- 1 -              Rev-x 344/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 344/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.P.P. M. d.o.o. O., koga zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u O. društvu V., J., S., J. & J., R., protiv tuženika G. V., V., koga zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2252/16 od 27. listopada 2016., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-10604/15 od 18. siječnja 2016., na sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, potvrđena prvostupanjska presuda kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu br. Ovrv-9258/05 od 13. lipnja 2006. (toč. I. izreke) te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 51.875,00 kn (toč. II. izreke), dok je toč. II. drugostupanjske presude odbijen prijedlog tuženika za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu. Traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu reviziju nije utvrđeno da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja sa sadržajem izvedenih dokaza te ju je moguće u cijelosti ispitati.

 

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP kada sud ocjenjuje dokaze i donosi drugačije zaključke nego što to čini revident (osobito u odnosu na činjenicu predstavlja li dopis tuženika od 2. ožujka 2005. izjavu o priznanju duga). Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na temelju izdanog računa broj 6-0150-05 od 1. veljače 2005., koji račun je izdan s naslova naknade za izvršene radove miniranja i bušenja na trasi buduće ceste P.-M.-Ž. na otoku V., koja se je u to vrijeme vodila kao nerazvrstana cesta, a koje radove je, na temelju usmenog ugovora sklopljenog najkasnije 2000., tužitelj izveo za tuženika kao investitora i naručitelja radova.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su radovi izvedeni krajem 2000., a najkasnije početkom 2001.;

 

- da je tužitelj 1. veljače 2005. ispostavio račun za izvedene radove, nakon čega je tuženiku poslao dopis u kojemu traži isplatu za obavljene radove, a na što je tuženik odgovorio dopisom od 2. ožujka 2005. obavijestivši tužitelja da, unatoč tome što su poslovi od strane tužitelja obavljeni, usmeni ugovor sklopljen između stranaka nije dostatan tuženiku za izvršenje njegove obveze,

 

- da je tužitelj ovršni prijedlog radi prisilne naplate u ovoj konkretnoj stvari podnio 23. studenoga 2005.

 

Na temelju ovih utvrđenja nižestupanjski su sudovi ukinuli predmetni platni nalog i time odbili tužbeni zahtjev tužitelja, zaključivši da je u trenutku podnošenja tužbe (ovršnog prijedloga) nastupila zastara prava tužitelja zahtijevati ispunjenje utužene obveze u smislu čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), ocijenivši da se radi o ugovoru u privredi kojeg su sklopili tužitelj kao trgovačko društvo (poduzeće) i tuženik kao javnopravni subjekt koji u takvom pravnom odnosu djeluje kao gospodarski subjekt (iure gestionis). Kako je navedeni pravni posao sklopljen najkasnije do kraja 2000., radovi izvedeni najkasnije početkom 2001., račun za obavljene radove ispostavljen 1. veljače 2005., a ovršni prijedlog tužitelja po kojemu je izdan platni nalog u ovoj pravnoj stvari podnesen 23. studenog 2005., otklanjajući prigovor tužitelja da je dopisom od 2. ožujka 2005. prekinuta zastara, uz obrazloženje da predmetni dopis ne predstavlja priznanje duga, sudovi su ocijenili osnovanim tuženikov prigovor zastare.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor u privredi u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZOO te da se stoga u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine propisan čl. 374. st. 1. ZOO, koji je protekao do podnošenja ovršnog prijedloga u ovoj pravnoj stvari, prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Odredbom čl. 25. st. 2. ZOO je propisano da se pod pojmom ugovora u privredi (trgovačkog ugovora) smatraju ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.

 

Upravo na temelju takvog trgovačkog ugovora („ugovora u privredi“) tužitelj postavlja tužbeni zahtjev. Radi se o ugovoru o djelu u smislu čl. 600. - 629. ZOO, a ne o ugovoru o građenju (čl. 630. - 647. ZOO) kao što drži tužitelj pa su irelevantni tužiteljevi navodi da se na predmetni odnos, zbog nedostatka oblika, primjenjuju pravila o izvanugovornoj odgovornosti po osnovi stjecanja bez osnove.

 

Valja reći da su stranke u ovom konkretnom postupku društvene pravne osobe i to tužitelj kao trgovačko društvo (po ranijoj terminologiji „poduzeće“), a tuženik kao jedinica lokalne samouprave. Pojam društvenih pravnih osoba o kojim govori čl. 374. ZOO širi je od pojma poduzeća – trgovačkih društava kako to proizlazi iz odredbe čl. 2. ZOO po kojoj su sudionici obveznih odnosa poduzeća i druge društvene pravne osobe (u nastavku teksta "društvene pravne osobe") pojedinci i građansko pravne osobe. Dakle, pojam društvene pravne osobe se ne ograničava samo na subjekte trgovačkog prava - trgovačka društva, već je on širi i obuhvaća i druge društvene i pravne osobe pa tako i tuženika kao jedinicu lokalne samouprave.

 

Predmetni ugovor kojega su stranke sklopile je ugovor o prometu roba i usluga (konkretno usluga), po kojem tuženik naručuje radove miniranja i bušenja od tužitelja koji se bavi tom djelatnošću. Inače, pod ugovorima o prometu roba i usluga smatraju se oni ugovori koji imaju gospodarski značaj, a to je svakako ugovor o izvođenju radova koje je tužitelj namijenio tržištu (tako i u odluci ovoga suda broj Revt 56/06-2 od 25. svibnja 2006.).

 

Stoga na obvezno pravni odnos stranaka treba primijeniti zastarni rok iz čl. 374. st. 1. ZOO po kojem međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe zastarijevaju za tri godine.

 

Imajući u vidu utvrđenu činjenicu da tuženik u dopisu od 2. ožujka 2005. nije priznao dug (a koju činjenicu, u smislu ovlaštenja iz čl. 385. st. 1. ZPP ovaj sud nije ovlašten preispitivati), pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio istaknuti prigovor zastare i tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

 

Zbog iznesenog nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci pod točkom I.

 

Kako odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.