgovoru na žalbu od 4. lipnja 2008. "...da je tuženik znao što mu pripada te da mu ne pripada vlasništvo za cijelo predmetne nekretnine, pa je njegovo nepoštenje očito") sudovi su o zahtjevu tužitelja imali suditi (kako su to i učinili) ocjenom dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), uzimajući u obzir navode tužitelja i po njima predložene dokaze - ali i navode kojima tuženik prigovara zahtjevu tužitelja, pa i onaj kojim (kao ovdje) taj zahtjev negira - prigovorom da je istu nekretninu stekao dosjelošću, a time i one kojima i sam opravdava (makar i pogrešno držeći da mu idu u prilog) dani prigovor (ovdje: izjavu tuženika da je kod vršenja posjeda prijeporne nekretnine i sađenja maslina došlo "do protivljenja od strane tužitelja" jer su se "oni sjetili da bi to bilo njihovo", a ocjenom koje je drugostupanjski sud zaključio da je posjedu tuženika nedostajala savjesnost potrebna za dosjedanje).

 

Sukladno prethodno navedenom:

 

- shvaćanje drugostupanjskog suda nije u suprotnosti (proturječju) s shvaćanjem na koje se revident poziva i u svezi s kojim je postavio naznačeno pitanje i ukazao na sudsku praksu (već izraženu u navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske),

 

- revidentu je (time) za odgovoriti da se odluke na koje se poziva, one glede kojih drži da su utemeljene na shvaćanju suprotnom shvaćanju na kojemu je utemeljena osporena presuda, ne odnose na slučaj i predmet spora kakav je ovdje - i da se na takav njegovo pitanje (temeljeno na neistinitoj tvrdnji da tužitelji nisu prigovorili kvaliteti njegova posjeda) ne odnosi.

 

Imajući na umu navedeno revizijski sud:

 

- ne nalazi da bi u odnosu na navode revidenta imao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i (time) ispuniti svrhu izvanredne revizije (ovdje temeljene na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi),

 

- zaključuje (slijedom toga) da pitanje naznačeno u reviziji nije važno za odluku u ovome sporu niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i da podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. studenoga 2015.